fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

deblokada - 78242 - 18.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

Pomoć Semizovačkom bataljonu


Nakon vraćanja izgubljene teritorije tog kobnog petnaestog juna '95 od strane Semizovačkog bataljona u kojem su najveći teret i gubitke u kontra-napadu imali pripadnici Specijalne policije, nastale su nove nevolje za 3. sarajevsku brigadu. Zbog tog nemilog događaja trebalo je smjeniti dotadašnjeg komandanta Semizovačkog bataljona, R. Jankovića, koji je u vrijeme gubljenja teritorije, putem radio uređaja neprekidno izvještavao višu komandu da je linija stabilna i da se on nalazi sa borcima na liniji, a da je samo potrebno pojačati dijelove terena na koje se pretpostavljalo da bi mogao početi neprijateljski napad.

Nakon što se linija konsolidovala, među borcima su kružile priče da je R. Janković za vrijeme gubljenja teritorije bio u Kiseljaku i odatle se javljao komandi brigade.

Semizovački bataljon do momenta gubljenja svoje teritorije bio je brojčano najveći, a po vojnim uspjesima možda i najjači bataljon u 3. sarajvskoj brigadi. Zbog rasula vojske, gubljenja kontrole komandovanja i teritorije, Bataljon je došao u situaciju da ponovo mora da vrši mobilizaciju. Krivicom njihovog komandanta zbog velike i neoprostive greške, Bataljon je izgubio onu svoju vrijednost i poštovanje koje su u toku rata stekli svojom hrabrom i junačkom borbom.

Kada se govori o njihovim vojničkim uspjesima, treba spomenuti da su najzaslužniji borci ove jedinice bili pripadnici Jurišnog voda, koji je nizao uspjehe u svim borbama na kojima je učestvovao u vanjskom i unutrašnjem prstenu Sarjevskog ratišta.

Komanda Brigade je pronašla rješenje za smjenu komandanta i u najtežim trenucima na to mjesto u mjesto R. Jankovića dovela poručnika Lazu K., koji je do tada bio jedan od najpouzdanijih operativaca u Brigadi.

Lazo je preuzeo Bataljon sa polupraznim linijama, a rovovi koji su u tom momentu bili popunjeni, nalazili su se ljudi koji do tada nisu imali iskustvo u borbama, ljudi iz radne obaveze i čuvari važnijih objekata po Vogošći. Bili su to uglavnom roditelji naših boraca. Iako neadekvatno opremljeni odjećom, obučomi i naoružanjem za borbu u tim teškim vremenskim uslovima, zbog neprekidnog padanja kiše, od tih staraca smo mogli da čujemo samo ohrabrujuće riječi. Jenom prilikom sam u razgovoru sa jednim od tih po meni velikih heroja, čuo kada kaže:

  • "Ne bojte se djeco moja! Dok smo mi živi muslimani ovuda sigurno neće proći, jer mi, sve i da hoćemo odavde ne možemo pobjeći. Zato nam samo dajte dovoljno municije a nama će samo preostati da se borimo za životu i ovu liniju".

    Koliko je meni poznato ovaj čovjek danas živi u Vogošći pa neću pomenuti njegovo ime ali ako prati ovaj sajt on će se sigurno prepoznati.

    Pošto je moj brat preuzeo Semizovački bataljon, i ja sam smatrao da sam obavezan da mu pomognem jer je i on meni pomogao u mnogo teških situacija. Lazo je u kratkom vremenskom roku uspio da utvrdi koliki je broj ljudi koji se ne javljaju u komandu da budu raspoređeni po liniji. Napravio spisak ljudi sa adresama stanovanja, poslao u Vojnoj policiji sa zahtjevom da se borci sa spiska ne hapse, nego da se obavjeste o datumu i vremenu kada će biti odžana smotra Semizovačkog bataljona. U Vojnu policiju je stigao spisak sa preko 200 imena boraca Semizovačkog bataljona. Zbog nedovoljno vozila za izvšenje ovog zadatka, Vojnoj policije je trebalo nekoliko dana da se obiđu svi borci i obavjeste o zakazanoj smotri u bataljonu.

    Nakon što su svi borci obavješteni, održana je smotra ispred Osnovne škole "Braća Ribar" u Semizovcu. Na smotri je, osim boraca koji su obavješteni, bila prisutna i kompletna komanda Semizovačkog bataljona, major Radić kao zamjenik komandanta Brigade, te Gali i ja sa jednim odjeljnjem borbenog voda Vojne policije.

    Drugi zadatak koji sam dobio od novog komandanta Semizovačkog bataljona Laze, bio je da preuzmem tri rova na Kameničkim stijenama, i da ih držim kao zonu odgovornosti Vojne policije, da vršim smjenu po svom nahođenju do konačnog vraćanja boraca Semizovačkog bataljona na tu liniju.

    Zadatak je izdat u toku noći. Oko 22:00 zvoni vojni telefon u mojoj kancelariji. Pošto su vremena bila nepredvidiva, ja sam već bio u vojničkom krevetu, kako bi bio odmoran u slučaju uzbune. Ustajem iz kreveta i javljam se na telefon. Sa druge strane začuh dobro mi poznat glas, u to vrijeme vječiti dežurni u komandi Brigade, V. Ćetković mi kaže:

  • "Diži vojsku i idi kod brata da popuniš liniju".
  • "Koji dio linije?" - upitah ja.
  • "Ne znam" - odgovara on - "idi dolje pa ćeš saznati. Samo znam da ti treba desetak ljudi, i da ćeš jedno vrijeme držati taj dio linije i vršiti smjene na njemu".

    Šaljem vozača sa "Nisanom" da ide po Garu, koji će voziti tamića, a potom podižem na uzbunu odjeljenje Saobračjnog voda, koji je bilo u pripravnosti u prostorijama VP. Borci, kao da su očekivali ovakvu naredbu i, za veoma kratko vrijeme su bili spremni za pokret. Postrojavam policajce i u ratni dnevnik upisujem borce koji su krenuli na ratni zadatak. Kako je već nekoliko dana padala kiša, napominjem borce da sa sobom obavezno ponesu i šatorsko krilo jer bi se moglo desiti da dio linije koji ćemo držati bude bez krova nad glavom.

    I tako, dok smo obavili pripremu za pokret, Garo je već stigao u prostorije Vojne policije. Izdajem naredbu za pokret. Garo pali Tamića, a ja "Nisana" i krećemo prema Semizovcu. U toku vožnje zovem Lazu sa radio uređajem. Javlja se on, a ja ga pitam:

  • "Buraz, gdje teba da dođem sa vojskom?"

  • "Na Kameničkim stijenama" - odgovara on.
  • "A kako mogu doči do tamo?" - upitah ja.
  • "Onim istim putem na kojem ste prije par dana upali u muslimansku zasjedu, ali ovaj put morate ostaviti vozila na glavnom putu jer će neprijatelj da primjete farove pa će vas poklopiti sa artiljerijom!"

    Ja se naježih i na samu pomisao na taj nemili događaj. Ponovo ga upitah:

  • "Ko će nas tamo čekati da nas uvede u rovove koje treba da popunimo?"
  • "Ja" - odgovori on kratko i jasno.
  • "Dobro! Javiću ti se kada budemo dovoljno blizu" - odgovorih ja i završih razgovor.

    Sa vozilima smo stigli do puta za koji mi je Lazo rekao da treba ga ga koristim da bih stigao do linije. "Nisana" sam parkirao pored puta a Gari rekoh da se sa Tamićem vrati u prostorije VP. Nakon toga se u koloni po jedan lagano uputismo putem uz brdo. Put je bio krivudav, pa smo strmi nagib lako savlađivali. Kiša je neprestano rominjala, pa smo se pokrili sa šatorskim krilima kako bismo ostali suvi.

    Prvi dio puta smo lako savladali, ali smo potom ušli u dio terena na na kome je bila nedavno isječena šuma. Javih se Lazi i rekoh mu da više nema puta i pitao ga kako da dođemo do tih rovova?

  • "Super, pa vi ste blizu! Idite pravo prema vrhu još nekih 700 metara i stići ćete do mene. "

    Tmurni oblaci su napravili noć još tamnijom, pa nam je to dodatno otežavalo kretanje. Zbog slabe vidljivosti, borcima sam rekao da podignu noćne nišane na puškama, da ne žure i da neprekidno imaju kontakte sa borcem ispred i iza sebe, kako bi bili sigurni da niko nije zaostao.

    Kolona je polako napredovala prema vrhu. Kiša je učinila svoje, pa je teren postao jako klizav pa je stalno neko od boraca posrtao i padao, nakon čega bi se začuo gromoglasan smijeh. Izgledalo je kao da smo pošli na izlet a ne u borbu. Bilo mi je drago da su borci raspoloženi i da to pokazuju i u ovim teškim trenucima.

    Nakon više od jednog sata iscrpljujućeg kretanja, ponovo pozvah buraza preko radio uređaja. On me preduhitri i upita me:

  • "Buraz, pa gdje ste do sada?"
  • "Evo nas buraz, prešli smo nekoliko kilometara a još nema vrha brda" - odgovaram ja.
  • "Dobro, dobro! Samo vi nastavite dalje, tu ste vi blizu" - kaže on.
    Ja onako ljut zbog svega što nam se dešavalo tih dana, počnem da vičem na njega:
  • "Nemoj buraz da me i ti zajebavaš, već sam prešao više od tri kilometra, a ti si mi rekao samo sedamsto metara!"

  • "Ej buraz" - kaže on meni - "zaboravio sam da ti kažem da je to sedamsto metara vazdušne linije!"

    Nakon toga, Lazo poče da se smije. Iako sam bio pomalo ljut zbog situacije u kojoj sam se našao, jer je ova popuna mogla da se obavi i u toku dana a ne u sred noći, počeh i ja da se smijem jer sam shvatio da se moj brat bojao da ću odbiti naređenje i neću doći da mu pomognem u popuni linije, pa mi je slagao za tačno rastojanje do linije.

    Tu smo ponovo zastali da se malo odmorimo. Nakon kraće pauze, nastavili smo da se i dalje krećemo ka vrhu brda. Iz straha da se ne vratimo nazad, Lazo nam je krenuo u susret i ubrzo smo se susreli sa njim. Nakon što je vidio da se borci ne ljute na njega zbog napornog noćnog marša, zadovoljno se okrenuo i poveo nas prema rovovima.

    Kada smo stigli na vrh brda, bilo je negdje oko 2 sata po ponoći. Bili smo mokri i blatnjavi od silnog padanja u blato. Lazo nas je izveo na rovove koje smo bez oklijevanja odmah popunili. Nakon što sam rasporedio borce, obišao sam i susjedne rovove da vidim sa kim smo u kontaktu. I baš zbog toga mi je i postalo jasno zašto smo baš mi morali da popunimo upravo taj dio linije. Pored toga što rovovi nisu bili pokriveni, na tom dijelu linije su se nalazili ljudi bez ratnog iskustva, koje sam već ranije pominjao i koji nisu imali adekvatnu opremu za zadatak koji su dobili. Na našu sreću, tih dana smo muslimanima već održali jednu dobru lekciju u lijepom ponašanju pa se nisu usudili da ponovo napadnu na taj dio linije.

    Nakon par dana, Semizovački bataljon je ponovo preuzeo svoju zonu odgovrnosti, smjenivši sve jedinice koje su izašle da im pomognu u držanju njihove linije. Semizovački borci su nastavili da se bore i brane Srpsko Sarajevo, upravo onako kako je to taj herojski bataljon radio tokom čitavog rata!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|