fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

bihac - 82437 - 11.02.2013 : Braco Prijedor - best (9)

Breza '94 (3. dio)


Pošto je već bila prošla ponoć, a bio je i mrkli mrak, muslimani su pucali naslijepo po nama. Šuštio je sušanj u toj gustoj šumi. Srećom, teren je bio u padu, pa smo se nekako prebacivali, puzali i tiho dozivali da vidimo da li smo svi na okupu?

Kad smo odmakli ispod njih na nekih 50 metara, ustanovili smo da nas je samo trojica, tj. da jedan nedostaje. Neprijatelj je prestao da puca. Tihim glasom smo dozivali našeg saborca, ali je sve bilo uzaludno. Zbog toga smo odlučili da krenemo dalje kroz šumu sešava!

Imao sam osjećaj da hodamo već satima. Pomagali smo ranjenom drugu, koji je već prilično iskrvario, a počeo je djelimično i pshihički da tone. Naime, počela su da mu se dešavaju priviđenja. Kako smo se kretali niz šumu, njemu se pričinilo da na nekih 20-30 metara ispred nas nešto svjetluca. On, onako u panici, povika da vidi neprijatelja i poče da puca iz pištolja. Uzalud sam pokušavao da ga smirim, govoreći mu da tamo nema nikoga. Tom prilikom je i mene prestravio, iako sam ja bio najprisebniji.

Odem tamo gdje on pokaza prstom i među kamenjem nađem nekakvu paprat, koja je svjetlucala pod skromnom svjetlošću mjeseca i zvezda, vjerovatno zbog toga što je bila vlažna od prethodne kišice. Iščupam je i donesem do njih, dam mu je u ruku da se i on uvjeri. Međutim, on se ni dalje nije mogao smiriti. Počeo je da ponavlja da neprijatelj ima još jednu liniju, te da odmah moramo krenuti dalje, dok je još mrak? Ja ga odvraćam od toga, ubjeđujem ga da smo dovoljno odmakli od neprijatelja i da treba da sačekamo da se razdani. Pošto nismo poznavali teren, a nismo znali ni gdje su naši, kao ni na koju ćemo jedinicu nabasati.

Pogledah u sat, bilo je negdje oko četiri, tog 14. 09. 1994. godine. U tom trenutku, taj naš saborac krenu dalje. Išao je tako prvi, hodao, puzao, previjajući se od bolova u slabini, a za njim je išao i ovaj drugi, ranjen u predjelu ključne kosti. Nisam imao drugog izbora nego da i ja krenem za njima.

I tako, dok smo se kretali, odjednom neko osu rafalnom paljbom po nama. Treštalo je na sve strane, a pucnjava nikako da stane. Zatim promjeniše okvire pa ponovo zapucaše u našem pravcu. Kada i to ispucaše, nastade zatišje i neko nas upita ko ide. Pošto im odgovorismo da smo naši, oni nas obasuše čitavim nizom pitanja: ko smo, odakle, koja jedinica, ko je komadant brigade, bataljona itd. Ja sam uporno pokušavao da po njegovom govoru skontam ko bi to mogao biti, naši ili njihovi? Pošto mi se izgovor i akcenat ne učini turskim, ja im odgovorih sve po redu. Nakon toga mi vojnik sa druge strane odgovori:

  • "Neka vas tu, ne pomjerajte se! Kada se razdani doći će neko po vas!"

    Međutim, ranjeni borac se poče pomjerati, ili puzati, nisam baš siguran. Uglavnom, začuo se šušanj, i iznad naših glava prođe kratak rafal u znak upozorenja da se ne mičemo. Od tog rafala je pogođen ranjenik, i on iz pištolja opali sebi u srce. Drugi ranjenik uzviknu:

  • "Mali, šta to uradi?"

    Istovremeno, sa druge strane se oglasi prvi komšija od ovog momka koji je uzviknuo:

  • "Vićo, jesi li to ti?"

  • "Jesam!" - odgovara Vićo.

    Ja im jebem sve odreda, i živo i mrtvo.

    Prišao sam ranjenom borcu koji je pucao u sebe i gledam kako mu ruka sa pištoljem klonu, a oči poslednji put gledaju. U tom trenutku stigoše i naši, nosimo ga na šatorskom krilu ali je on već bio mrtav.

    Ponekad razmišljam, da sam mu tada oduzeti pištolj i danas bi i on bio živ. On ga je imao jer je zadnji metak čuvao za sebe jer nije htio da ga muslimani zarobe živa. To je stvar koju jednostavno odlučiš sam u sebi!

    Eto, to je bio taj moj doživljaj o dva dana koja smo proveli u potpunom okruženju, na nepoznatoj teritoriji! Danas, kada se ponekad sastanem sa Vićom, on mi se, onako uz pivu, ponekad požali da ga umalo nisam ugušio onim prvim zavojem kada sam pokušao da prigušim njegovo kašljanje kako nas ne bi otkrila ona dva nerijateljska vojnika koji su prelazili potok. Međutim, ja nisam imao izbora! Da to nisam uradio oni bi nas otkrili i mi bismo morali da pucamo u njih!

    ***


    Zarobljeni Srbi su najprije bili u podrumu hotela Bužim, skupa sa zarobljenim Babinim vojnicima. Tamo su ih strašno mučili. Među njima je bio i zarobljeni Predojevića, koga su kasnije razmjenili, ali je on odmah potom i podlegao povredama. Vručinić i Utješanović su razmjenjeni 04. 12. 94. godine, a obdukcija je pokazala da su leševi bili svježi. Vozač vojnog puha je razmjenjen živ, zhvaljujući vezama. Jedan borac je u tom metežu pobjegao u dubinu njihove teritorije. Danju je boravio na drvetu, osmatrao teren i pokušavao da se orjentiše. Kretao se noću i tako je uspio da pređe neprijateljsku liniju preko Une u Krupi. Nakon toga je prošao i kroz našu liniju i neopaženo stigao kući, gdje je saznao da su ga već svi otpisali!

    Imam ja toga još dosta napisati, a uskoro namjeravam napraviti rezime toka čitave te operacije.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|