fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

granicar - 81618 - 14.01.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (7)

Planina čemera (1)


Većina ljudi misli da se najljepši pogled na Nišićku visoravan pruža sa mjesta poznatog kao Ivanjsko brdo, a neki vele i Pualice ili "kod Sokine kuće" ( mada Soke i kuće tu odavno nema). To je ona tačka na koju se popnete automobilom idući iz Čevljanovića magistralnim putem M-18 prema Olovu, kada izašavši iz usjeka sa lijeve strane nailazite na prizor koji mora odvući pažnju vozača. Sa ovog mjesta izgleda kao da brežuljci u talasima izmiču i udaraju u hridi vijenca planina koji uokviruje Visoravan.

Ali, postoji jedno meni drago mjesto sa kojeg pogled siječe onaj sa Pualica pod pravim uglom, koje je nekako baš u centru Visoravni, sa kojeg je prizor mnogo ljepši i sadržajniji, kao da ima dimenziju više i sa kojeg se može osjetiti dubina i duša Visoravni. To je jedno neugledno uzvišenje, nekada davno nazvano Trešnjica. Tu se i danas nalazi jedna prilično velika trešnja, koja je valjda bila mala kad je po njoj nazvano uzvišenje, a koja je nekako baš o Petrovdanu rađala slatkim crnim plodovima.

Za to mjesto vežu me nekako najdraže uspomene, koje imaju neku izuzetnu specifičnu težinu. Odmah tu je bilo imanje pokojnog đeda, koji mi je često za ljetnih sunčanih dana sjedeći pod trešnjom i pušeći lulu objašnjavao nazive mikrolokacija, sa nekim svečanim prizvukom u glasu, potkrijepljujući podacima iz istorije gotovo svaki naziv. "Rekao sam kad poći sam mor'o uzmite mi i kuću i njivu, samo trešnju ostavite staru, kad navratim da je vidim živu".. . stihovi su pjesnika koji meni uvijek nanovo vraćaju suze u oči. Zbog prošlosti i dragih uspomena.

Nekada, sve do pedesetih godina prethodnog vijeka, kuće na visoravni bile su od drveta, kao Kustine na Mećavniku. Sve, od temelja do krova, bilo je drveno, obrađeno vještim rukama seljana. A onda su došli majstori iz Dalmacije, koji su gradili suteren od kamena, a sprat i potkrovlje bili su drveni, malterisani kumom. To je malter čiji je agregat riječni pijesak a vezivo kreč. Kada je Đorđo Sivac svoju kuću na Asi omalterisao kumom, izmakao se baš do Trešnjice, mjesta sa kojeg se pruža najljepši pogled, odakle je satima uživao gledajući svoju kuću zaodjenutu bijelim ruhom utopljenu u predivni krajolik.

Još kao mali naučih značenje pojmova Kućerina, Bubuša, Jelik, Selišta, Krnjače, Torlovac, Paljika, Nišani, Krčevine, Asa, Buljetovina, Kosa, Talambas, Mandra, Drapanj, Zlotege, Krčevine, Palošci, Kovačine, Menđeraš, Parabić, Česma, Nanići, Gradina.. . i naravno Bare koje su u središnjici, a sve ostalo kao da je na njih nadograđeno i nabacano naokolo nekom nevidljivom rukom. Većina površine bara pripadala je porodici Delipara. Nekada je nadaleko čuveni domaćin bio Risto, kojeg je naslijedio sin Relja.

Na Reljinoj bari održavale su se svake godine mobe sa preko 50 kosaca, o kojima se danima pričalo. Tu su se ogledale snage, u dva "naoštraja" preko cijele bare, a ona ravna kao fudbalski teren i duga kao deset njih. Tu je nekada dugi niz godina neprikosnoven bio đedov stric Danilo. Imao je kosu "vasiljevićku" (od čuvenih kovača Jove i Riste Vasiljevića) dugu metar i dvadeset i belegiju koje nije bilo nadaleko. Spojeno "sveto trojstvo": kosac+kosa+belegija. Kosio je "na zalogaj", koji je bio širok koliko i kosa duga, tako da je hodao kao da ne kosi nego šeta. Specijalnost mu je bila da kosu zamahom protjera ispod opanaka domaćinu Relji, koji bi mirno stajao na barskoj mahovini. Jednom je to pokušao učiniti nekom muslimanu iz Ivančića, ali je valjda bio "pod gasom" pa mu usput odsjekao petu. muslimani ga gonili do u Vlačino liješće, tu stigli i prebili. Bježeći izgubio je svoju čuvenu belegiju a od posljedica prebijanja nikada se oporavio nije, tako da je to bio kraj karijere čuvenog kosibaše. Bijaše to prije "onog" rata.

A nakon tog rata komunisti su Reljinih 600 duluma (60 hektara) "udružili" u zadrugu pa organizovali na bari mobu sa rekordnim brojem kosaca. Demonstracija bratstva i jedinstva, sa košenjem, igranjem i pjevanjem. Tu je mobu, najmasovniju u istoriji Nišića, u pjesmi opjevao Todor Prdavac (zvanično Petrović):

"... Prvog' ćemo Šabanović Muju,
Ima kosu oštru kao guju,
Drugog ćemo Alagu Kazaza,
On ga neće gonit', rad' miraza,
A trećega Božu Trivkovića,
Pre'sjednika Zadruge Nišića..."

Zadruga je ubrzo propala, komunisti nešto kasnije, a poslednja moba koševine ručnim kosama (sa 23 kosca) na Nišićkoj visoravni organizovana je u Krivajevićima, kod domaćina Radovana Janjića, krajem jula 1995. godine, u kojoj sam i ja učestvovao.

Pogled pravo od Trešnjice siječe uzvišenje Brce, koje se naglo pojavljuje iz Bare, kao da ga neki katapult izbacio. Na njemu je crkva, sagrađena tu još 1886. godine. Zemlju za crkvu dale je nekoliko Pejića, ali se godinama obruč ograda oko crkve sve više stezao a "crkveno" smanjivalo, tako da se uoči "našeg" rata teško moglo odigrati pravo kolo u porti.

Crkva je sagrađena uz veliko odricanje naroda i sveštenika Damjana Nikolića, koji je i svoje imanje založio da bi gradnja crkve bila završena. Gradnja je završena 1886. godine i crkva je posvećena svetim apostolima Petru i Pavlu. Uz crkvu je sagrađen dom, koji je nekada služio za prosvjećivanje stanovništva a poslije Drugog svjetskog rata oduzet je crkvi i pretvoren u tzv. društvene prostorije.

Crkva je preživjela dva svjetska rata, u drugom su je Nijemci bombardovali bezuspješno, jerej Dimitrije Rajanović, paroh u Nišićima, u avgustu 1941. godine odveden je od strane ustaša prema Semizovcu i uz put negdje ubijen. Crkvi su dohakali muslimani nakon post-dejtonskog povlačenja Srba 1996. godine, kada je uspješno zapaljena i spaljena.

U ovoj crkvi krstio me pokojni sveštenik Rastko Stajić, četrdeseti dan po rođenju. Za nju me veže bezbroj uspomena od ranog djetinjstva, jer me je majka kao maloga počela voditi na bogosluženja. Tada su još važila pravila Svetog Save, tako da sam ja na bogosluženjima stajao na desnoj strani crkve sa đedovima, nijedna žena nije mogla u crkvu ući otkrivene glave, svetu tajnu pričešća bez ispovijedanja mogla su primiti samo mala djeca. A desio se u to vrijeme i čuveni , u pjesmi opjevani, obračun za vrijeme bogosluženja, kod južnih vrata, kada je Stojan Patak (Stojanović) braneći svoje stanovište pravdu dijelio štapom.

Narodni sabori, tzv. Teferiči, održavani su o Vaskrsu, Petrovdanu i Maloj Gospojini. Pamtim vremena kada su na teferičima svirali isključivo Cigani ili Karavlasi, doba čuvenog violiniste Stanka "Kalavre". A poslije su Ciganima prepoznatljiv zanat oteli razni "čeljevci" i "goci-bendovi" pa je muzika izgubila dušu i bespovratno otplivala u komercijalne vode.




Idi na stranu - |listaj dalje|