fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 77580 - 28.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (13)

Branko i Miloš Bunjevac


Nekad se u životu poklope kockice i kad to čovjek ne želi, ili se tome najmanje nada.

Put me prije neki dan nanese kroz Republiku Srpsku. Išao sam prema moru. Bješe kasno jutro, i pošto smo već duže vrijeme bili na točkovima ja sam pomalo dremao sam na jedno oko. Dejan, moj pobratim, je vozio sve vrijeme pa sam imao privilegiju da se mogu upustiti u neki polusan, a u tom stanju misli najčešće odlutaju u rat.

Ovo bješe prva kockica, temelj za priču koja slijedi.

Odavno namjeravam da napišem priču o dvojici Obilića među Nemanjičima, ali sve nekako čekam da se kockice slože, da pronađem način da je nekako upakujem.

Na radiju poče balada o, Pišoji i Žugi, pa kad dođe do djela "... Pišonja i Žuga su imali krv sedamnaest godina vrelu..." otvorih oči i ugleda dobro poznati kraj na izlasku iz Trnova, put koji vodi ka hotelu "Rajski Do" a iza koga se prostire Treskavica.

Stresoh se, kao da me udari struja!

  • "Šta ti je?" - upita me pobratim.
  • "Ništa!" - odgovorih, a u sebi pomislih da bi sada najradije zaplakao.

    Nekada davno, kada sam ja imao 17 godina, Zabranjeno Pušenje je snimilo baladu o Pišonji i Žugi, koji su takođe imali sedamnest godina. U to vrijeme, sve do početka rata, bio sam veoma čest gost ovoga hotela u kojem je u to vrijeme bilo jeftinije živjeti nego kod kuće. Nama srednjoškolcima, a kasnije studentima, je bilo jako bitno da nađemo jeftino mjesto za provod. Za nas koji smo voljeli prirodu ovo mjesto je doista bilo rajsko!

    I uvijek kada se sjetim tog dijela mog života obuzme me neka toplina. Odjednom, iznad nas se pojaviše crni oblaci, koji znaju da se stvore na Treskavici, niotkuda i u trenutku.

    Među one prijatne kockice iz života upade i jedna na kojoj piša RAT. Tjelo mi polako poče da obuzima jeza, dok mi je leđa rosio hladan znoj.

  • "Pa, jebo te, sad će uskoro sedamnest godina!" - promrmljah naglas.
  • "Kakvih sedamnest godina?" - upita me pobratim.
  • "Miloš i Branko!" - odgovorih ja.
  • "Ne kapiram" - reče on.!
  • "Ma, ovo je neka priča iz rata!"
  • "Pričaj, nigdje ne žurimo. Dug je put pred nama." - reče pobratim.

  • "Hoču, a ti pazi da ne naletimo na kakvu barikadu ko ova dvojica u Bradini!"

    Miloš Bunjevac, bijaše par godina stariji od mene. U školi smo bili u istoj smjeni, inače komšije iz dva susjedna mjesta. Bješe poznat među rajom u školi, ali nekako više po karakternim osobinama koje su priličile njegovom prezimenu, nego po onome što će nesretne ratne godine iz njega izvuči.

    Miloševog rođaka, Branka Bunjevca, sam znao samo iz viđenja jer je bio 5-6 godina stariji od mene. Bio je staložen i fin momak.

    Poučen iskustvom iz JNA, uspio sam da nagovorim načelnika štaba našeg bataljona da u sklopu jedinice formiramo Izviđačko-interventni vod, ili bolje rečeno odeljenje jer se u njemu nalazilo najčešće 12 ljudi. U prvoj postavi te jedinice bio sam i ja, ali sam još neko vrijeme morao da ostanem na prethodnom vojnom rasporedu, za dozvolom da kasnije pređem u tu jedinicu.

    Kad je jedinica formirana, otišao sam da ih obiđem. Njen prvi komandir je kasnije postao poznati komandant Trećeg bataljona, a u jedinici su bili i moj pokojni kum, pa "B" iz priće o Dok Holideju, koji je nekako odudarao iz klišea ove jedinice jer je bio golobradi mladića sa svojom bradom i đedovom šubarom. U jedinici bješe i Branko.


    Na moje veliko iznenađenje ugledah i Miloša, koji nije mogao da prikrije svoje oduševljenje što je i on ušao u satavu te jedinice, koja će kasnije ponijeti prvu ratnu zastavu u Sarajevsko-romanijskog korpusa.

    Kako je vrijeme prolazilo, iz bitke u bitku ova dva junaka, dva Bunjevca, su sve više i više ličili na prave Obiliće. Branko je pokazao neizmjernu hrabrost i smirenost u jednoj od prvi akcija, objavljenoj kao "Prića o Dok Holideju" ali je kasnije iz akcije u akciju sve čvršće stajao na zemlji i postajao vojnik koji se samo poželjeti može. U ovom vodu je ostao do kraja rata, a na kraju je bio i zamjenik komandira ove jedinice.


    Miloš je po formiranju Interventne čete a nivou Brigade prešao u njen sastav. Do oktobra 1995. godine je bio ranjen četri puta ali ni u jednom trenutku nije pomislio da ode na druge dužnosti. Jednom prilikom je na Nabožiću bio u takvoj situvaciji da mi ni dan-danas nije jasno kako je uspio izvući živu glavu od kiše metaka koji su ga okrznuli ili pogodili. Sada mi je jasno da mu je život slagao kockice kao u priči žabi i prnicu, o Bunjevcu i Obiliću.

    Nažalost, ni Miloš ni Branko ne završiše kao prinčevi, već kao Miloš Obilić.

  • "Znaš li Dejane, šta me je najviše prepalo u ratu?" - upitah pobratima.

    Kada je na nas u oktobru 1995. godine krenula poslednja neprijateljska ofanziva, ispred bataljona je bila postrojena jedinica koja je trebala da se sa ostalim jedinicama iz Ilijaša priključi Josipoviću i uputi na Treskavicu, i da po ko zna koji put u sadejstvu sa ostalim jedinicama SRK-a u SBP zaustave neprijateljsku ofanzivu.

    Za komandira ove novoformirane jedinice odabran je Branko. I dok sam pogledom prelazio preko boraca iz te jedinice zastadoh na Branku, ni sam ne znam zbog čega. Bio je neizmjerno smiren, upravo kao i pred svaku njegovu akciju.

    Nešto kasnije, moj pogled se ponovo zaustavio na njemu. U tom trenutku osjetih da me obuzima nekakav neprijatan osjećaj, shvatih da me je jako strah. Imao sam nekakav predosjećaj kao nikada do tada. Nešto mi je govorilo da će Branko da nastrada.

    Bio je ovo najveći strah koji sam doživio u ratu!!!

    Priđoh komadantu i rekoh mu šta mi se desilo i zamolih ga da ovaj put ne šalje Branka. Komadant me pogleda zagonetnim pogledom, a zatim pozva Branka da mu kaže da je ipak odlučio da on ostane u matićnoj jedinici, jer mu je po njegovom mišljenju ipak tu potrebniji.

    Branko je uzmakao jedan korak nazad, i glasno reče:

  • "Žao mi je, ali ovaj put ću ipak odbiti naredbu. Mogu samo da idem u zatvor ili sa ovom jedinicom!"

    Izgleda da se u tom trenutku u njegov život uklopila i poslednja kockica.

    I tako, Miloš i Branko su u toj poslednjoj akciji bili rame uz rame, upravo kao i prvog dana formiranja jedinice. Bili su u sadejstvu sa jedinicom Srđana Kneževića. Kretali su se putem ispod hotela "Rajski Do," jedan pored drugoga. Nedaleko od njih, odmah iznad puta, pala je minobacaćka mina od 82 milimetra od koje su obojica Bunjevaca, srpskih Obilića, smrtno stradali i to samo desetak minuta prije potpisivanja primirja. Bila je to poslednje bitka ovoga rata. Stradali su upravo kao što je stradao i sam Miloš Obilić.

    Pišući ovu priću padoše mi nekakve kockice u krilo, a čitajući na ovom portalu priče o ulicama nazvanim po našim poginulim herojima, dođoh na ideju da gospodin Željko na ovom portalu napravi i virtualni grad sa ulicama nazvanim po našim herojima, poput virtualnog groblja. Sve mi se čini da se, sem neke priče, više ništa ne može učiniti za ove naše mučenike.

    Posvećeno Branku i Milošu Bunjevac, Ilijaškim Obolićima.

    Boris




  • Idi na stranu - |listaj dalje|