fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

hadzici - 71042 - 25.06.2012 : Zoka Hadžići - best (3)

Bolnica Koran


Bolnica Koran smještena je na Palama u motelu Koran, napravljenom za potrebe olimpijskih igara. Kreveti su poređani u dvije sale. U prvoj većoj je četiri reda kreveta, a u manjoj dva. Smješten sam u prvu salu ukojoj je odprilike četrdesetak kreveta. Civili, vojnici, djeca, žene svi smo zajedno. Smjestili su me na drugi krevet odmah do vrata. Napokon sam u udobnom ležaju nakon onog drndanja u sanitetu. Preko puta mene djevojčica od jedno dvanaest godina, kažu mi pogodio je snajper na Grbavici.

Nemam pojma koliko je sati. Umor me savladava i počinje da me hvata san. Negdje iz četvrtog reda se čuje muzika. Polagano se opuštam i razmišljam kako ću spavati do sutra u podne. Pored mene se začuje hrkanje. Tonem u san. Povremeno me budi hrkanje. Odjednom blijesak i eksplozija. Budim se u strahu. Majku im i ovde me nađoše. Ubjeđen sam da nas je pogodila granata. Sav sam u strahu. Na brzinu razgledam po sobi. Sve je na svom mjestu samo par ranjenika me čudno gleda.

  • "Šta ti je?" - pita me jedan.

    Vidim da sam sanjao. Ćutim jer ne znam šta bih im rekao. Ponovo se umirim i pokušavam da zaspim. Ponovo blijesak, i opet se budim, ponovo sam u velikom strahu. Uopšte ne razlikujem da li je stvarno ili sanjam. Osjećam velike bolove, vjerovatno zbog naglih pokreta. Sav sam mokar, znoj mi curi niz lice. Napokon svaćam da sam sanjao. Oko mene većina ranjenika spava. Ležanje na leđima mi je već dodijalo rado bi se okrenuo ali svaki pokret mi stvara bol. Da mi se samo malo pomjeriti. Nešto me žulja oko lijevog bubrega.

    Ležim i buljim u plafon. Nerovoza mi se sa svakom sekundom sve više povećava. Više ne mogu da držim oči otvorene, a ne mogu ni da zaspim ako i zaspim ponovo eksplozija , blijesak, dim. Ne znam šta mi je teže biti budan ili zaspati. Preko puta mene neka baba jednolično hrče kr-kr.. . kr-kr.. . uvijek istom jačinom. Čini mi se da to traje satima. Kad god pogledam kroz prozor vidim samo tamu nikako da svane a čini mi se da i neće nikad.

    Sve sam nerovozniji. Nešto je počelo da me davi u grlu. Ponovo se znojim. "Nema ti dijete gore bolesti od ne spavanja" sjetim se riječi moje babe Anđe. E da znaš baba da i nema. Izgovaram naglas: "Ranjenici koji su budni me čudno gledaju!"

    Pa ja sam gladan i to je razlog moje nerovoze. Ko zna kad sam zadnji put jeo. Mislim da je treći dan kako nisam pošteno jeo. Na stočiću preko puta mene kutija od keksa, voda mi krenu na usta. Vidim da je onaj što je njegov keks budan. Dozivam ga:

  • "Jaro, baci jedan keks. "
  • "I ja sam gladan" - kaže - "nećeš crknut ako meni daš jedan" - prigovaram.
  • "Rado bi ti dao al ne mogu" -odgovara.

    Tek tad primjetim da mu je desna ruka u gipsu a na lijevoj mu fiksator. E jebem te srećo! Ja ne mogu da hodam a njemu izranjavane ruke. Eh da mi je sad onih makarona što su se prosuli našem konjovodcu Mirku a on ih pokupio sa puta zajedno sa zemljom i kamenjem i donio da jedemo i koje vadi kutlačom kojom udara konja kad mu stane u brdu.

    "Ojjjjjjjjjjjjjj majko moja!" - začu se iz ugla. sobe. "OoooooooooooooooJ"! Nikada nisam čuo tako težak uzdah.

    Potpuno sam se umirio, nerovoza me popustila , glad ne osjećam. Vruće mi je i nekako uspijevam da pomjerim ćebe kojim sam pokriven. Kako sam se otkrio vidim zavoj na lijevoj nozi. Nikako ne mogu da se sjetim da li sam renjen i u nju. Ali zavoj je tu što dokazuje da jesam. U njoj ne osjetim nikakav bol. Gledam u desnu visoka amputacija odmah iznad koljena. A malo mi je trebalo da mi ostane koljeno. E jebga, Zorane Živ si to je sad najvažnije. O bože nikad više neću igrati fudbal! Doduše, nikada i nisam bio neki fudbaler. Nikad se više neću potrkati sa bratom, kad malo cugnemo, od kafane "Velež" do kuće nekih sto pedeset metara. Samo me tri puta pobjedio, al' sam ga jednom pustio. Moraćemo nešto drugo smisliti od sad ćemo obojica hodati na protezama. Pa naravno izvodićemo slobodna bacanja.

    Al' tu sam slab uvijek je bio bolji košarkaš. Nikad više pješice do Velikog polja. Nikad više! Hiljadu nikad al' samo je jedan život a ja sam živ, Bogu hvala. U svim tim svojim razmišljanjima tugujem nad svojom sudbinom ali se u isto vrijeme i hrabrim. Kako li je mojim roditeljima? Iz četvrtog reda sa radija se čuje pjesma Tome Zdravkovića:

    Dotako sam dno života
    i pakao i ponore
    ali ti mi dušu uze
    ej prokleta ženo mlada.. .


    Njega muče ljubavne brige a mene sasvim nešto drugo. Napokon prelomim negdje duboko u sebi nema tugovanja ni razočarenja život se nastavlja...

    Iz daljine se začuje pijetao. Pogledam kroz prozor počelo je da sviće. Baba preko puta i dalje hrče. Sestre oborene umorom spavaju u stolici i trzaju se na svaki malo jači šum ili poziv kog ranjenika.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|