fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

treskavica - 82039 - 30.01.2013 : Slavisa Gajic Ugljevik - best (10)

1. gmtbr na Bjelašnici


Sve ove događaje sam potisnuo negdje duboko u podsvijest i mislio sam da o njima nikada neću progovoriti jer sa mnogima koji su bili učesnici nisam više u kontaktu, a pričati nekome ko nije bio vinovnik svega toga nema smisla jer mi ne bi povjerovao.

Sjećanja su izblijedila i pomalo su maglovita, pa se za mnoge događaje pitam da li sam ih izmislio ili su stvarni.

Na Bjelašnicu sam stigao u januaru 1994. godine. Sve vrijeme sam bio na onoj kosi iznad Lukovca, mislim da se zvala Lisičija Glava. Moje najranije sjećanje je ona noć u kojoj je bjesnila strašna oluja tako da iz bajte nisi mogao ni nos da promoliš a njihovi izviđači su napali na susjednu bajtu na Ljuljovoj Stijeni. Tom prilikom je poginuo Milorad Railić, a ranjen Milan Aleksić. Sjećam se dobro da su svi iz te bajte zezali jednog momka kako je plašljiv a on to veče nije smio da spava i slučajno je podigao ćebe sa otvora i ugledao njihovog diverzanta koji je i ostao tu ispred, zauvijek.

Drugo čega se jako dobro sjećam je jedan proljećnji dan za vrijeme kojeg smo igrali fudbala na onom proplanku iznad izvora koji smo zvali Hair. U jednom trenutku su se pojavili oni engleski ošišani, krupni specijalci a iza njih general Majkl Rouz. Zatekli su nas u debelim čarapama i dugim gaćama. Ja sam ga odveo da obiđe mjesta gdje bi mogli postaviti kamp za francuske vojnike, koji su uskoro nakon toga i stigli. Sa njima sam uspostavio dobru saradnju i gotovo svako veče sam bio kod njih na večeri. Najveći problem je bio koga da povedem sa sobom i kome da dam cigarete koje sam dobijao od njih, jer bi se neko mogao naljutiti što njega ne vodim.

Unproforci su nam najviše služili za šlepanje 110-ke kad ostane bez nafte. Eh, koliko su nam samo puta su dali naftu kada nam nestane, a onda nas i odšlepaju, samo da nas sklone iz svoje zone odgovornosti. Ovo najbolje zna Dragan Stanković, vozač tog vozila.

Sjećam se i dana kada je poginuo Bajbi, a ona dva momka zarobljena. Tada sam zaprijetio mojim prijateljima Unproforcima da ćemo ih napasti ako ih ne oslobode i hvala Bogu oni su odmah pušteni.

Sjećam se i kada smo zarobili onog muslimana sa dvije bombe i dvanaest kutija sarajevske "Drine". Ja sam bio dovoljno lud da ga natovarim na 110-ku i preko Unproforske zone sprovedem u Ostojiće. Međutim, u toku puta nam nestane nafte, pa sam morao da ga tjeram da zrači pumpu kako Unproforci ne bi shvatili da je on zarobljenik. On nam je ispričao da se priprema napad na nas, a zatim je to isto ponovio i u našoj komandi. Međutim, ništa nije preduzeto! Napali su nas 1. oktobra 1994. godine. Znam samo da smo poručnik Rajko Đurić, Pajdo i ja sišli u Rakitnicu i shvatili da su svi sa našeg boka napustili položaje a da su muslimani već prošli iza naših leđa jer je selo bilo pusto.

Sjećam se i 06. oktobra 1994. godine, kada su njihovi diverzanti napali na komandu na Čakljama. Tada je poginula i Tanja Bjelica a samo nekoliko dana prije toga sam sa njom bio na večeri kod Unproforaca.

Sjećam se i kada smo ostali zaglavljeni na onom putu gdje nam je zaklon bila lokva kad iz nje istisnemo vodu. Ne mogu da se sjetim ime momka koji je dobio metak u dupe, pa sam ja, pošto smo bili okruženi, zvao Unproforce i natovarili smo ga u njihov transporter pa su ga oni odvezli do iza Babinog Dola. Mislim da tada niko od oficira nije bio sa nama i da smo se sami organizovali i dogovarali šta da radimo jer su Pajdu povukli negdje na drugo mjesto iako je on bio legenda a Vuletu je valjda udario grom dok je telefonirao pa je sa 110-kom otišao dok smo mi ostali. Sjecam se da smo se izvukli do ispod Šiljka i tu zaposjeli položaje i da je tada ranjen Čevriz Dalibor. Nakon toga smo se mi sa nekoliko specijalaca iz Vojkovića čitav dan pentrali uz Šiljak.

Tek sada shvatam koliko su u to vrijeme naši životi bili jeftini jer nam niko nije rekao da je pukla linija, niti nas posavjetovao šta da radimo. Uvijek smo morali da se sami snalazimo.

Iako ne volim da pričam o ratu, ovo sam napisao zbog onih čija sam imena gore naveo. Mislim da oni ne treba da padnu u zaborav jer su svi oni bili izuzetne osobe.




Idi na stranu - |listaj dalje|