fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

izbori - 77538 - 26.09.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (21)

Ulice Željka Markovića i Srđana Kneževića


Vogošćanin Pravi pomenu da je akcija preimenovanja jedne od ulica u Aleksandrovu u Ulicu Miće Vlahovića "zamrla", što bih ja radije nazvao "odložena za neka bolja vremena" jer je prije nekoliko godina u Srbiji pobjedila Tadićeva struja pa lokalno političko rukovodstvo nije bilo spremno da ispuni svoj dio obećanja. Što se mene tiče, ja se još uvijek nadam da je izgubljena samo bitka, a ne i čitav rat.

Ipak, ovom prilikom sam želio da pišem o nečemu drugom, što se već na prvi pogled može vidjeti već iz naslova.


Rat je jedna velika tragedija! U njemu uglavnom ginu oni koji su ga najmanje željeli. Ginu na stotine, hiljade... U ratu bar znaš ko ti je neprijatelj i ko ti želi zlo, pa se smrt onih koji su uzeli oružje može na neki način opravdati činjenicom da ginu u namjeri da zaštite svoj narod od dušmanina...

Zeljko MarkovicMeđutim, kada Srbin u miru pogine od srpske ruke, to je mnogo veća tragedija. Takva žrtva ne samo da je nepotrebna, nego je i sramna, pa sa tom brukom još više dobija na svojoj težini.

Tipičan slučaj srpske sramote je smrt Željka Markovića, sokolačkog patriote koji je svoj mladi život izgubio nakon rata jer se drznuo da se uhvati u koštac sa lokalnim kriminalom. Za razliku od rata, koji je imao mnogo heroja, Željko je u ovoj borbi bio sam, pa ga i nije bilo teško eliminisati - ubijen je 24. septembra 2002. godine u Sokocu.

Svi su izgledi da se Srpska Demokratska Stranka, koja je u to vrijeme bila na vlasti, nije baš mnogo trudila da Željkove ubice dovedu pred lice pravde. Štaviše, prema nekim informacijama sa kojima ja raspolažem, jedan dio arhive vezane za Željkovo ubistvo je naprosto "nestao" prilikom transporta dokumentacije iz Sokoca za Banjaluku.

Eto, prođe punih deset godina otkako nam ubiše Željka, a Sokolac i njegovi stanovnici još uvijek nisu učinili ništa da se njegovo ime ne zaboravi. U više navrata sam i sam predlagao da se jedna od ulica u Sokocu preimenuje u Ulicu Željka Markovića. Lično mislim da bi najbolje bilo da to bude ulica u kojoj je Željko stanovao, u kojoj je i ubijen. Ali, ako to zbog bilo kojeg razloga nije moguće, predlažem da to bude ulica čiji sam ja (vjerovali ili ne) vlasnik. Ona nosi ime jednog poznatog srpskog pjesnika, ali pošto on ima bar 1000 ulica širom Srbije i Republike Srpske, vjerujem da mi niko neće zamjeriti na ovom prijedlogu.

Prošle godine upitah jednog važnog opštinskog funkcionera kada će Sokočani dobiti ulicu Željka Markovića. On mi odgovori:

  • "Kada pronađemo njegove ubice!"

    Ostao sam zapanjen! Kakve veze ima ubica i ulica? Da možda ne namjeravaju pitati ubicu za dozvolu da to urade? U svakom slučaju, nakon što se malo smirih, shvatio sam da mi on na jedan lijep način pokušava reći:

  • "Nikada!"

    Juče se navršilo deset godina otkako je Željko Marković ubijen! Ne vjerujem da je mnogo onih, izvan kruga njegove porodice, koji su se sjetili da obilježe taj tužni dan odlaskom na Željkov grob! Ja sam mu bar svijeću zapalio! Ustvari, ove riječi i pišem dok pored mene dogorjeva svijeća osvještana na grobu Njegove svetosti Patrijarha srpskog Pavla!

    Nedavno me jedan sokolački političar upita da ga malo "poguram" u njegovoj političkoj kampanji. Ja mu odgovorih da moja ubjeđenja nemaju cijenu, ali bih to ipak učinio ukoliko u svoj program jasno i glasno napiše da će se svim silama zalagati da Sokolac najzad dobije ulicu Željka Markovića. Ne tražim mnogo! Ne tražim za sebe! Tražim samo da se ispravi bar jedna od hiljadu nepravdi koje su u zadnjih dvadeset godina učinjene na Sokocu.

    * **


    Ljetos sam par dana boravio na Palama i naprosto sam oduševljen onim što sam vidio. Prošetao sam glavnom ulicom. Sve oko mene novo, nepoznato. Prije dvadeset godina Pale su bile jedno veliko selo! Autobusi su u tom mjestu stajali pored jednog polusrušenog kioska novina. Sada Paljani imaju novu, prelijepu autobusku stanicu. Imaju i mnogo novih zgrada, a nađe se tu i poneka ulica koje tamo na početku rata nije bilo!

    Jedan od razloga mog odlaska na Pale je bio i posjeta spomeniku Srđana Kneževića, koji je, isto kao i Željko, poginu nakon rata. Ubiše ga Srbi! Poginu od mafijaške ruke! Srđanov spomenik sam već ranije vidio na slici, ali posjeta "uživo" je ipak jedan veliki praznik za oči.

    Potom se uputih i u Željezničku ulicu da posjetim moje rođake koji žive u tom kraju. Međutim, na moje veliko iznenađenje, naravno prijatno, ustanovih da se ta ulica sada zove "Ulica Srđana Kneževića".

    Zastadoh pred prvom kućom na početku te ulice. Na njoj je postavljena tabla na kojoj je ćiriličnim slovima ispisano Srđanovo ime. Izvadih digitalac sa namjerom da uslikam ono što bi mi Sokočani komotno mogli da nazovemo čudo neviđeno. I baš u trenutku kada usmjerih aparat u tom pravcu, na prozoru se razmakoše zavjese i jedna žena mi se obrati pomalo strogim glasom:

  • "Ej, gospodine!"

    Moram da napomenem da nisam znao ko je vlasnik te kuće! Međutim, u liku te jako lijepe gospođe pronađoh i dosta sličnosti sa Ljiljanom, najboljom drugaricom moje bivše žene, pa mi odmah postade jasno da upravo razgovaram sa Biljanom Knežević, suprugom pokojnog Srđana Kneževića.

  • "Izvinite, da vi slučajno niste Biljana?"

  • "Jesam!" - odgovori ona.

  • "Biljana, ja sam Željko Tomić..."

    Biljana mi i ne dozvoli da dodam i ono "sa Sokoca" jer je već u sledećem trenutku bila u dvorištu.

  • "Izvini Željko, nisam te poznala! A kako bih kada se nikada nismo ni upoznali. Ja sam te samo vidjela na slikama sa tvog vjenčanja! Znaš ima sakakvog naroda..."

    U isto vrijeme i ja počeh da se izvinjavam što nisam znao da ona živi u toj kući. Nabacih u razgovoru da sam u više navrata bio gost kod njenih roditelja, koji su živjeli u istoj ulici, stotinjak metara niže.

    Naš, sada već prijatan razgovor, prekinu jedan mladi bračni par, koji se autom uveze u dvorište. Uz Biljaninu dozvolu napravih par fotografija, a zatim je ostavih je da se sprema za put.

    Sa ponosom nastavih da hodam niz ulicu Srđana Kneževića. Eto, doživjeh i ja da koračam ulicom bar jednog od stotinjak srpskih junaka koje sam poznavao i za koje mislim da to i zaslužuju. Ipak, u tom trenutku nisam razmišljao o njima. Nisam razmišljao ni o Srđanu, niti o mom dragom rođaku Stevanu Tomiću u čiju sam praznu kuću upravo išao, a koji kao "Beli vuk" poginu baš u Srđanovoj jedinici. U glavi mi se motala samo jedna-jednina misao:

  • "Sokočani, sram vas bilo!"

    Pale, Ulica Srđana Kneževića




  • Idi na stranu - |listaj dalje|