fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

operacija_prsten - 82005 - 28.01.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (6)

Tošina pogibija (1. dio)


Moram da napravim ispravku iz prethodnog teksta u vezi operacije "Prsten". Nadam se da će me neko ko ga pamčenje nije izdalo, dopuniti i ispraviti u vezi ovoga teksta, ako budem pogrješio. Mogao bi moj dragi prijatelj Vasilj, ako i dalje prati ovaj sajt?

Sastav uže komande Vogošćanske brigade u vrijeme operacije "Prsten":

  • komandant p-pukovnik M. Delić,
  • načelnik O. C-a kap. Z. Antić,
  • pomoćnici u O. C-eu V. Košarac i L. Kondić,
  • k-dant artiljerije Z. Gračanin,
  • pomoćnik personalnih poslova M. Kenjić,
  • k-dant za pozadinu B. Jovanović,
  • komandanti 3 bataljona (Krivoglavčkog) kapetan Kovač,
  • komandant Blagovačkog bataljona Košarac i
  • komandant Vogoščanskog, ja Vogošćanin Pravi.

    Nakon prvog dana operacije 3. jula '93. godine i uspješno izvedenog napada na Glavicu, nastale su nove poteškoće u mom bataljonu. Prilikom postavljanja odbrane na novoj tertioriji pretrpili smo nenadoknadive gubitke u ljudstu. Največe problemi su nastali zbog pogibije komandira četa, Beže Harta i Radovana Vučkovića - Vučka. Na mjesto Bože odredio sam Ružu, a na mjesto Vučka postavljen je Šoja. Ovog zadnjeg sam postavio na to mjesto zato što je uvjek podizao vojsku na pobunu, pa sam ga htjeo uvući u komandu, pretpostavljajući da će to zaustaviti njegovo negodovanje. Od tog momenta Šoja više nije pravi pobune među vojnicima, što je uveliko olakšalo komandovanje tom četom.

    Nakon žestokih muslimanskih napa i uspješne odbrane Glavice, Blagovački bataljon je od nas preuzeo Glavicu kao svoju zonu odgovornosti, ali se isti dan povlači sa te linije, ostavljajući za sobom razvedenu liniju i jedan boroj poljskih telfona, 17 sanduka municije 7,62 i minsko polje.

    Nakon pada Glavice, kod boraca u Vogošćanskom bataljonu naglo opada moral jer su date velike žrtve da se uzme to brdo. Veoma mali broj ljudi se dobrovoljno javljao za nastavak ofanzive, a sve jurišne grupe iz akcije na Glavicu sam vratio na njihove redovne zadtke, čuvanja linije odbrane.

    Kako je operacija "Prsten" odmicala, a naše snage imale veliki uspjeh na Igmanu, bilo je veoma važno za se borbe na Žuči ne prekidaju i što više uvuku muslimanske jedinice u borbu. Zbog toga sam odlučio da formiram jedno jurišno odjeljenje pri Bataljonu, koje ću osloboditi držanja rovova i tako privući što veći broj najboljih momaka. Za nastavak akcije i formiranje jurišnog odjeljenja se prijavio R. Radovanović, Radenko Galinac-Gali i par momaka iz njihove grupe. Ja sam bio vođa te grupe. Grupa je bila nedovoljna za nastavak borbenih dejstava, iako smo Maunaga i ja bili članovi te grupe.

    Za nastavak ofanzive na Žuč komandant Delić određuje mene za komadira jurišne jedinice Vogošćanske brigade, i daje mi pojačanje tako što pod moju komadu stavlja IDV Miće Vlahovića i vod VP sa k-dirom Miroslavom Todorović- Tošom.

    Naša jurišna jedinica ima zadatak da bude Savićevo lijevo krilo na pravcu od Šabanove koće do Kote 830 a jurišna jedinica iz Ilijaša, kojom komanduje M. Savića, ima zadataka da izvede napad na Golo Brdo.

    Došao je 21. juli 1993. godine. Taj dan dobijam naredbu iz komande brigade da pripremim jedinicu za nastavak kontraofanzive. Sve je bilo spremno, ali je vrijeme bilo jako loše. Poslednjih nekoliko dana neprekidno je padala kiša. Otišao sam u komadu Brigade i predložio da se odgodi početak akcije dok se vrijeme ne popravi i tako izbjegne težak teren za kretanje. U komandi sam dobio negativan odgovor, jer su sve jedinice bile obavještene od strane TG Vogošća o početku napada. Vratio sam se u jedinicu i nastavio pripreme po planu i programu. Sačekao sam noć da bi podigao vojsku na uzbunu, jer u toku dana nisam poduzimao ništa, jer bi to neprijateljskim izviđačima bio signal da se sprema napad.

    Kada je pala noć, podigao sam kompletnu jednu smjenu boraca za liniju. Bila je to jedinica koju sam odredio kao rezervni sastav za posjedanje osvojene teritorije. Kako nismo imali nikakve uslova za smještaj, borcima sam rekao da moraju sami da se snađu i legnu po prostorijama i hodnicima u komandi. Rekao sam vojsci da sam ih podigao na uzbunu jer u zoru krećemo u napad na kotu 850, i treba da izađemo na linju dok još ne svane kako neprijatelj ne bi primjetio koncetrisanje naših snaga.

    Sve je bilo spremno za akciju i ja sam odlučio da malo prilegnem u krevetu koji je bio u mojoj kancelariji, kako bi se barem malo odmorio za tu akciju. Ušao sam kancelariju, zatvorio vrata i tek što sam počeo da se pripremam da legnem začu se kucanje na vratima. Kada sam otvorio, ugledao sam Gogu koji mi kaže:

  • "Stigli su neki dobrovoljci iz Srbije. Poslali su ih iz komande Brigade da se smjeste kod nas."

  • "Gdje ćemo ih smjestiti kada ni mi nemamo mjesta ni za našu vojsku"? rekoh joj.

    One se nasmija, na njen karakterističan način, pa reče:

  • "Pa, stavićemo ih već negdje. Međutim ima jedan koji hoće da se zaduži sa opremom i naoružanjem pa da sutra sa našima ide u akciju".

  • "Dobro, dovedi ga ovamo da vidimo šta možemo uraditi" - odgovorih ja.

    Ubrzo se ponovo zaćulo kucanje. Pozvah ih da uđu i ne ustajući sa stolice u kojoj sam sjedio. U prostoriju uđe Goga, a za njom su išla dva momka. Pozdravih se sa njima i ponudih im da sjednu. Jedan od njih odmah pređe na stvar:

  • "Čuo sam da kod vas sutra počinje neka akcija?".
  • "Jeste!" - odgovorih mu kratko.

  • "Ja sam ovdje došao da ratujem pa ako možete da me zadužite da i ja sutra idem sa vama u napad. Moji prijatelji neće ostati ovde, oni hoće da idu u Ilijaš!" - nastavi on da priča - "Ako ne možete odmah da me zadužite sa naoružanjem, i ja bih sutra sa njima nastavio put za Ilijaš".

    Sasluh ga pažljivo i predložih mu da sutra ne ide u akciju nego da se najprije malo odmori od puta. Međutim, on me odmah prekide u tome i reče:

  • "Komandante, nisam ja došao da odmaram, to sam mogao i kod mene u Leskovcu. Hoću da sutra idem u borbu ili da idem dalje".

  • "Dobro, dobro, ići ćeš, hade da te zadužimo" - kaže mu ja i ustanem sa stolice.

    Već je bilo prošlo deset sati, pa je trebalo požuriti sa zaduženjem opreme kako bi imali bar malo vremena da odspavamo.

    Izašli smo iz moje kancelarije i krenusmo niz hodnik prema prostorijama od pozadine Bataljona. Uđosmo unutra i tamo nađosmo mog pomoćnika Lj. Lalića. Rekoh mu da tog momka zaduži opremom i naoružanjem i pokažu gdje se može smjestiti za spavanje. Kada smo završili sa tim bila je skoro ponoć. Ponovo pokušao da razgovarim i da mu ja predloži da sutra ostane u prostorijama Bataljona i malo se odmori jer će biti preumoran za akciju. On ne posluša moj predlog, već mi pomalo ljutitim tonom reče:

  • "Ne brini ti komandante za mene, odmoriću se ja".

    Pođoh nazad u moju kancelariju. Za mnom pođoše Sanja iz veze i Goga, moja sekretarica. Ja im rekoh da sam umoran pa idem na spavanje, a one me zamoliše da i one spavaju kod mene u kancelariji, jer nigdje u komandi više nema mjesta da se legne. Bio je to jako zanimljiv predlog, koji je bilo teško odbiti. Ja sam se zagonetno nasmijao, a one mi rekoše da se ne brinem, neće one meni ništa uraditi samo hoće da prespavaju. I tako, ubrzo smo sve troje legli na počinak. Bio sam jako umoran zbog napornog dana pa sam odmah zaspao.

    Pošto sam u rata u glavi imao nekakav sat koji me je uvijek budio u pravo vrijeme, ustao sam u pravi čas. Bio sam pomalo razočaran kada sam vidio da smo sve torje prespavali u uniformama.

    Brzo sam ustao i počeo sa pakovanje opremu u borbeni ranac. Nakon toga sam izašao napolje da vidim kakvo je vrijeme.

    Kiša je prestala da pada ali sam znao da su staze klizave i da će kretanje po brdima biti jako teško. Probudio sam vojsku i dao naredbu da se spreme za polazak.

    U cik zore, tog 22. jula 1993. godine, krenuli smo prema Ježevima. Vojnicima za zaposjedanje linije sam naredio da uđu u rovove na liniji i da tu čekaju daljnju naredbu. Sa borcima koju će jurišati sam došao do rovova i zemunice na liniju Ježevi. Kada su nam se pridružili Mićo i Tošo sa svojim borcima, podjelio sa ih u dvije grupe i izdao konkretne zadtke. Jednu grupu su sačinjavali Mićo i njegov vod, pojačani sa jednim brojem boraca iz VP i imali su zadatak da idu na kotu 830. U drugoj grupi su bili borci iz VP, ojačani grupom boraca iz mog bataljona. Odredio sam za komandire grupa Miću i Maunagu. Iznio sam plan napada do u detalje. Mićo je dobio zadatak da sa svojom grupom krene na kotu 830, a Maunaga je morao da sačeka da se osvoji kota 830, pa onda da sa svojom grupom počne da pori probijenu liniju i probije se do Šabanove kuće. Bilo je veoma opasno ukoliko Maunaga krene prije nego što mi ovladamo kotom 830, zbog čega sam mu izrčito naredio da ne smije krenuti u napad dok mu ja ne dam znak. Pošto je ovo bilo veoma važno, tu informaciju sam ponovio Maunagi nekoliko puta, kako bi on shvatio ozbiljnost moje naredbe. Uz put sam mu objasnio u koju opasnost može uči ako bude krenuo prije vremena, a sa kojom lakoćom i sigurnošću može da osvoji Šabanovu kuću, ako krene po mojoj direktivi.

    Plan za napad na kotu 830 i Golo Brdo, bio je zamišljen da se u isto vrijeme krene na oba pravca i istovremeno ovlada njihovim vrhovima. Razlog za to je bilo teško održiva linija, ako se ne osvoji kompletna teritorija odjednom. Prilikom osvjanja Glavice, jedinice iz Ilijaša su uspjele da osvoje Golo Brdo, ali je zbog konfiguracije terena jedinica iz Krivoglavačkog bataljona, tačnije četa Jefitići, koja je bila zadužena da brani to brdo, napustila liniju bez borbe sa obrazloženjem da sa kote 830 kontrolišu njihovo kretanje i neće moči da se zaklone ako dođe do napada sa tog pravca. Tako je komanda odlučila da se taj prostor osvoji u jednoj akciji iz dva pravca napada. Zbog toga sam odlučio da i ja krenem sa Mićom na kotu 830, kako bih mogao da kontrolišem situaciju na čitavom terenu.

    Sve je bilo spremno za početak akcije. Komanda je izvršila prozivku i svi učesnici su potvrdili da su nalaze na početnim mjestima. Komandant TG je, po unapred dogovorenom signalu, dao naredbu da akcija počne. U samo svitanje su počele da padaju prve granate po Golom Brdu i koti 830. Uzeli smo sigurne zaklone zbog opasnosti da nas ne pogodi koja naša granata jer su letjele preko naših glava i postojala je mogućnost da podbace. Ja sam sa Mićom bio u jednom rovu na liniji Ježeva.

    Granate su padale jako blizu, a jaka detonacije su nas potresale pa se činilo da je napad na našu liniju. Promolio sam glavu kroz tranšeu da bih vidio koliko su precizne granate. Miris baruta i dima širio se svuda oko nas. Eksplozije su zasipale zemlju po nama, iz pravca brda koje je bilo meta. Naša artiljerija je odrađivala dobar posao. Izašao sam iz rova kako bi kontrolisao i navodio našu artiljeriju. Tenk koji je bio na brdu iznad Blagovca, nedaleko od IKM-a brigade, je bio spreman za naše navođenje. Iako se već razdanilo, gusta magla mi nije dozvoljavala da vidim kako završavaju artiljerijski projektili. Nekako sam osjetio da to nije bio pravi trenutak za početak napada. Vidljivost je bila loša, a teren klizav, pa je i to uticalo da se borci ne osjećaju sigurno za ovako težak zadatak.

    Nastaviće se




  • Idi na stranu - |listaj dalje|