fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

bihac - 82365 - 09.02.2013 : Braco Prijedor - best (3)

Breza '94 (2. dio)


Kad sam došao do preostalih boraca i dva ranjenika, rekao sam da u tom pravcu nema prolaza, a isto nam je potvrdio i jedan borac koji se vratio sa tkz. platoa Čulumka.

U toku razgovora jedan borac je primjetio da nam prilaze dva neprijateljska vojnika. Jedan od njih je osuo po nama iz M84. Pošto je teren je bio prepun nekakvih vrtača, potoka i jednom velikom kosinom u obliku slova "v", mi smo se brzo sklonili u neki potok. Dva naša saborca, Utješanović Draško, koji je bio ranjen u stopalo, i Vručinić Mladen, su krenuli u suprotnom pravcu i mi ih nakon toga više nismo sreli jer su ubrzo potom i zarobljeni.

Tumarajući tako kroz noć, izašli smo na sam rub šume Makarovača, odakle smo imali dobar pregled svega što se dešava na padini Čulumka. Nakon završetka borbe, muslimani su zaposjeli rovove, ali je još uvijek bilo sporadičnih okršaja. Gledao sam kako jedaan srpski borac, tražeci izlaz iz te situacije dolazi do jednog rova držeći pušku na gotovs, a njihi sedam do osam okreću puške na njega i viču mu:

  • "Predaj se!"

    Nakon toga taj naš borac baca oružje, a muslimani ga vežu i jedan od njih povišenim glasom kaže:

  • "Hoćeš li sad da te zakoljem?"

    Šta je bilo sa tim borcem, i ko je on bio, to ne znam!

    Jedan borac predloži da on ode da izvidi situaciju, kako bi pokušao da pronađe nekakav izlaz iz ove situacije. Ja se sa tim složih, i rekoh mu da ćemo da ga čekamo deset minuta, međutim ako se ne vrati mi ćemo da nastavimo da tražimo izlaz jer vrijeme prolazi! On je otišao, a mi smo ga čekali oko pola sata. Međutim, njega nije bilo. Kasnije sam saznao da je bio primjećen, pogoden u obje potkoljenice, a kasnije zarobljen i greškom razmjenjen umjesto nekog drugog borca!

    Mi preostali smo se pitali šta dalje. Jedni su bili za to da se vratimo do ostatka naše jedinice, što je otpalo jer nismo znali da li su oni još uvijek na istom mjestu. Na kraju je pao dogovor da pokušamo prići neopaženo i proći bez borbe.

    Kretali smo se kroz visoku paprat i nepoznat teren koji se nalazio u pravcu njihovih starih rovova. Desno od mene se nalazio Radić Ostoja, a lijevo Mitar sa pištoljem, koji je bio lakše ranjen u slabinu. Držali smo oružje na gotovs. Za razliku od mene, on je mogao da vidi šta je ispred nas. U jednom trenutku sam po izrazu njegovog lica primjetio da je nesto vidio, za trenutak se uplašio i "zablokirao", ali ipak nije pucao. Sa suprotne strane odjeknu jedan pucanj i Ostoja pade. Nije se pomjerao niti odgovarao na moj tihi poziv. Nakon toga mi priđe Mitar, koji se nalazio sa moje ljeve strane, na udaljenosti od nekih 15 metara. Reče mi da je nemoguće proći jer ih ima mnogo i da je on ispalio jedan metak u jednog neprijateljskog vojnika. I dalje je vladao muk. Ja mu rekoh da se Ostoja ne micč i ne reaguje, pa smo pretpostavili da je smrtno pogoden.

    Stajali smo na tom mjestu još nekoliko minuta, i onda odlučismo da se tako izmoreni povučemo iz te bezizlazne situacije u dubinu njihove teritorije jer nam je postalo jasno da su linije zatvorene. Najveći problem je bio što nismo poznavali teren! Na sredini brda smo naišli na jedno oboreno drvo, koje je izvalio vjetar onako sa korjenom. Odlučismo da se tu sklonimo i previjemo rane. Potom smo sišli u potok po vodu. Bilo je vec tri sata poslije podne tog strašnog 12. 09. 1994. godine.

    I dok smo tu sjedili, nepomično i tiho, osluškivali smo zvukove oko nas. Čule su se motorke i glasovi. Neko je u više navrata, negdje u daljini, pokušavao da upali tenk ali on nije mogao da krene jer se stalno zagušivao. U jednom trenutku on se upali i ode!

    Pred sam mrak, jedna jedinica prođe visom iznad nas a da nas nije ni opazila jer smo bili sakriveni u toj rupi od izvaljenog korjena i drveta.

    Sutradan, oko deset sati, dva vojnika su na svega trideset metara od nas prešla potok. Držao sam ih na nišanu, međutim oni nas nisu primjetili i mirno su otišli u suprotnom pravcu.

    Mi smo očekivali kontranapad naših, ali se on nije desio. Zbog toga smo napravili dogovor da u toku sledeće noći pokušamo da prođemo kroz novoformiranu neprijateljsku liniju. Oko 16:00 sam izašao na vrh tog brda, sa namjerom da pokušam da se orjentišem. Na moju veliku sreću, uspio sam da na trećem uzvišenju od mene prepoznam bazu UN-a. Pošto smo u prethodnim danima bili blizu nje, taj teren mi je već bio prilično poznat.

    Odlučili smo da krenemo oko osam sati uveče. U glavi sam stalno premotavao sliku ta dva prevoja koji su nas djelili od baze UN-a. Išli smo polako, metar po metar. Oko ponoći je počela da pada sitna kiša, a nebo je postalo tamno i mračno.

    U toku našeg kretanja, skrenuli smo ulijevo, za nekih 400 metara, sa naše planirane putanje. Ipak, opet smo se nekako dokopali baze UN-a i izašli na onaj, nama dobro poznat put. Međutim, još uvijek nismo znali gdje su neprijateljski rovovi! Zbog toga smo bili prinuđeni da idemo kroz šumu naslijepo, sve dok ne naiđemo na njih. U jednom trenutku se začuo glas:

  • "Stoj! Stoj, pucaću!"

    Meni je odmah postalo jasno da smo naišli na muslimane. Po nama je otvorena vatra iz par njihovih rovova i zaklona.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|