fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

hadzici - 71634 - 14.07.2012 : Zoka Hadžići - best (11)

Suza


Zora nikako da svane, a čini mi se da nikad i neće. Ipak, postaje malo svjetlije. Sestre počinju da pripremaju zavoje i šprice. Uporno pokušavam da zaspim ali što više na to mislim sve mi je teže. Svakog časa postajem sve nerovozniji. Znojim se, bolovi mi prolaze čitavim tjelom pa više i ne znam šta me boli. Sve više umišljam da sam sav u ranama iako sam siguran da nije tako.

U desnom uglu sobe se pomijera jedan ranjenik. Bože! Pa na onom krevetu je prije tri godine ležao i moj brat! I sam je bio teško ranjen. Amputacija potkoljenice. Ranjen je u julu 92. godine, negdje na padinama Igmana...

U to vrijeme sam bio u blažujskoj kasarni. Ogi mi je rekao da su neki vojnici naletili na minsko polje, niko nije pogino ali je bilo teško ranjenih. I dan-danas sam čvrsto ubijeđen da je on tada znao da je među ranjenima i moj brat ali je vješto izbjegao da mi to kaže. Ja sam se unerovozio jer sam znao da su Goran i Sretan postavjali neke mine i stalno razmišljam o tome da su i oni nastradali. Odlazim do Mačka na vezu i pitam njega da li zna nešto o tome. I on mi odgovara nešto nepovezano. Kaže da zna da su teško ranjeni, ali ne zna ko su...

A onda težak šok! Dragan mi kaže:

  • "Tvoj brat je ranjen! Nemoj da brineš nije u životnoj opasnosti. Tu je u bolnici "Žica".

    Trčim pred komandu da molim za auto. Ni sam ne znam kako sam došao do bolnice. Vozač je već angažovao sestru da nađe doktora Pejića, tada jedinog doktora u bolnici. On nam prilazi sa osmjehom na licu:

  • "Nemoj da se brineš!" - kaže mi - "Nema nikakvih problema. Brat ti nije u životnoj opasnosti. Izgubio je dosta krvi, ali sam ga ja operisao i sada je dobro".

  • "Hoću da ga vidim" - jedva progovorih - "U šta je ranjen?"

  • "Nažalost, povreda je teška i trajna. Morao sam da mu amputiram nogu" - odgovori doktor - "prebacio sam ga za Pale jer gore ima mnogo bolje uslove. Mi ovdje gotovo da nemamo ništa!"

    I dok smo razgovarali stigoše nekakva kola sa ranjenom djevojčicom pa me doktor užurbano napusti. Ja počeh da razmišljam kako da se prebacim do Pala. Danas je već kasno za tako dalek put!

    U kasarni naletjeh na Kecu i on mi reče da ujutro ide na Pale po nekakvu municiju, tako da i ja mogu sa njim. Prilazi mi Zlaja i kaže da će i on ići sa mnom jer je skupa sa mojim bratom ranjen i njegov rođak Ranko.

    Noć provedoh razmišljajući o tome kako će izgledati moj susret sa bratom.

    Put do Pala, zbog predaje aerodroma snagama UN-a, sada umjesto pola sata traje satima. Sada moramo da zaobilazimo čitavo Sarajevo u širokom luku preko planina i šumskim putevima. Zlaja i ja sjedimo na karoseriji kamiona i stalno odskakujemo. Idemo preko Visojevice. Stalno prelazimo preko nekih potoka. Oko nas gusta šuma, idealno mjesto za zasjedu . Kada smo izašli na asfalt kao da smo se ponovo rodili.

    Na prijavnici Bolnice se raspitujemo gdje da ga pronađemo. Sestra reče zlaji da sačeka, a mene odvede do brata. Prepoznah ga čim sam ušao u salu. I dok sam polako prilazio, vidim da žmiri. Pomislih da spava! Tiho privukoh neku stolicu i sjedoh, neću da ga budim jer imam dosta vremena...

  • "Pusti ga da spava, noćas nije nikako mogao da zaspi! " - kaže mi ranjenik na krevetu do njega.

    Klimnuh glavom u znak zahvalnosti. Sjedim pored njega i čeka da se probudi a imao bih mu sada reći milion stvari! Posmatram ga. Gusta brada od nekoliko dana, blijedo izmršavjelo lice, lijeva ruka mu visi pored kreveta i prsti mu se stalno pomjeraju. Rado bih je zgrabio i prinio svome licu ali se bojim da ga ne probudim. Skupilo se nešto u meni pa samo što se ne rasplačem, više od sreće što vidim da je dobro a mislio sam da izgleda mnogo gore i da je sav izrešetan...

    Odjednom, počne da se pomijera! Glava mu sa nagela preko ivice kreveta. Naglo otvara oči. Smješak mu pređe preko lica. U grudima mi se nešto stislo, pokušavam da nešto kažem ali mi to ne polazim zaa rukom. O, koliko toga imam da mu kažem! Htio bih da ga ohrabrim da se ne sekira i da će sve biti dobro. Za Boga miloga, ima milioni ljudi bez noge. Međutim, usne nikako da pomjerim... On se smiješka i pita me kako sam došo. Ja ništa ne govorim, samo ga gledam...

    U jednom trenutku u njegovom oku primjetih suzu. Skuplja se u uglu i polagano raste, gotovo da počinje da klizi ka obrazu, postaje sve veća i veća ali kao da namjerno neće da sklizne niz lice. Obrisao bih je ja svojim dlanom ali se bojim da ga ne povrijedim. U grudima osjećam nešto poput erupcije vulkana, u ušima mi zuji toliko strašno da osjećam bol. A ona suza, prokleta da je, nikako da sklizne sa obraza! Na njegovom licu i dalje blagi smiješak. Odjednom se suza spusti niz lice i krenu ka podu. Refleksno pogledam za njom. Čini mi se da je padala čitavu vječnost! U momentu zablista poput kapi jutarnje rose na suncu. Kada je pala na pod osjetih jak udar u ušima, poput onog kad opali top. Kroz glavu mi se raširi bol.

  • "Nemoj da plačeš, šta bi sada rekao đed!" - izgovorih onako bez veze jer ni jedan od nas nije zapantio našeg djeda.

  • "Ne plačem ja što mi je teško, kaže , već od sreće što si mi došao."

    Tijelom mi prođoše trnci! Najradije bih vrisnuo od sreće. Poljubio bi ga sto puta ali ipak to ne činim. Započinjemo razgovor:

  • "Znaš li kako sam ranjen?" - upita me.
  • "Sve znam!" - odgovaram.

    Žali mi se na bolove u prstima i trnjenje kao da je noga još uvijek tu. Na trenutak pomislih da je skrenuo sa pameti, ali se sjetih da sam prije rata čitao nešto o tim "fantomskim" bolovima koji se osjeća u dijelu tijela koji je odstranjen...

    Eto, sudbina je htjela da sada i ja ležim u istoj bolesničkoj sobi, takođe bez noge. Ne osjećam bol u amputiranoj nozi već po čitavom tijelu, kao da nije ni bilo amputacije. Ponovo osjetih glad a počeh i da se znojim. Prilazi mi sestra. Briše mi znoj sa čela i daje mi malo vode da pijem.

  • "Ti si još budan?" - kaže mi ona - "opusti se i ne misli na san. Misli na nešto drugo. Sve je ovo normalno nakon ovakvih događaja."

  • "Najbolje mu je sestro da misli na tebe!" - uzvrati ranjenik iz kreveta pored moga.

    Pola sale sa nasmijalo na opasku tog borca, iako nisam bio jedini koji se u toj prostranoj bolničkoj sobi borio sa nesanicom.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|