fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 78759 - 03.11.2012 : Boris Sirob Srbija - best (84)

Ooojjjj kume!


U zadnje vrijeme me često put nanese preko gore Romanije. Tako je bilo i prije par dana. Sunce već bješe pri zalasku, a zadnji dani Miholjskog ljeta su ulagali poslednje atome snage da naša voljena gora zablista u svom punom sjaju. Oko mene su se pružali predivni obrisi i koloriti boja ljepših i od onih na slikarskoj paleti.

Odlučih da se zaustavim i na trenutak odmorim na livadi okupanoj sunčevim zracima. I tako, sjedeći i uživajući u predivnoj ljepoti koja me okružuje, misli mi odlutaše u dane moje mladosti, u vrijeme kada sam Miholjska ljeta doživljavao u prizorima rodnog kraja. Međutim, danas Sunce tamo nema više šta da kupa! Iz onih vremena ostala je samo daleka prošlost za koju me vežu samo sjećanja, koja su sve češće hladna i nekako zimska.

I dok su mi Sunčevi zraci milovali lice obuze me neka blažena toplina, poput one koju u meni stvara vatra u zimskoj noći, kada se kraj nje skupim posle napornog dana. Tu moju blaženost prekinuo povik:

  • "Ooooooojjjjjjjjjjj kume!"

    Otvorih oči i pomislih kako se ponekad život poigrava sa našim osjećanjima. U obližnjem zaseoku neko je dozivao kuma. Ponovo se začu ono meni dobro poznato:

  • "Oooojjj kume!"

    Bože, da li se to stvarno kumovi dozivaju? Da li su pravi ili se samo šale?

    Ovo dozivanje me podsjeti na onu davnu blaženu noć u kojoj sam čuo jednu priču, koja je toliko savršena da je teško povjerovati da je i istinita. Ipak, ja već dvadeset godina vjerujem da jeste.

    ***


    Sjedili smo pored vatre koja nam je grijala tijela i obasjavala lica. Pri tome je pravila neku čudnu igru sjenki kao da smo glumci u nekom pozorišnom komadu. U jednom trenutku, negdje u daljini se začu:

  • "Ooooojjj kume!"

    Što li nas ovi Turci ovako dozivaju? A kako mi njih dozivamo? Isto kao i svugdje na položajima, čini mi se!

    Već desetak puta Turčin me doziva:

  • "Kume, oj kume!"

    Kako su nam rovovi bili udaljeni svega tridesetak metara, uzviknuh:

  • "Što se dereš konju jedan, čujem te i kada normalno pričaš!"
  • "Šta hoćeš?" - odmah potom dodah ja.
  • "Imate li hljeba, kume?" - odgovori on.
  • "Šta li mu je sada palo na pamet?" - pomislih - "šta li ovaj Turčin hoće?"
  • "Imam!" - odgovorih.
  • "Ajde, baci mi malo!"
  • "A ti ćeš meni nakon toga bombu, je li?"
  • "Neću, zdravlja mi!"

    Ni sam nisam znao šta mi bi, uzeh čitav hljeb i bacih ga prema njihovim rovovima. Hljeb pade na pola puta, na ničiju zemju.

  • "Evo dobacio sam čitav hljeb, pa ga ti uzmi!"
  • "Hoćete li pucati, kume?"
  • "Nećemo!" - odgovorih.

    Mislio sam da nije toliko lud da rizikuje život za jedan hljeb. Oko nas je vladala grobna tišina. Svi su slušali naš dijalog u iščekivanju da vide šta će se dalje desiti.

  • "Kume, evo me dolazim po hljeb. Nemojte pucati!"
  • "Nećemo!" - odgovorih u množini, misleći pri tome i na moje saborce, iako ih nisam upitao niti sam od njih zatražio da to ne rade.

    Noć bješe vedra pa se vidjelo prilično jasno. Iz protivničkog rova se najprije pojavi glava a zatim i čitava silueta. Lagano je krenuo do mjesta na kome je ležao bačen hljeb. Kada je došao do njega, polako se sageo da ga pokupi, za trenutak je zastao a onda se lagano vratio do mjesta sa kojeg je i pošao.

    Opet nastade mukla tišina. Niko i ne diše od čuda koje smo upravo vidjeli. Uh, jebem ti život, šta je sad ovo? Kakva li je njega nevolja natjerala da uradi ovako nešto? Možda se Turci samo poigravaju sa nama da vide kako ćemo reagovati? A da to nije bio neki Srbin primoran da to učini? Možda su ga sa nečim ucjenili? Ipak, nema sumnje da se radi o neprijateljskom vojniku jer je bio u uniformi!

  • "Kume, hvala ti kume!"

    Pa jebo te, on nije Srbin! Želudac mi se skupi u malu lopticu od muke. Sjetih se supruge i dvoje djece koji su ostali na drugoj strani, dolje u gradu. Šta li oni jedu i kakve njih nevolje proganjaju kad njihov vojnik stavlja glavu u torbu za kilu hljeba? Da li su uopšte živi? Da li ima smisla da i ja živim?

  • "Kume, mogu li ja šta za tebe učiniti?"

    Tek tada me obuze pravi strah i muka. Razmišljao sam grčevito. Možda zna ko sam? Možda me je prepoznao po glasu? Možda zna i za moju porodicu? U jebem ti život, jebem ti život, šta sad da radim? Prošla je već godina dana kako nisam ništa čuo za ženu i djecu. Nemam šta izgubiti, ako zna ko sam onda zna i za moju porodicu. Uradiće šta je naumio!

  • "Kume!" - povikah ja.
  • "Reci kume!"
  • "Imam ženu i djecu u gradu i za njih nisam ništa čuo već godinu dana. Možeš li doznati da li su živi?"
  • "Gdje žive kume, na kojoj adresi?"

    Zastadoh za trenutak, a onda mu rekoh ulicu i broj.

  • "Ako šta doznam kume, javiću ti!" - odgovori kum po nevolji!

    Dani su bili dugi kao godine. Pošla je jedna smjena, a zatim i druga. Kum se nije javljao. I taman kada sam pomislio da sam grdno pogriješio što mu dadoh adresu svoje porodice i kada sam izgubio svaku nadu da ću nešto čuti o njima, začuh onaj, sada već dobro pozati glas:

  • "Kumeee!"

    Drhtavim glasom odgovorih kratko:

  • "Reci..."
  • "Žena Mira i djeca Anđela i Stojan su ti živi i zdravi samo su dobro smršali. Puno su te pozdravili!"

    Jedva smogoh snage da mu odgovorim:

  • "Hvala ti kume!"

    Znači, bio je kod njih, jer mu ja nisam rekao kako se zovu. Bože, živi su! Bože pomozi im, treba da se desi čudo pa da prežive ovaj prokleti rat!

    Prošlo je još nekoliko smjena. Jednom prilikom, nakon što pade noć, opet začuh.

  • "Kumeee, jesi li tu?"
  • "Jesam kume!"
  • "Da li bi kume volio da vidiš ženu i djecu?"
  • "Kume, to mi je jedina želja u životu!"
  • "Onda nemojte pucati, evo dovodim ti ih!"

    Od straha sam izgubio glas, noge su mi se oduzele, a na oči gotovo ništa nisam vidio! Ona ista silueta se pojavi iz rova naspram nas, a odmah za njim ugledah i tri manje. Bože, pa to su stvarno oni! Doveo ih do mjesta gdje je pokupio hjeb, a onda se tu zaustavi. Žena i djeca nastaviše da koračaju prema nama. Stajao je tu sve dok oni ne nađoše u mom zagrljaju, a onda se lagano okrenu i polako vrati do svoga rova.

    Savladaše me emocije i osjećanja pa mu tu veče nisam ni zahvalio što je učinio za mene i moju porodicu a kamo li da mu bilo šta drugo kažem.

  • "Kume" - povikah ja - "kako mogu da ti se odužim!"
  • "Možeš li mi nabaviti deset kila brašna da ponesem ženi i djeci" - upita me kum sa druge strane.
  • "Mogu kume!"

    Kada sam sledeći put krenuo u smjenu, na ramenu sam nosio pedeset kilograma brašna. Sačekah da padne noć, a onda uzviknuh:

  • "Kume, jesi li tu?"
  • "Jesam!"
  • "Evo, donio sam ti brašno. Ajde, dođi po njega!"

    Sreli smo se upravo na onom mjestu na kome je pao hjleb. Spustio sam brašno na zemlju i samo smo se međusobno pogledali. Nismo izgovorili ni jedne jedine riječi jer nam je sve bilo jasno. Kum lagano pokupi vreću, a onda smo se okrenuli i lagano vratili u svoje rovove.

    Bože, kakva nas je ovo nevolja snašla? Zar ljudski život vrijedi samo kilogram hljeba? Zar se čitava porodica može otkupiti za deset kilograma brašna? U jebem ti život, jebem ti život!

    ***


    Rat se završio, vatra se ugasila. Miđutim, ništa se nije promjenilo! Čini mi se da nam je sada život još jeftiniji. Zbog toga mi se stalno plače, a od muke mi se sakupi želudac. Ponekad me u ona idilična vremena, koja danas istovremeno i preziremo i žalimo, vrate zvuci muzike iz nekog filma u kome glumci pjevaju:

  • "Uz Maršala Tita, junačkoga sina...."

    Boris.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|