Nalazite se na Forum-Najnoviji Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

Unesi rijec: Web slavicnet.com Submit search form

rat_orasje - 79391 - 11.11.2012 : Diverzant72 BL -  ⁽⁷⁾

Orašje, Batkuša

Bio je to sami kraj te nesretne 1992. godine. Kažem "nesretne" jer je bila takva po srpski narod, ali veličanstvene za 16. krajišku brigadu. Oslobodili smo toliko gradova i sela da mnogima više ne pamtimo ni imena.

Tih dana držali smo liniju kod Obudovca, prema Orašju. Zapadno od nas bila je 2. krajiška brigada, u kojoj je bio moj mlađi brat. Kad god bih ugrabio priliku odlazio sam kod njega da ga obiđem. Bio je godinu dana mlađi od mene, tek napunio 19 godina.

Tog dana smo išli u izviđanje i nismo primjetili ništa neobično. Nakon povratka zamolih jednog od komandanata sa kojim sam bio jako dobar da pusti mene i Dragana da idemo vidjeti šta mi radi brat, pa ćemo se vratiti sutra ujutro.

"Ma može, Milane, nema problema! Samo, znaš, nađi nekoga da zamjeni vas dvojicu!"

U tom trenutku priđe nam jedan momak, kojeg sam već ranije spominjao, pa reče:

"Vuče, nije problem, zamjenićemo ih Jovo i ja, samo ti njih pusti!"

"Nemojte vi, već pet dana ste na liniji. Vi iz kuhinje dolazite da nas zamjenite da odspavamo malo!"

"Ma jebo ga ti, kad ti možes biti 55, mogu i ja 5. Nije nikakav problem, samo ti idi kod brata!"

"Hvala ti, tvoj sam dužnik!" - odgovorih mu.

"Ako te ne mrzi, evo ti 100 maraka, pa ih ponesi mom bratu. Znaš ti dobro da su oni tamo zajedno!"

"Ma nema problema! Za takve stvari ne treba ni da me pitaš."

Ja i Dragan smo krenuli tamo sa TAM-om 150. Ta linija je bila kod mjesta Batkuša.

Međutim, tamo nas je čekalo veliko iznenađenje kada smo vidjeli da minobacačlije nisu tamo gdje su trebali biti.

"Ajoj, da ih nije neko poklalo?" - izusti Dragan.

Mene obli hladan znoj. Srećom, naiđosmo na jednog našeg vojnika pa nam on pokaza gdje su se premjestili.

Nađosmo ih kod jedne kuće, par stotina metara udeljene od linije. Nakon što se pozdravismo ja upitah:

"Šta rade minobacači od 82 mm ovako blizu linije. Sve će vas pobiti!"

"Ma ćuti, našli nas tamo. Ovako smo precizniji, a i ne znaju gdje smo. Ovdje imamo i dobar zaklon! Kažu nam momci da im ubacujemo granate direktno u rovove!"

"Svaka čast!" - uzviknusmo mi.

Nakon toga dadoh pare onom momku. I sa njim sam se taj dan dobro ispričao, jer smo se poznavali još odavno. Inače, bili sm rodom iz istog sela.

To veče se, na našu žalost desio silovit napad na našu liniju. Trgnuo sam se iz sna, a ovi već poceli obasipati granatama neprijatelja, ali džaba pukla je linija, ja i Dragan smo pomagali tako što smo prinoslili granate.

Srećom, tu su bili ukopani zakloni, jer je bilo blizu linije. Naši su na liniji pružali žestok otpor, kako smo culi bar tada. ali linija je ipak pukla, nasi se povukli nekim drugim pravcem a mi smo ostali tačno ispred neprijatelja. Pala je odluka da se branimo i da probamo uraditi šta budemo mogli. A bilo nas je samo osam.

Počese meci zviždati iznad naših glave. Ostali su se već rasporedili, a ja i brat odemo sa dva m84 u podrum te kuće. On ode u zaklon koji je bio jedno 30 metara od kuce a ja na sprat.

Ostali momci već tuku, sreća pa su skoro svi imali m84. Otvorismo žestoku paljubu, jedan momak dođe do mene, da mi pomogne tu, jer smo bili na najvećem udaru.

"Donesi mi još municije!" - govorim mu jer mi jep ponestajali metaka.

Uzimam ja svoj vjerni automat i pucam kao lud. Moram priznati da napad na nas nije bio toliko jak, vjerovatno jer nas nisu očekivali.

Onda se začuo tenk negdje u blizini. Srećom, skinuše ga momci, samo smo vidjeli bljesak.

Nakon izvjesnog vremena, pristigao je i Interventni vod iz njihove brigade pa smo krenuli da zajednički vraćamo liniju. Moram priznati da smo ja i Dragan bilo pomalo izgubljeni jer nismo poznavali teren.

"Milane, jebem ti sunac, pa gdje smo mi uopšte?"

"Šuti, budalo jedna, idemo s njima pa šta nam bude. Ako izginu oni neka izginemo i mi. Dodaj mi još jedan okvir!

"Stalno ti ja dajem okvire, puni ih i ti malo!"

"Ma punim, nego ne mogu nositi, teško mi. Imam i zolju na leđima. A gdje je tvoja zolja?"

"Ostala mi tamo, samo da znaš ja imam još samo pet okvira. Valjda će i ovi donijet nešto!"

I tako je i bilo. Donijeli su nam i municije i svega, a mi smo to veče vraćali liniju a da uopšte nismo znali gdje smo. Srećom, ipak smo dobro prošli jer Hrvati nisu pružali baš neki otpor u našoj kontri.