fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

prepiska - 81988 - 28.01.2013 : Stari Blizo - best (2)

Otišli su veseli, ko da će u svatove ili na svadbu!


Kako kod mene sada, zbog godina koje nosim, vrijeme mnogo brže prolijeće, tako mi se sjećanja vraćaju u glavu, pa se sjetih i onih prvi dana rata u Vogošći. Prvih dana na Radnoj obavezi provedenih u krugu Unis-ovih fabrika.

A baš tih prvih dana dolazilo je mnogo mladih ljudi sa linija koje su držali vojni obaveznici iz Vogošće, Ilijaša, Rajlovca i Ilidže... Pa čak su i izbjegli muškarci koji su stizali iz drugih područja Bosne bili na okolnim linijama. Oni su dolazili i molili da im se naprave zaštitnici za rovove. Trežili su da se naprave i zaštitnici na autima, kako manjim tako i na onim većim. Nisu tražili neke velike zaštitniek, nego tek toliko da se može zaštititi jedno ljudsko tijelo u ležećem položaju. Zaštitnik je zahtjevao i jedan mali otvor kroz koji bi se moglo osmatrati.

Mi smo činili sve da uradimo ono što su tražili od nas. Pravili smo najbolje kako smo mogli. Pored nas četvorice varilaca - zavarivača, od kojih su dvojica bili priučeni, ukazala se potrebe za još varilaca-zavarivača jer fizički nismo mogli postići sve ono što se od nas zahtjevalo. Pored toga, morali smo odlaziti i u druge radne jedinice u kojima je takođe bio manjak radne snage. Izgledalo je da se rat i rad na radnoj obavezi sveo samo na nas varioce. Nije nam bilo kao onima na prvoj liniji, ali nam je bilo zaista bilo jako teško.

Pored toga, imali smo i problem u obezbjeđenju energenata, potrošnog materijala, acitilena-plina, kisika, elektroda i žica za varenje i letovanje-hartletovanje. Svaki komadić žice smo čuvali kao da je od zlata. Teško i preteško, pa smo tražili ispomoć da nam dođe još ljudi, zavarivača.

Ubrzo nam je došao i jedan mlađi varilac sa Ilidže. Međutim, on se nakon nekoliko dana nije pojavio na svom radnom mjestu. Najprije smo pomislili da je prolaz od Ilidže do Vogošće bio zatvoren, ali su nam kasnije rekli da je taj mladić uhapšen od strane Vojne policije zbog toga što je izbjegavao odlazak na linije.

I dok je potražnja zaštitnika i dalje bila velika, došao nam je jedan momak sa svojim drugom sa područja Rajlovca. Stigao je sa Kedijem, tražeći da mu se napravi pokretni zaštitnik na karoseriji auta.

Iako su u mojoj radnoj jedinici bila samo dva varilačka radna mjesta, sada smo bili raspoređeni na lokaciji na kojoj je bilo dovoljno prostora za nesmetani rad. Radili smo i vani. Moje radno mjesto je bilo ispod nekog staklenog krova kroz koji je Sunce još više pržilo, pa je niz lice neprestano lila znoj.

Kada je momak sa Kedijem stigao do nas, uputili su ga kod mene. Došao je do mene i upitao me:

  • "Jeste li vi majstor Stari?"

    Ja mu odgovorih potvrdno, uz napomenu da nisam majstor.

  • "Mi smo došli sa molbom da nam se napravi jedan pokretni zaštitnik na ovom našem zarđalom autu."

    I doista, njegov Kedi je bio sav zarđao. Karoserija je bila izlupana, pa čak i šasije. Dečko mi je pokaza kakav zaštitnik želi. Htio je da na to auto postavi jedno ručno oružje sa pokretnim zaštitnikom.

    Pošto sam već imao odsječenog lima i cijevi, ja sam sve to uz njihovu pomoć spojio i postavio na vozilo. Ubrzo je pokretni zaštitnik sa sjedištem bio gotov. Momak mi reče da je zadovoljan, pa je bio veoma raspoložen i veseo.

    Prije nego što će otići, upitah momka koji je vozio Kedija:

  • "Kako se ti momak zoveš?"
  • "Milan" - odgovori on.
  • "Pajdak!" - dodade njegov kolega.

    A sjećam se da su tamo prijeko u Slavoniji zvali , , pajdak, pajdaši'' pa sam mislio da je to drug.

    Ali Milan, spremajući svoj auto za odlazak od mene, oglasi se:

  • "Pazi majstore, ima nas dvojica Milana, ali ja sam sin Đorđa."
    Potom se zahvališe na obavljenom poslu i uđoše u kabinu, upališe svoj auto i odoše veselo kao da će nekome u svatove ili na svadbu.

    A ustvari, on se prezivao Milan (Đorđa) Pajdaković i živio je negdje na predjelu Žuči. Njegovog oca Đorđa sam upoznao kasnije, jer je izbjegao sa Žuči u Vogošću i radio je na radnoj obavezi u "Transportu".

    Dva dana nakon toga stigla nam je vijest da je Milan (Đorđa) Pajdaković, poginuo istog dana kada je otišao od nas. Rekli su nam da je, idući na liniju prema brdu Žuč poginuo od snajpera.

    Odlazak prema tom brdu Žuči, oko koga se vodila duga i teška borba za njegovo osvajanje, bio je sada koban i za našeg Milana. Žuč na kome je poginulo i na jednoj i drugoj strani jako mnogo mladih ljudi.

    A Milan je bio veoma mlad momak. Crnomanjast, lijep i veseo momak. Ostao mi je u trajnom sjećanju pa smatram da Milan treba da bude u nekoj, ali i u mojoj knjizi "Putešestvije sjećanja".




  • Idi na stranu - |listaj dalje|