fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

treskavica - 82108 - 31.01.2013 : Slavisa Gajic Ugljevik - best (8)

R.I.P


Ne znam mnogo o životu i njegovim pravilima! Sada kada gledam sa ove vremenske distance, shvatam da prije 20 godina o njemu nisam znao ništa osim da kada čovjek prolazi teške vremena sve lakše podnosi ako oko sebe ima osobe za koje i posle toliko godina može reći da su mu i dalje prijatelji.

Vjerujem da je prijateljstvo u dobrome kratkoga daha, ali kada ljude spoji nevolja ono vječno traje.

Imao sam tri takva prijatelja, iz tri različita perioda života. Trebalo mi je puno godina da ih steknem, a samo tri mjeseca da ih izgubim.

Najbolji drug iz djetinjstva mi je bio Darko Mićanović zvani Kršo. Od kada znam za sebe znam i za njega. Odrasli smo skupa, osam godina bili u istom razredu, ustvari devet jer smo išli i u onu pačiju školu prije prvog razreda. Međutim, život je htjeo da nam se djetinjstvo okonča brzo jer smo bačeni u kolotečinu rata.

Kada iščekuješ nešto dobro onda se čekanje otegne u nedogled, a rat je nazor htio sačekati da završimo školu. Kao i sve do tada, i u vojsku smo krenuli zajedno. Bili smo u različitim četama, ali smo svako veče koristili da budemo skupa, najčešće uz gitaru na klupama iznad paviljona. Obuka bješe ubrzana, samo dva mjeseca. Valjda se država plašila da se rat ne završi a da ne uzme nešto i od nas. Ja sam 13. novembra 1993. godine otišao na Nišiće, tačnije na Crnu Rijeku a Darko je ostao u Kalinoviku. Ispratio me je sa suzama u očima a prethodno je potrošio mnogo vremena da me ubijedi da ne idem. U svom dnevniku koji je vodio svaki dan je napisao da se plaši za mene, poznavajući kakav sam. Ja sam se vratio živ i zdrav, i naravno zna se ko se tome najviše obradovao. Još jednom sam išao na to ratište a onda sam poslat na Bjelašnicu. Posle nekog vremena Darko je stigao na susjednu Treskavicu. Imali smo svoj kanal na RUP-ovci i u određeno vrijeme smo se javljali jedan drugome.

Konačno, negdje u junu 1994. godine smo se dogovorili da Darko dođe do mene na Bjelašnicu. Toga jutra sam sa 110-kom sišao u Ostojiće da pokupim Darku i da ga vodim kod sebe. U Ostojićima sam naletio na sanitetliju iz njegove čete i pitao ga gdje je Darko a on mi je rekao:

  • "Pa zar ne znaš, Darko je sinoć poginuo!".

    To veče je upisao u svoj dnevnik:

  • "Ujutru idem kod Slaviše na Bjelašnicu da igramo fudbala sa Unproforcima i da idemo na večeru kod njih."

    Drugog prijatelja sam stekao kada sam stigao u vojsku u Kalinovik. Zvao se Milorad Railić i bio je iz Banja Luke. Spavali smo jedan do drugoga i vjerujem da ta dva mjeseca obuke ni jedno veče nismo zaspali a da se ne ispričamo. Tek sam ga upoznao, a o njemu sam znao sve isto kao i on o meni. Na Bjelašnici je bio u susjednoj bajti. Viđali smo se svaki dan. Jedno veče grupa muslimanskih diverzanata je po neviđenoj oluji napala na njihovu bajtu. Pogođen je na spavanju, umro je u snu.

    U tom periodu sam se sprijateljio sa momkom iz Banja Luke koji se zvao Dragan Milovac zvani Bajbi. Znali smo se od početka obuke, ali ne mogu reći da smo i tada bili prijatelji. Međutim, kad smo došli na Bjelašnicu postali smo nerazdvojni. Iz njega je izvirala neizmjerna snaga i hrabrost. Bio je to jedini čovjek koga sam ja poznavao a koji je imao širi vrat od Tajsona. Ni sam ne znam zašto je tog kobnog dana otišao u Ostojiće, čak ni pušku nije ponio. U povratku, na 100 metara ispred kontrolnog punkta Unproforaca, upali su u zasjedu muslimanskih diverzanata. Snajperista sa gornje strane puta je pogodio vozača, a Bajbi je iskočio sa prednjeg sjedišta i pri tome slomio nogu. Krenuo je da bježi ispod puta, gdje su ga dočekali ostali diverzanti. Pod ceradom su bila još dva momka, čija imena sam zaboravio. Poveli su ih prema njihovoj komandi na Igmanu. Bajbi sa slomljenom nogom nije više mogao da hoda i jedan njihov se okrenuo i hladnokrvno ga ubio.

    Sva trojica su imali po "čitavih" 19 godina. Ja, evo još toliko doživjeh!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|