fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

igman - 77522 - 25.09.2012 : Ratko Obrenovic Detroit,USA - best (9)

Dragan Savić, Igmanska brigada


U boj, u boj: Te 1992. godine napustio sam Sarajevo zahvaljujući mojim komšijama koji su mi spremali ubistvo... U gradu je tih godina djelovala Patriotska liga, u džamijama su se fabrikovali takvi ljudi, i moje ubistvo, između ostalih, opredijelilo bi i one kolebljive muslimane za fundamentalističku struju, fundamentalizam bi ojačao i na kraju bi se desilo ono što je Alija Izetbegović napisao u Islamskoj deklaraciji o povezivanju islama od Turske do Makedonije i koji bi preko Sarajeva jednostavno ušao na velika vrata u srce Evrope. U februaru '92. je moj stan obijen (traženo je oružje, ali nije nađeno pošto ga nije bilo), a krajem marta sam odlučio otići iz grada u vikendicu na Crkvinama kod Blažuja. Moja majka je krajem aprila sa vikendice sišla u Sarajevo da ponese odjeće i umalo poginula od snajperskog metka koji je došao sa plavog nebodera u Hrasnom. Komšija, musliman, spasio je majku: dok je ona zalijevala u prozoru, povikao je:

"Mileva, bježi odatle!"

Ona se sagnula. Kada se vratila, donijela je odjeću i dum-dum metak zamotan u maramicu.

Na Crkvinama je u jednoj muslimanskoj vikendici pronađena kompletna poljska bolnica, u drugoj kuhinja. Mobilisan sam prvog juna: gledao sam u pušku i shvatio da može nekog i ubiti, nekog ko mi je drag, pogrešnog. Međutim, kada sam je uzeo u ruku, uzeo sam je muški. Bilo je vrijeme da srpski narod nakon svih ovih vjekova dođe u situaciju da se više ne plaši komšija, i to je jedan od razloga što sam ovdje; nismo došli do pozicije koju bi trebali da imamo.

Jak sam, rode: Moj prvi žestoki okršaj bio je na Golom brdu, kada je nas tridesetak napalo 1. 000 muslimanskih vojnika; to je bio baš jedan sinhronizovan i dobro organizovan napad. muslimani su već bili krenuli uzbrdo prema nama, pet naših vojnika, u jednom rovu, između deset tankih omorika, galame:

  • "Ajde neka neko priđe, izginusmo ovdje!"

    A muslimani prilaze. Vidim da su se ljudi prepali i skontam po očima da sam ja tu najjači i, želeći da ih spasim, silazim do jedne bukve, a dan prije sam zadužio puškomitraljez, i odbijam taj napad. Međutim, jebavo me neki tip među njima, pametan, sabran, osjetiš mu u glasu, pita:

  • "Ko je gore?", miran, a to pozitivno djeluje na vojnike.

    Kontam: "Jebaću ti mater!", i uzimam bombu, brojim do 25, bacam je među njih i nema više komandovanja, ne čuje se glas. Bilo je oko šest, ali se mrak počeo rano hvatati, kada su mi javili da je nestalo municije. Moramo se povući, a ne mogu proći kraj mene, rode, nema šanse! Žao mi, u pizdu materinu, žao mi, jer, vidim, ne mogu nam ništa, a moramo se povući.

    Kad sam uzeo pušku, uzeo sam je muški, nisam se žalio, ni štedio, jer sam mislio da što se bolje tučem, prije će se rat završiti. Izuzetno poštujem dobre borce sa druge strane: jedan me gađao sa 15 metara na Kralupima kod Visokog, nije me pogodio; poslije sam ja njega gađao bombama, ali nije ni njega htjelo.

    Od novembra 1992. bio sam u interventnom vodu, u Igmanskoj brigadi, ratovao sam čestito, nikad nisam u civila okrenuo pušku, mada sam imao priliku. U Vidovićima sam im pucao iznad glava, da bježe, činio sam koliko sam mogao da tom civilnom stanovništvu pomognem, da odu prema Kiseljaku.

    Nastradao sam 28. aprila 1993. na Ormanju: to je bila zona široka dva do tri kilometra, ničija zemlja, i interventni vod je obezbjeđivao kopanje. Tu sam naletio na minu i, kad sam vidio šta se desilo, bukvalno sam poželio da me nema, da se ubijem, pokušao sam da dođem do puškomitraljeza, ali tada me je nešto sprijećilo i nisam se ubio. I to kad hoće čovjeka: balkon muslimanskog stana u koji sam ušao na Dobrinji okrenut je prema Golom brdu, i kad god izađem na terasu i podignem glavu, vidim ga.

    Ja sam Krajišnik porijeklom, i to je vjerovatno ta mahnita kozaraćka... Moj pokojni djed je ubijen u Jasenovcu, a priča glasi, ne znam je li istina, vjerovatno jeste, jer se ne bi pričalo, da je jednom rukom sebi raku kopao, pošto je u drugu bio ranjen, i da je prije same egzekucije uspio ustaši grkljan iščupati zubima, i da su i on i ustaša zajedno otišli u raku. Eto, tu su mi priču pričali od djetinjstva.

    Ooo, Turci

    Srpski vojnici su se osjećali uvrijeđenim, vrijeđala nas je propaganda da smo agresori; osjećali smo se ugroženim, kao da nas napadaju Turci 1389. godine, i tu je došao do izražaja ogroman prkos i inat. Mi smo se tada borili da preživimo, a ne za RS, jer je situacija oko Sarajeva bila takva: nas je bilo mnogo manje nego muslimanske vojske u Sarajevu, bili smo u jednom crijevu i ne znam da li smo imali više od 20. 000 vojnika. Jeste da je Sarajevo bilo okruženo; ako uzmeš kartu, vidjet ćeš da smo i mi bili u jednom procjepu i interesantno je da smo se odbranili.

    Imam osjećaj da su loši ljudi upravljali svime time i držali su stanje na vagi, da se lupamo dotle dok ne postanemo nemoćni da se sutra ne možemo oduprijeti strancima. S druge strane su bili ljudi koji su željeli da nas potisnu sa našeg ognjišta, da šire islam, a mi to nismo dali jer smo tu rođeni. Rat je igra u kojoj se gube životi, ali nikad nisam vjerovao da se neki narod može istrijebiti. Jedan borac, inače odavde, iz Banje Luke, a ljudi stalno dolaze da me obiđu, rekao mi je juče:

  • "Ma, tu Ferhadiju nije trebalo ni rušiti!"

    Izdaja

    To je bio još jedan strašan udarac: nismo izgubili vojnički, nego se potpisalo. To je bio takav šok i dodatna frustracija, i ja vjerujem da ljudi koji su to prošli nikad to neće moći neutralisati. Na sarajevskom bojištu je stradalo 4. 000 vojnika i to je neko tek tako dao. Svi smo krivili Miloševića i Karadžića; ja sam na mitingu poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma pjevao "Tamo daleko" u smislu čežnje za maticom koja nas je izdala. I pored svih ratnih nedaća, sve te godine vjerovali smo da će nam biti bolje, ta kohezija stanovništva je bila čudo, život je pulsirao bez obzira na sve. Stotine i hiljade glava boraca i sa jedne i sa druge strane platilo je kao zalog švercerima koji su bili i u uniformama i bez uniformi, i mislim da je tu počela tragedija.

    Vjerujem da je i u Sarajevu bilo jako teško i nikad nisam bio za neselektivno bombardovanje, nisam nikad prisustvovao neselektivnom bombardiranju, to su radili bolesni ljudi. Ali, isto tako sam ubijeđen da su oni veliki masakri u Sarajevu konstruirani. Mislim da je srpska vojska jedna čestita vojska.

    Srpsko Sarajevo

    Napravio sam stambenu zadrugu, napravio koncepciju gradnje koja bi omogućila ljudima da kupe stanove za vrlo skromna sredstva i odjednom su mafijaši to počeli otimati, osjetivši pare. Međutim, ja još uvijek vjerujem u izgradnju Srpskog Sarajeva i mislim da imamo pravo na to.

    Sloboda kretanja

    Prvi put sam prešao liniju u martu 1996, idući u Kiseljak da kupim lamelu za auto. Tablice na autu bile su prijeratne, latinične, saobraćajne i vozačke nisam imao, ustvari, imao sam neke papire, blatobrani vezani žicom i takvog me u Rakovici zaustavi policija. Kaže mi policajac:

    Ja mu dam dokumente i tek tad skontam da mi na vjetrobranu piše četnik. Prijatelj iz Novog Sada, taksista, ostavio mi vizitkartu, na kojoj velikim plavim slovima piše "četnik", to mu nadimak, jebi ga. Valjda je policajac to pročitao, pipa pištolj za pojasom i kaže mi:

  • "Morat ćete do petog aprila promijeniti tablice!"

    Ja kažem da neću, a čovjek se opet izmakne, pa opet provjeri gdje mu je pištolj. Pita me gdje živim. Rekoh:

  • "Trg Kralja Aleksandra broj 10!"

    Čovjek se ohladio, umro, nema ga. Udara onim papirima po ruci, gleda me i kaže:

  • "Što je onaj Radovan Karadžić gospodin!", i vrati mi dokumente.

    Radovan pjesnik

    Radovan se i u toku rata držao pogrešnih ljudi ili su ti pogrešni ljudi držali njega. Pazite, on je ipak pjesnik, a da bi jednu pjesmu napisao, moraš biti potpuno čistog srca, i upravo stoga mislim da nije nikad naredio masakr, u to sam ubijeđen. Njega su potrošili ljudi oko njega, jer nije uspostavio red '92. godine. Ljudi koji su bili oko njega, bili su usmjereni na pljačku i otimačinu, i to je teret koji on sigurno nosi kao prvi čovjek u RS-u.

    Ratkov narezak

    Za mene je Ratko pravi, čestiti predstavnik VRS. U bolnicama u kojima sam bio, dolazio je dva-tri puta. Kad me je vidio na Koranu, nije me znao, ali uhvatio se za glavu i prošao pokraj kreveta. To je čovjek koji ima dušu, koji je ratnik u suštini, čovjek koji zna svoj posao, i siguran sam da mu nije mjesto na ovoj potjernici i boli me njegova potjernica, zaista me boli. Nije sebe žalio, nije kod njega bilo komande "Naprijed!", nego "Za mnom!", to je čovjek koji je sebe žrtvovao želeći da se uspostavi RS i da Vojska RS postoji kao takva sa svim atributima koje je naslijedila u balkanskom, prvom i drugom svjetskom ratu. On je stalno bio u sukobu sa politićkim rukovodstvom tokom rata, znam da nikad nije htio ni jesti ništa osim hrane koju je jela vojska. Sleti negdje helikopterom u toku rata, oni ispeku janjca, da se dodvoravaju, a on kaže:

  • "Daj mi narezak!"

    Kada sam krenuo iz bolnice Koran u Miliće, potpuno razvaljen, fiksator bio na ovom butu, ova noga odvaljena, iz auta hitne pomoći, gladan, vidim nekog u bijelom mantilu. Zavićem:

  • "Daj mi ponesi taj Ratkov odrezak, gladan sam, crkoh od gladi!"

    Ide žena, nosi u pola hljeba izrezan narezak i kaže:

  • "Junače, ovo je Ratkov narezak!"

    Jebi ga, političari su kurve, on nije bio kurva, on je bio ljudina. U njemu nije bilo ništa genocidno, ne bih volio ogriješiti dušu, u njemu je bio samo ogroman vojnik, čestit vojnik, i da je kojim slučajem ovdje među nama, drukčija bi se pjesma pjevala.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|