fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 73498 - 03.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (26)

Plavi đugum


Poslednja bitka Ilijaških Nemanjića je već počela. Nekako se zahuktala u ljeto , kao i ona u ljeto '95. godine. Tu bitku iz '95. dobismo, a ovu, čini mi se jedva dočekasmo da izgubimo.

  • "Kažeš 500 duluma zemlje od mog djeda sa majčine strane i njegove braće i komšija kupuje nekakav šeik, odnekud iz Kuvajta, Arabije ili već odakle?"

  • "Što?" - upitah rođaka?

  • "Sjećaš li se ratnih priča koje ste mi pričali ti i tvoj kum?" - pita me rođak?

  • "Koje? Pa bilo ih je puno?"

  • "Ma onu o ljetnjoj ofanzivi '95. godini i događaju sa Komina. Ispričaj mi je ponovo pa će ti se samo kasti zašto kupuju zemlju."

    Muslimanska ofanziva, jača od svih prethodnih, uključivala je sedam korpsa, čitavu takozvanu Armiju BiH, koji su udarili na sedam naših bataljona iz sastava Ilijaške i Igmanske brigade. Ulazila je već u mjesec juli i trajala je već skoro mjesec dana, pa se nekako pretvorila u rutinski posao, postala je čak pomalo i dosadna...

    Vraćajući se sa položaja Igmanske brigade odakle smo kao u velikoj bioskopskoj sali posmatali neprijatelja sa leđa kako napada na 3. i 4. bataljon Ilijaške brigade, i tako prikupljali vrlo bitne informacije jer smo imali direktan vizuelan kontakt upravko kao da se nalazimo na nekom njihovom komandnom mjestu brigade ili korpusa.

    Osmatranjem sa Igmana sam saznao ono što me je već duže vrijeme interesovalo, tj. kojim putem neprijatelj vrši logističku podršku svojih snaga kod Ubojišta, gdje naše jedinice od prvog dana ofanzive trpe neprestanu i žestoku vatru. Da napomenem i to da je napad na Ubojište i Stijenu, označio početak već pomenute ofanzive.

    Odlučih da svratim do Komina, sa kojeg bi se po mojoj procjeni morao vidjeti put kojim je neprijatelj vršio logistiku i ljudstva i MTS-a, a tamo smo imali B-1 top i PAT 20 mm trocjevac, koji su jako malo dejsvovali pa zbog toga i nisu bili izloženi neprijateljskoj artiljeriji, poput naših ostalih oruđa. Imao sam nekakav osjećaj da ih mogu uposliti.

    Nakon sat vremena, kum i ja dođosmo do vrha Komina.

  • "O đeste glumci!" - pozdraviše nas naši saborci.
  • "Zdravo junaci!" - odgovorismo.

  • "Vi opet iz bioskopa, šta ste danas gledali?" - upitaše nas borci.
  • "A šta vi gledate jebem vas u glavu!" - shvativši da uz malo truda može dobro vidjeti isti onaj put koji smo kum i ja posmatrali sa Igmana.

    Naravno, ova naša konverzacija je bila parodijska šala, jer većina tih boraca su bili naša braća, rođaci i komšije, a biti jedan od pretpostavljenih iz komande Bataljona tim istim ljudima je bio najteži posao na svijetu pogotovu zbog toga što sam u to vrijeme imao samo dvadeset i neku godinu. Kum me je veoma često pratio, i ponekad smo prelazili i više desetina kilometara dnevno. Sudbina nas poveza, tako da smo od prvog dana rata bili nerazdvojni.

  • "Dobro junaci, dajte mi to sokoćalo da bacim malo pogled, a potom da malo isprljamo te vaše cjevčuge, dok vi kumu napravite jednu kafu!"

    Posmatrao sam pomenuti teren već sat vremena, i upravo kada sam htio da odustnem pažnju mi privuče bljesak ogledala ili nekog stakla. Usmjerivši pogled ka tom mjestu, učini mi se da ugledah vozilo u trenutku kada vjetar pomjeri jednu granu. Vjetar ponovo zanjiha drveće, samo ovaj put malo jače, i ja opazih sanitet a potom i drugo maskirno vozilo. Pretpostavih da se radi o vezi ili automobilu nekog od komandanata...

    Uzeh kartu da provjerim koordinate. Kroz glavu mi prođe misao da bi to moglo biti istureno komadno mjesto sa kojeg neprijatelj rukovodi napadom na naše položaje.

    Kontaktirao sam komandu Brigade i prenesoh im podatke do kojih sam došao. Dežurni u Brigadi me upita da li je ta lokacija pored ovog izvora, što ja potvrdih jer sam dobro poznavao taj teren još iz vremena dok sam po obližnjim potocima pecao pastrmku.

    Više artiljeriski posada i raznih oruđa je čekalo naredbu za dejstvo po rejonu izvora. I baš u trenutku kada je trebala da se izda naredbe za otvaranje artiljeriske vatre, niz put koji sam opazio sa Igmana, pojavi se kolona neprijateljski vojnika koji su na konjima u zamotanim bjelim čaršafima nosili poginule borce. Odlučismo da sačekamo i njih da pristignu jer smo pretpostavili da idu upravo do komandnog mjesta koje je bilo meta našeg napada.

    Sve mi se više činilo da je i za njih ova ofanziva postala nekako rutinska stvar, a kada se nešto radi rutinski čovjek se često opusti pa počne da pravi greške koje mogu imati katastrofalne ishode. U jednom trenutku, zahvaljujući vjetru ili lošoj sudbini našeg neprijatelja, pored sanitetskog vozila ugledasmo ugledasmo bijele čaršafe prebačene preko konja.

    U toku pripreme za napad, zatražio sam od posade drugog B-1 topa i Boforsa da osmatraju put i da budu spremni da gađaju svako vozila ukoliko se neko od njih pojavi.

    Obavjestio sam i posadu jednog Zisa da pokrivaju širi rejon ovog puta koji je prolazio pored škole, a iza koje je povremeno dejstvovala neprijateljska praga po našem topu i Boforsu.

    Uslijedila je artiljeriska paljba po zadatom prostoru. Prašina se nije ni slegla a iza škole se pojavi Praga i poče dejstvovati po B-1 topu i Boforsu. Pretpostavio sam da će putem, koji su trebali da pokrivaju ova dva oruđa, proći vozilo koje nam je zamaklo iza škole. U tom trenutku je dejstvovao naš Zis i sa prvim hicem je iz točkova izuo neprijateljsku pragu, a drugim je samo ovjerio ono što je već bilo urađeno.

    Eh, dugo smo ganjali tu prokletu pragu koju je neprijatelju na početku rata prodao na Kobiljači neki naš nesretnik!

    Bješe mi krivo što ne pogodismo vozilo koje prozuja ispred našeg nišana, jer sam vjerovao da se u njemu nalazio neko veoma važan. Uostalom, bio je to prvi put od početka rata da u sred bijela dana neko prođu tim putem.

    Kad je sve utihnulo, kum i ja krenusmo ka komandnom mjestu Bataljona. Zastadosmo pored jedne spomen česme da se napijemo vode. Na njoj se nalazila ogromna ploča podignuta nekom nesretniku koji je nekada davno poginuo na tom mjestu.

    Taman kada smo se sageli da pijemo vodu, začusmo dobro nam poznati zvuk padajuće minobacačke granate od 82 milimetra. Međutim, zvuk je trajao jako kratko pa nismo uspjeli ni uvo da pomjerimo. Detonacija nas odbaci nazad, na put pored česme. Mina je eksplodirala tačno sa druge strane spomen ploče, koja nam spasi glave.

  • "Uh, jebem ti vodu!" - povika kum.
  • "Danas kume nama voda bješe brat, a našem neprijatelju, čini mi se rat!"

  • "Koliko li bi Turci, kume, podigli spomen česmi nakon rata da je ovo njihova zemlja, šta misliš?"

    Ućutjeh kad dođoh do ovog djela priče koju sam pričao rođaku.

  • "Pa, rode, sad će to i biti njihova zemlja!" - rekoh mu.

  • "Vjerovao ili ne, jedan od razloga zbog kojih taj šeik kupuje zemju, jeste da dobije posljednju bitku protiv nas, tj. želi da podigne na stotine česmi za razno-razne Abdule, Azize , Mehmede... I na izvoru našeg djeda, sa kojeg smo mu kao djeca donosili vodu u plavom đugumu, biče podignuta spomen česma neko Abdulu iz 7. muslimanske, koji dođe tamo negdje iz Arabije da ostavi kosti na Višegrad brdu, negdje iznad djedove kuče.

    Eto, tako je sa nama Srbima. U miru uvijek izgubimo sve ono što dobijemo u ratu. Ništa drugačije nije bilo ni u ovom zadnjem. Muslimani parama biju poslednju bitku i izgleda da je uspješno je dobijaju.

  • "Rode, ja za utjehu još imam onaj plavi đugum, našeg djeda!" - uzvrati moj rođak.

    Boris




  • Idi na stranu - |listaj dalje|