fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

boro_radic - 71841 - 21.07.2012 : Miner Vogosca Vogošća - best (8)

Pogibija naših junaka (1)


Evo prođe dvadeset tužnih godina od dana kad izgubismo Boru Radića, Srđana Amidžića-Điđu, Dejana Lalica - Lalu i Željka Markovića-Razeta.

Ovom prilikom ću opisati moje dijelovanje tog nesretnog dana. Mislim da mi je tada ratna sreća bila jako naklonjena i preživio sam. Međutim, veoma često razmišljam o svemu i u glavi premotavao film onoga što se desilo. Napravio sam jednu neoprostivu grešku, a da sam pravilno postupio možda bi Boro Radić danas bio živ. Za Điđu, Lalu i Razeta sam došao prekasno. Probao sam sve što je tada bilo moguće! Ni Miru J. ne mogu kriviti. Bio je to početak rata i kao ratnici nismo imali neko ozbiljnije iskustvo i možda nam je to i jedino opravdanje.

O Bori Radiću je mnogo napisano. Definitivno jedan od najhrabrijih ljudi u tom ratu! Ja sam često u glavi stavljao u kombinaciju njega i pokojnog Miću Vlahovića. Siguran sam da bi to bio najjači udarni tim.

Ipak, ovu priču želim da posvetim Lali. To što je on tog dana uradio odlike su izuzetno hrabrog čovijeka.


Tog dana me u komandu pozva komandir Goran Kljunić. Došao sam pred hotel "Biokovo". Njega nađoh ispred hotela, nedaleko od nekoliko spremnih auta i ljude kako užurbano utovaraju opremu. Tu su bili Điđa, Lala, Peša, Jugo i Mišo. Pokojnog Razeta nisam vidi jer je vijerovatno u tom trenutku bio unutra. Goran mi je saopštio da su muslimani postavili zasijedu negdje na putu kod kafane Ranč. Naredio mi je da sakupim sve raspoložive borce i da se sa njegovim ljudima uputim u tom pravcu. Međutim, na raspolaganju nisam imao puno ljudi i kada sam se vratio na punkt mogao sam da uzmem samo jednog čovijeka jer sam morao da na punktu ostavim. Povezao sa Miru V.

Kada sam se poslije dvadesetak minuta vratio pred hotel sva auta su već bila otišla. Tu su bili samo Goran, Boja i Miro J. Kad je Goran vidio da imam samo jednog čovijeka naredio je Boji i Miri J. da krenu samnom. Oni su uzeli Mirin auto.

Krenuli smo odmah, otprilike pola sata za prvom grupom. Na punktu kod Imidža nas nisu zaustavljali i mi smo nastavili velikom brzinom u pravcu Srednjeg. Kad smo prošli mesaru Orhan u daljini sam vidio kako se neko tetura sredinom ceste. Nešto kasnije sam prepoznao Mišu. Bio je krvav i držao se za lakat. Kada sam stao, on je bio u šoku i samo je ponavljao:

  • "Svi su mrtvi, svi su mrtvi".

    Tada sam čuo i jaku pucnjavu gore uz put. Parkirao sam auto desno od puta. Odmah sam rekao Miri J. da vozi Mišu u Vogošću u ambulantu.

    E sada dolazi ono što me muči svih ovih dvadeset godina. Da sam tada imao malo više komandirskog talenta ili malo duži ratni staž, sigurno bih postupio odgovornije. Prije svega, trebao sam narediti Miri J. da obavezno naredi momcima kod Imidža da zaustavljaju svaki auta i obavijeste ih da idu pažljvo do mog auta a dalje da budu jako oprezni. Svoje auto sam morao popriječiti na sredini ceste, jer nisam imao dovoljno ljudi da jednog ostavim tu. Ni Miro J. nije bio pribraniji od mene i samo je projurio kroz punkt sa ranjenim Mišom, tako da ti ljudi nisu znali šta se gore dešava.

    Pucnjava se čula i dalje pa sam oprezno provirio iza blage okuke, na mjestu gdje počinje pravac prema mostu. Vidio sam auta na cesti ispred mosta. Bilo je nemoguće prići do njih idući cestom ili pored ceste. Desno je bila jedna kuća i šljivik. Nisam mogao tačno ocijeniti iz kog pravca je dolazila pucnjava jer je teren bio brdovit i odjekivalo je sa svih strana. Pretpostavio sam da se dušmani nalaze na brdu lijevo od mosta, gledano iz pravca Semizovca prema Srednjem, a preko puta kafane Ranč. To brdo se zove Metuf. Bila mi je sumnjiva i kuća sa desne strane ceste.

    I tada sam i shvatio da smo imali veliku sreću! Da nismo naletjeli na ranjenog Mišu i mi bismo upali pravo u vatru i ko zna kako bi se sve to završilo. Vijerujem da bi se danas i neko od naših imena pominjalo na ovom sajtu.

    Odlučio sam da se spustimo lijevo u rijeku Ljubinu. Krenuli smo oprezno uz vodu. Zbog šuštanja vode odijeci su nekako nestali i tada sam sa sigurnošću mogao utvrditi da pucnjava dolazi sa Metufa. Prilično brzo smo dosli do mijesta gdje Ljubina savija skoro pod pravim uglom desno, a onda teče skoro pravo oko par stotina metara pa opet savija lijevo iza kafane Ranč. Otprilike na sredine tog pravca je most.

    Na tom mjestu smo čuli neke glasove, lijevo gore uzbrdo. Ostavio sam tu Boju da nas štiti ukoliko neko krene odozgo prema nama. Krenuo sam sa Mirom V. uz vodu prema mostu. Čuo sam pucnjavu i oko mosta. Bili smo jako oprezni jer nismo znali pravu poziciju dušmana. Nismo pucali jer nisam htio da odam poziciju a i samo korito Ljubine je prilično otvoreno za vatru sa svih strana. Na samom mostu i ispred mosta sam vidio aute. Prepoznao sam Điđin bijeli golf 2 koji je bio okrenut poprijeko, Mišinog golfa 1, i Pešin stojadin koji je bio nešto ispred mosta. Tada smo i ne znajući prošli pored Juge koji se bio sakrio u šiblje desno od nas.

    Nešto prije mosta sam primijetio betonski kanal otprilike 1x1 metar, koji se spušta od kuća iz podnožja Metufa. Kanal je bio čist i tu sam ostavio Miru V. jer sam se pribojavao da se ne privuku kroz njega i tada bi nas imali kao na dlanu. Nisam više čuo pucnjavu iz pravca mosta ali sam prvi put počeo da pucam i to ispod mosta uz vodu jer nisam znao šta me čeka sa druge strane mosta. Nisam dobio povratnu vatru i oprezno sam prošao ispod mosta. Popeo sam se uz grudobran obrastao gustom žarom prema rubu mosta. Tada sam primijetio da je tu već neko stajao jer je žara bila ugažena a vidio sam i tragove krvi i dosta praznih čahura. Provirio sam i na samoj ivici ispod ograde našao dva puna okvira od Kalašnjikova.

    Lalić (Slobodan) Dejan 1971 - 1992Điđin golf je stajao ukoso i rikverc svijetla su još gorjela. Vijerovatno je Điđa pokušao da okrene auto, a Lala je iskočio i zaklonio se pored mosta. Bio već ranjen, ali je vatrom pokrivao brdo iznad. Điđa se tada savim otvorio prednjim dijelom prema brdu. Ja sam danas siguran da je Lala opet uskočio u auto kada je osijetio da je Điđa pogođen, sa željom da ga izvuče. Kada sam provirio, čuo sam ga kako nešto govori. Vidio sam mu samo jednu nogu.

    Tada sam i ja počeo da pucam u pravcu brda. Nisam znao gdje se nalazi mitraljsko gnijezdo. U jednom trenutku sam vidio kako desno od mene pada žara i grančice sa drveća. Na osnovu toga sam shvatio da pucaju iz šume preko puta kafane, pa sam usmjerio vatru u tom pravcu. Sada sam bar znao gdje se neprijatelj nalazi!

    Međutim, u tom trenutku je i mene zasuo mtraljez sa Metufa. Vijerovatno su imali radio vezu sa mitraljeskim gnijezdom na vrhu brda, pa su mu ovi odozdo javili da ima nekoga pod mostom. Nisam imao drugog izbora pa sam morao da se sklonim pod most. Bio sam očajan. Moji drugari su bili na brisanom prostoru na mostu, bez ikakve šanse da pruže bilo kakav otpor. Nas je bilo samo trojica i bili smo u vrlo lošoj poziciji da pružimo bilo kakav otpor. U isto vrijeme, bili smo razvučeni na 50 metara jedan od drugog. Gledao sam u Miru i Boju. I oni su povremeno pokrivali vatrom brdo iznad i kuće ispod brda.

    Bog nam je svijedok da tada nismo mogli učiniti ništa više da pomognemo našim drugovima! Vidio sam auta na mostu, ali nisam nikako mogao da priđem i pokušam izvući Điđu i Lalu. Tada nisam znao da je u drugom autu Raze. Pešu sam vidio kako nepomično leži ispod svog auta ali nisam znao da li je živ. Kasnije mi je pričao da je mislio da ih muslimani opkoljavaju.

    Cijela ova situacija je trajala nekih 45 do 60 minuta. Tada se opet začula gromoglasna paljba. Miro mi je mahao rukom i pokazivao na put iza nas. Prošao sam ispod mosta do njega i provirio. Vidio sam još jedno auto kako stoji oko tridesetak metara iza Pešinog stojadina. U tom trenutku još nisam znao da je u zasjedu upao i Boro sa Josom i Slavom.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|