fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

operacija_prsten - 82009 - 28.01.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

Tošina pogibija (2. dio)


...nastavak...

Moje razmišljanje prekida M. Savić, koji uđe u tranšeu u kojoj smo se nalazili Mićo i ja. Potšo se pred polazak u akciju nismo vidjeli sa njim, on se rukova sa nama pa zatim reče:

  • "Došao sam samo da vam kažem da, šta god da se danas bude dešavalo, ja po ovakvom vremenu sa svojim borcima neću krenuti u akciju. Hoćo da ovo znate, da ne krenete bez veze."

    Bili je malo onih koji bi, poput Savića, došli do tebe i rekli ti svoje planove. Zahvalio sam mu se na iskrenosti. On sa ostao sa nama još neko vrijeme, a onda je ustao i krenuo prama svojim borcima. Brzo je nestao iz vida u gustoj magli. Ja sam i dalje gledao za njim iako ga više nisam vidio. Razmišljao sam o njemu. Baš je ljudina od čovjeka jer je došao da nam u lice kaže da se ne bi kojim slučajem desilo da se naši borci uvale u nevolju.

    Sakupio sam jurišnike iz Mićine grupe i svima saopštio dogovor sa Savićem. Odlučio sam da ne idemo u napad. Rekao sam da ćemo samo folirati da pokušavamo krenuti u napad. Svi su se složili i na licima boraca se vidilo veliko olakšanje. Rekao sam da odoh do Maunage da i njemu prenesem naše planove. Sišao sam niz brdo i došao do Maunagine grupe, objasnio šta se sve desilo i kakav dogovor smo napravili. Na njima sam takođe vidio olakšanje na licu zbog našeg plana. Izgleda da se nikome nije kretalo po ovakvom vremenu. Vratio sam se nazad do Miće i sa olakšanjem zalegao u jedan rov da se malo odmorim.

    Misli su mi odlutale u neko mirnija vrijeme. Moj odmor i maštanje prekida zvuk na motorloli, koja mi bješe za pojasom. Čujem Antićev glas, koji galami tražeći objašnjenje zašto ne krećemo u napad. Pokušavam da objasnim da naše desno krilo nije krenulo i da od njega zavisi i cjelokupan ishod napada. Antić odgovara da se naš desni žalio Josipoviću da mi nećemo da krenemo pa zbog toga ni on ne ide naprijed. Objašnjavam da ćemo krenuti zajedno kada za to bude pravi trenutak. Međutim, Antić neće ni da čuje nego i dalje insistira da odmah krenemo. Ja ignorišem Antića dobro znajući šta sam se dogovorio sa Savićem. Čujenem negodovanja naših boraca zbog Savićevog načina na koji je sebe pravdao kod Josipovića pa nas uvalio u neprilike. Čujem ružne riječi o Saviću, umirujem moje saborce zbog toga i govorim im da je za nas najvažnije da nam je rekao da neće ići napred a to šta je on rekao komandi sada nije važno jer je mnogo bitnije da nas nije prevario da izgubimo glavu. Uspio sam umiriti borce i sve je išlo po planu.

    Nisam bio borac koji vodi borbu tako da se o njemu prave hvalospjevi, pa tako nisam ni mario šta Antić priča i misli o meni. Kada sam pomislio da je sve leglo na svoje mjesto, čujem Maunagu kako se javlja Antiću na radio uređaj i govori:

  • "Ovi do nas neće danas krenuti u napad, ali ja ću sa svojima poći na Šabanovu kuću".

    Naprosto sam bio zatečen Maunaginom pričom. Opet skačem na noge, uzimam radio uređaj u reke i javljam se Maunagi:

  • "Ne možeš ti krenuti dok mi ne uzmemo kotu 830!".

  • "Mogu. Ja sam sa već sa svojima dogovorio i mi odmah krećemo!" - odgovori on..

    U tom trenutku se uključuje i Antić pa i on naređuje da se i ja uključim u akciju, i krenem paralelno sa njima u napda na Šabanovu kuću.

    Pokušavam ubjediti Antića da je teren u pravcu Šabanove kući livada bez ikakvih prirodnih zaklona i da će to biti maskr ako oni krenu u tom pravcu. Usput objašnjavam kako izgleda teren i kakav je pogled sa kota 830 i 850 na taj dio terena. Antić ne prihvata moje objašnjenje i samo ponavlja:

  • "Ne interesuje me, moraš i ti krenuti u napad u napad."

    Kako ne bih neprijatelju otkrio naš položaj, uzeh poljski telefon i pozovem IKM u kojem je u tom trenutku bio Antić. Pokušavam objasniti teren na kojem Maunaga hoće da izvede napad. U našem razgovoru shvatih da Antić nikada nije izašao na našu liniju i nema blage veze o čemu ja pričam, a pogotovu ne i gdje se nalazi Šabanova kuća. Brzo prekidam razgovor, u namjeri da zaustavim Maunagu da krene u napad.

    Pošto je Maunaga odlučio da prekrši moju naredbu i krene mimo plana, polazim trčeći prema podnožju brda u pravcu njegove grupe. Trčim niz brdo koliko me noge nose potpuno svjestan u šta će da upadnu. Pokušavam stići prije nogo što oni krenu u napad. I dok sam trčao niz brdo, u jenom trenutku primjetih da je vjetar počeo da duva i da se magla naglo počela razilaziti. Jurio sam i dalje niz brdo, pomalo gubeći kontrolu pod nogama jer su se one zapetljavale pa sam posrtao. Ipak, nekako uspjevam da održim ravnoteži i ostanem usparvan.

    U jednom trenutku čujem eksploziju ispred naše linije. Po zvuku osjetih da to nije bila naša granata.

    Kada sam stigao na mjesto gdje je Maunaga ušao sa svojom grupom, pogledah prama njima. Nad livadom je još uvjek lebdio dim od neprijateljske grante. Stotinjak metara od naše linije su ležala dva rakomadana tijela. Bila je to jeziva slika, koje ni dan-danas ne mogu da se oslobodim. Pored mene protrča nekoliko boraca noseći šatorska krila da pokupe tijela naših borac. Jedan od njih povika:

  • "Poginu Tošo!"

    Stajao sam kao ukopan, još uvijek ne vjerujući da se sve ovo događa. Do nas su prvo donijeli onog dobrovoljca iz Leskovca. Bješe to tuga, da ne može biti veća! Bio je samo dvanast sati na ratištu, a granata mu je raskomadala čitavo tijelo. Još uvjek je bio živ! Urlao je iz sveg glasa. Njegov glas je odjekivao daleko, daleko... Donesoše ga blizu mene i vidjeh da nema donjeg dijela tijela. Stoji na rukama u šatorskom krilu i krivi se od bolova. Kada ga donesoše do mjesta na kome sam stajao kao ukopan, on zanijemi i glava mu lagano klonu. Umro je naš junak bez i jednog ispaljenog metka. Došao da pomogne braći preko Drine. Gledam ga i suze mi pođoše niz lice. Krivim i sebe što sam mu dozvolio da krene sa nama. Da je barem otišao u Ilijaš, sad bi sigurno bio živi!

    Druga grupa, donese Tošino tijelo. Bila je to jeziva scena, da ne može biti jezivija. Tijelo bješe bez glave, a koža oguljena do struka. Opasač oko struka kao da drži da se koža ne oguli dalje niz tijelo. Vidi mu se svaki mišić na tijelu, a mišićna vlakna potamnila od baruta. Majko mila, šta bi od čovjeka, od onake ljudine!

    Među zadnjima dolazi Maunaga.

  • "Pa šta uradi, bolan ne bio!" - uzviknuh ja.

    On je samo sageo glavu i bez riječi prođe pored mene. Zaustavi se kod prvog rova na našoj liniji. Vidim da mu je teško, ali sada je sve bilo gotovo. Valjalo nam je ići dalje!

    Vjest o Tošinoj pogibiji brzo se pročula po našoj liniji. Tako je došla vjest i do njegovih saboraca iz VP, koji su bili u Mićinoj grupi. Znajući šta je sve bilo dogovoreno pred početak akcije i šta se dešavalo u razgovoru sa Antićem i šta sam ja govorio Maunagi, Tošini saborci su se razbjesnili i trčeći krenuše niz brdo. Kada stigoše do Maunage, Mlađa i Peša repetiraše svoje puške i uperiše ih u njega. Bilo je očigledno da hoće da ga ubiju. Na licima im se vidio bijes i ludilo, a u očima suze. Urlaju iz sveg glasa i psovali Maunagi majku. Vidim da je na pomolu još veće zlo pa ne čekajući ni trenutka uskočih između njih i svojim tijelom zaštitih Maunagu. Počinjem da se derem na njih dvojicu. Vidim šok na njihovim licima, uperim prstom prema Vogošći i vrisnem:

  • "Brže dolje i da vas ovdje više nisam vidio!"

    Iznenađeni mojom reakcijom, oni se bez riječi okrenuše i kao po komandi počeše da trče u pravcu u kojem su naši borci upravo odnijeli dva mrtva tijela. Srećom, nije se desilo ništa a zlo je moglo da bude još i veće.

    Maunagi se više nisam obraćao. Počeo sam da ispitujem borce koji su krenuli u napda, zašto su to uradili. Svi učesnici su mi rekli da im je Maunaga rekao:

  • "Hajmo mi pokazati ko je najbolji, uzećemo Šabanovu kuću, i dokazati da su oni pičke!"

    Eto, tako su završila dva velika junaka, plativši svojim životima Mauginu pohlepu za slavom. Žalosno je što su mnogi životi izgubljeni samo zbog toga što su neki poput Maunage htjeli da sebe dignu u nebesa.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|