fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vojkovici - 73768 - 09.09.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (20)

Tragedija porodice Galinac (2)


Odjednom, poput groma iz vedrog neba, odjeknula je jaka eksplozija. Ugledah ogroman vatreni blijesak, koji se vrtio u krug kao neki vir u vodi. Osjetih da letim, i učini mi se da to traje čitavu vječnost. Shvatih da smo pogođeni bombom. Pomislih da se tako nešto ne može preživjeti i da je ovo moj kraj. I tako, dok letim, razmišljam da sam poginuo i da ovo ustvari moja duša odlazi na nebo! Ako je ovo smrt onda i nije tako strašna! Let još uvijek traje, ali osjećam da počinjem da polako padam, dok po meni, poput nekog jakog pljuska, padaju geleri pomješani sa zemljom i kamenje svih veličina.

Pao sam ravno na cestu, poput daske bačene sa građevine. Gornji dio tijela mi ostade na asfaltu a donji udari u ivicu kratera. Imao sam osjećaj kao da će mi tijelo puknuti na pola. Ipak živ sam! Svijest nisam gubio. Počinjem da osjećam bolove po cijelom tijelu.

Postaje mi jasno da je NATO avion uočio farove našeg auta i bacio smrtonosni projektil na svoje žrtve. Imao sam osjećaj da se na mene srušila čitava planina. Počinjem da se pipam po uniformi i shvaćam da imam rane po čitavom tijelu. Srećom, ništa ne ukazuje da su one opasne po život. Pogođen sam u desno rame, pa mi vojnička košulja pri dodiru ruke na tom mjestu izgleda izbušena poput neke heklane zavjese. U ruci osjećam jak bol i ne mogu da je pomjerim. Izgleda mi kao da je otkinuta iz svog ležišta. Opustih je da visi niz tijelo i pokušah da je ne mrdam kako bih ublažio bol. Pogođen sam i u lijevu nogu i uočih poveliku rupu na unutračnjem dijelu butine. Mora da je od gelera!

Pokušah da ustanem. Kada se najzad uspravih pokušah da hodam. Zbog jakih bolova, lijevu nogu sam morao da vučem za sobom. Potražih Galija, ali ga nije bilo u mojoj blizini. Počeo sam da ga dozivam. Detonacije me je skoro potpuno ogluvila pa ništa ne čujem. Pomislih da je vjerovatno isti slučaj i sa njim!

Mrak bješe već pao, pa se više ništa ne vidi. Svjetla na našem autu više nisu radila. Nastavljam da tragam za Galijem. Ugledah ga kako nepomično leži u krateru. Priđoh mu, a on mi dade znak da je živ.

Počeli smo da razgovaramo. Pošto se nismo dobro čuli, derali smo se iz sveg glasa. Kaže mi da noge ne osjeća. Uspio je da se okrene na leđa i ispravi u polusjedeći položaj. Sjedoh pored njega, a on se naslonio na moje rame u namjeri da pokušamo da se nekako izvučemo iz kratera. U ramenu sam osjećao strašan bol, ali sam trpio jer je Gali uspio da pomjeri svoje tijelo prema vrhu kratera. I tako, uz pomoć mog ramena i njegovih snažnih ruku uspjeli smo nekako da se izvučemo iz rupe koju je napravila avionska bomba. Rame je izdržalo!

Sjedimo na ivici kratera. Razgovaramo sa mukom, malo zbog bola a ponajviše jer ništa ne čujemo. U jednom trenutku osjetih da nam neko prilazi sa leđa. Okrenuh se i ugledah Jankovića, borca iz Semizovačkog bataljona. Njega smo tog jutra povezli do Mokrog da obiđe svoju porodicu, a u povratku smo ponovo pokupili ispred kuće u kojoj smo ga ostavili i dovezli nazad u Semizovac. Pokušava da mi nešto kaže, ali ga ja ništa ne razumjem. Imam osjećaj da se nalazimo u nekoj fabrici kojom odjekuje buka motora. On počinje da viče i ja shvatih da mi govori da dobro poznaje ovaj teren i da se u blizini nalazi poljski telefon njegovog Bataljona. On će pokušati da ode do njih i javiti našoj komandi za nesreću.

  • "Jesi li ranjen?" - upitah ga ja.
  • "Jesam, ali nije ništa ozbiljno!"
  • "Jesi li ti ranjen?" - upita on mene.
  • "Jesam, ali mogu da se krećem!" - odgovorih.

    Nakon toga, Janković poče da se udaljava, a ja primjetih da pomalo šepa na jednu nogu. Uskoro potpuno nestade iz našeg vidokruga.

    Ostao sam sa Galijem, u iščekivanju pomoći, jer sami sebi nismo mogli da pomognemo. Galija počinje da hvata kriza! Stalno mi ponavlja kako samo želi da ostane živ, govoreči da ne osjeća donji dio tijela. Govori mi da je gotov i moli me da mu čuvam djecu. Teške riječi u teškom trenutku. Tješim ga i ubjeđujem da je on dobro i da ćemo mi još dugo zajedno ratovati.

  • "Gotovo je druže, gotovo!" - povika Gali!

    Pokušavam da ga skrenem sa teme, pa počesmo da na smjenu dozivamo Radmilu. Ona se ne javlja, ali mi ne odustajemo. Nakon toga, već dobro iscrpljeni od svega, legli smo na asvalt i tresemo se od zime.

    U međuvremenu, stižu prvi ljudi za pomoć. Vidim mog rođenog brata kako mi prilazi sa nosilima. Pomislih u trenutku, otkud on prvi da dođe na moju nesreću. Koliko dugo sam već ovdje? Obratim se bratu da bi ga utješio misleći da on zna da sam ja tu nastradao:

  • "Ej, buraz dobro sam! Ništa ne brini za mene, ali molim te prvo pomozite Galiju jer je on dosta teže ranjen!"
  • "Ej, bruze pa to si ti? Ne mogu da te prepoznam!"

    Pomislih u sebi, na šta to ličim kada me rođeni brat ne može prepoznati. Nakon što odnesoše Galija, stigoše i druga nosila za mene. Prije nego što me odnesoše ja pogledah ka bratu i uzviknuh:

  • "Molim te buraz potražite Radmilu! Nismo uspjeli da je nađemo u ovom krateru, a i ne javlja nam se kada je zovemo!"
  • "Pronašli smo i nju, u lokvi vode na dnu kratera. Pogodio ju je ogroman komad u leđa i napravio veliku rupu na tijelu. Najvjerovatnije je bila mrtva na licu mjesta!"

    Saznadoh i to da je Gali u dosta lošem stanju i da su mu slagali da je Radmila živa i da su je već prebacili u bolnicu.

    Ubrzo potom, Gali i ja se ponovo nađosmo jedan pored drugog, samo ovaj put u Domu zdravlja u Semizovcu. Izgledao mi je veseo i uvjeren da će preživjeti.

    Nakon ukazane prve pomoći ponovo su nas razdvojili jer je Galija hitna pomoć odvezla u bolnici "Žica" u Blažuju. Nešto kasnije na isto odredište povezoše i mene. Put je bio prepun rupa, i prilikom prelaska preko svake od njih sam osjetio jake bolove. Počeo sam da molim vozača da uspri jer su bolovi postajali sve nesnošljivi. Nakon sat vremena konačno stigosmo u bolnicu i ja odmah upitah za Galija. Rekli su mi da je dobro i da ga je doktor Lazić preuzeo i odveo na operaciju.

  • "Dobro je da ga je on prauzeo, sigurno će ga spasiti!" - pomislih.

    U sobi u kojoj sam ležao smjenjivali su se moji saborci. Činilo mi se da ih je za to kratko vrijeme prošlo na hiljade. Nekako sam uspio da zaspim ali me u neko doba probudiše jaki bolovi u tijelu. Bješe već svanulo a oko mene su još uvijek sjedili moji drugovi. Odmah nakon što se probudih upitah za Galija. Moji saborci su ćutali, i samo oboriše glave ka podu. Meni krenuše suze na oči. Shvatih da Gali po prvi put u ovom prokletom ratu izgubio bitku. Podlegao je u borbi za vlastiti život. Zaplakah poput malog djeteta! Rat nas je toliko zbližio da nisam mogao ni da zamislim da ga više nema. Kako ću ja bez Galija, mog junaka, moje uzdanice?

    U sobu ulazi dokor Lazić. Upita me kako se osjećam ali mu ja nisam mogao odgovoriti jer sam i dalje plakao. Iako ga nisam ništa pitao on mi reče:

  • "Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći!"

    Ja mu samo potvrdno klimuh glavom u namjeri da mu pokažem da znam da je to tako.

  • "Zadobio je veliko oštećenje bubrega i mokraćnih kanala. Povređena mu je i repnjača, iz koje je neprekidno izlazila krv, a to u bolnici nisu mogli da zaustave je nisu imali voska.".

    On je i dalje pričao, dok sam ja plakao i slušao.

  • "Da je kojim slučajem preživio bio bi nepokretan i cijeli život bi proveo kao biljka".

    I dok je završavao razgovor, doktor Lazić mi reče:

  • "Dok sam se borio za njegov život stalno se raspitivao za tebe i sestru. Žao mi je što nisam mogao ništa više da učinim za njega. Umro je jutros oko dva sata"!

    I tako, preminuo je naš Gali. Ostade samo tuga i žal za sinom, ocem, mužem i junakom kakvog majka više ne rađa. Da je bar ostao živ? Nije mu se ispunila ni njegova poslednja želja, onu koju je poželio u trenutku dok se njegov život gasio.

    Kasnije sam, u razgovoru sa ljudima koji su ga prevozili do bolnice, saznao sam da je Gali imao strašne bolove zbog oštećenja mokraćnih kanala i bešike. Tražio je da mu daju nož da sam sebi odsječe penis jer nije mogo da izdrži nesnosni nagona za mokrenjem. Takođe su mi rekli da je stalno pitao za mene i Radu! Do poslednjeg atoma snage brinuo se i za nas!

    Njegov brat blizanac Radovan, umro od mišje groznice koja mu je uništila bubrege i mokraćne kanale, a Gali je poginuo od NATO bombe čija mu je eksplozija razorila bubrege i mokraćne kanale. Koja slučajnost da dva brata blizanca umru na identičan način! Kakva strašana sudbina! Kakva tragedija za porodicu Galinac, koja u dvije sedmice izgubi svoje neizmjerno bogatstvo: kćerku Radmilu od 28 godina i sinove Radovana i Radenka, rođene samo gudinu dana nakon nje!

    Na današnji dan, prije tačno 17 godina, prestalo je da kuca junačko i plemenito srce Radenka Galinac - Galija! Dragi prijatelju dok smo mi šivi živjećeš i ti. Neka ti je vječna slava i hvala!!!





  • Idi na stranu - |listaj dalje|