fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

hrasnica - 80355 - 11.12.2012 : Filip Lazarov Hrasnica - best (1)

Odlazak iz Hrasnice - zauvjek


Život za Srbe u Hrasnici za vrijeme rata je bio strašan. Za mene su tamo bile samo dvije mogućnosti, ili da je napustam ili da se prekrstim. Moji su već bili u Metkovićima, međutim ja sam još bio tamo. U HOS-u je vladalo razpoloženje da me odmah pošalju kući ali to nisu dali oni iz Armije BiH, tako sam bio razapet između dvije strane. Kako se više približavao sukob sa Armijom BiH, mene su HOS-ovci držali sve bliže sebi. Meni nije preostalo ništa drugo nego da se priklonim njima.

Eto, tako su prošli august i septembar, i ja sam bio tu za komšije, penjao sam se na krovove, gdje niko od njih nije smio da ide jer su se bojali da će ih ubiti snajper. Ja sam se uvijek na sve to smijao jer nema takvog snajpera koji može da pogodi na četiri kilometara...

U toku tih mjeseci sam mojim komšijama muslimanima u Hrasnici popravio puno krovova i zazidao puno rupa i prozora, i sve što sam čuo poslije je bilo kako oni znaju da sam ja pa ne pucaju. Navodno, neće oni ubiti Srbina ili takvi slični komentari od kojeg čovjeku bude muka. Eh, da su još znali da sam i ja Srbin!

Na kraju je došao i taj dan da i ja odem odatle. Ako se dobro sjećam, bio je 13. novembar, dva dana uoči izbijanja sukoba između Armija muslimanske BiH i HVO jer je već 15. novembra između njih buknuo rat u dolini Neretve.

Toga dana smo kamionom izašli preko Igmana do Pazarića a poslije sam u uniformi HOS-a propješačio i Konjic i Jablanicu a da me niko nije ni zaustavio a kamoli nešto upitao!

Evo, sada bi mnogi rekli da nema šanse da bi neko živ prešao tu teritoriju u uniformi HOS-a, a ja kažem da je i to bilo moguće! Da me je ko pitao za dokumente ili izkaznicu ja mu je ne bih ni dao jer sam bio dobro naoružan za te prilike, pa mi ne bi bio problem ubiti dva stražara koji nemaju pojma o ničemu.

Posebno je bilo lako manipulisati sa muslimanima u Konjicu i Jablanici. U Jablanici sam ušao u jednu kafanu i trazio da nešto jedem. Dobio sam neku pitu i dok sam jeo svi su gledali u mene. Ja sam cijelo vrijeme držao ruku na opasaču gdje sam imao dvije bombe i bajonetu. Kada sam izašo iz te kafane neki od njih su krenuli za mnom ali mi nisu smijeli ništa. Ja sam se popeo uz cestu i nistao iz njihovog vidokruga...

Nakon što sam prošao Jablanicu, na cesti je bilo jako teško naći prevoz. Prolazili su samo muslimani koji su išli svojima na liniju. Hrvata nije bilo! Kada sam došao do Grabovice, tj. hidrocentrale, pokupila su me dva oficira hrvatske vojske. Dok sam ja išao cestom, oni se zaustaviše i upitaše me gdje idem. Ja im objasnim ko sam i da idem pravo dok ne ne izađem na more. Vjerujem da su odmah pomislili da nisam normalan. Jedan pita kako ide u Sarajevu.

  • "Ništa ne pitaj, vidiš da nam musilimani skaču za vrat!" - odgovorih ja.
  • "Kad ćemo da se obračunamo sa njima?" - upita drugi.
  • "Pa valjda kad se riješimo četnika! A šta ti misliš o tome?" - uzvratih ja.

  • "A znaš li ti gdje si pošao? Sa druge strane su muslimani, ako te uhvate nećeš dobro proći!" - ponovo upita ovaj drugi.

    Potom sam prešao preko brane i dalje u zapadnu Hercegovinu, sve dole do Metkovića. Sa njima se rastadoh iza Mostara, pa opet pješke krenuh ka moru. Ispred mene su se nalazili Čapljina i Metkovići pa pomislih:

  • "Hvala Bogu što sam ostao živ! Još malo pa ću vidjeti ženu i djecu."

    I tako, nekakvim čudom stigoh do svoje familije.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|