fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

zepa - 70362 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (5)

Žepa i stradanje kolone (7)


Vrata od transportera se zatvoriše i to je bio kraj dogovora sa ljudima koji su bili unutra. Jedno je sigurno, oni su se unutra osjećali bezbjedno i nikome se nije izlazilo vani.

Ako neko ko je bio tamo cita ovo zna o cemu pisem. samo Bog dragi na nebesima nas je zastitio. Sreca nasa pa nisu imali rucne bacace, zolje ili ose e vjerujte ne bi ja sada ovo pisao. Tacno je da su nas sacekali na mucki nacin , "navodno su uspostavili dogovor da nas ne napadaju". Da li su ili nisu to mi nikada nećemo saznati. Ako bi se javio Gođenjac koji je bio na suprotnoj strani, možda bi se istina i mogla otkriti. Vidjevši njegov članak koji je napisan još prošle godine, navede me da poslije dvadeset godina sjednem i odvojim malo vremena da napišem nešto o Žepi, tj, stradanju kolone.

Mjesto na kome su nas napali se navodno zove Budučin potok, jedni kažu Podžeplje a drugi Gođenje.

No da nastavim dalje. Noć se polako spuštala. Ne čuje se više pucnjava. Umor čini svoje. Zastanemo pored ranjenih i pričamo sa njima, dajemo im snage da izdrže, pokušavamo da im skrenemo misli na drugu stranu. Oni koji su ranjeni u predjelu stomaka imaju strašne bolove. Nemamo nekog stručnog medicinskog osoblja. U drugom djelu kolone koji se nije uspio probiti do ove šume, ostale su i medicinske sestre koje su nažalost izgubile svoje živote. Bile su u vojnim sanitetskim vozilima za koje svi znamo da su imali na sebi oznake crvenog krsta koje se stvarno vide iz aviona. Ali ovim krvolocima kojima nije bilo dovoljno što su nas poubijali onako nezaštićene na brisanom prostoru, bez ikakvog razloga i povoda, nego su bezdušno pucali i po sanitetu.

Ranjene gubimo, umiru nam tu ispred očiju, nemoćni smo da bilo šta uradimo. Prije sat vremena pričamo sa njima, i obilazimo ih na smjenu, nažalost napuštaju nas i umiru...

San nas sve više obuzima. Ipak, mi smo samo obični ljudi. Tišina je ništa se ne čuje osim one ptice koji neki zovu ćuk, a drugi kukavica, a koja se oglašava svakih par minuta. Ležimo na zemlji. Neko se pokriva granjem a neko i šatorskim krilima, jedni su ispod tenkova i kamiona, gdje je ko sebi našao mjesto da malo dremne.

Odjednom su prestali i tužni krici one ptice. Prolomili su se strašni zvukovi, kao da se cijelo brdo ruši na nas. Svi smo u pripravnosti, ali ne možemo da dođemo sebi šta je to. U tom klancu u kojem smo se kako tako organizovali, nisu nam mogli nista, ama bas nista. I sada na nas guraju balvane, ogromne balvane. Jedan od balvana se niz klanac spušta i pogađa vojni kamion, popularniji kao 110 i baca ga u klanac. Sad možete da zamislite kakvi su i koliki balvani bili. Srećom nisu povrijedili ili ne daj Bože ubili ni jednog borca. Jedan za drugim na različitim mjestima, balvani se survaju na našu kolonu, na sreću bez gubitaka.

I to je najzad prestalo. Tišina ponovo. Predlažem da idemo gore uz klanac i da će nas tragovi od balvana odvesti do krvoloka pa da se najzad obračunamo, no saborci mi kažu da mi čekamo da oni sada dođu mi smo njima išli pravo na cijevi, ali su se stvari sada okrenule, pa neka izvole, sad mi njih čekamo. Mislim da su bili u pravu.

Noć je promicala mirno. Hrane smo imali ali vode nikako. Hvata me san, legnem ispod jedne bukve i tako i zaspim. Pred samu zoru probudi me razgovor boraca. Iz drugog djela kolone koji je ostao na brisanom prostoru, uspjeli su da se izvuku tri borca. Kažu najteže im je bilo da priđu noćas nama, našoj kružnoj odbrani i uz dozivanje i predstavljanje ko su i odakle su najzad su uspjeli.

Ovo nam je ujedno dalo i do znanja da je ova ideja o kružnoj odbrani za sada odlična. Pričaju nam da su pohvatali žive ljude, počeli su da nam saopštavaju imena poginulih, za one za koje su sto posto bili sigurni. Jedan od boraca im skreće pažnju da ne pričaju o poginulima jer među nama ima i očeva, sinova, braće i kumova kojima je neko poginuo, i nije baš sada vrijeme da im se to saopšti.

Uprkos svemu što se desilo juče, tog jutra sam bio pomalo srećan jer su se borci koliko-toliko opustili i došli sebi pa najzad možemo da funkcionišemo i kao vojska. Jedna grupa je ranom zorom otišla do tog prokletog Zlovrha i vratili su se nazad. Kažu da gore nema ništa i nikoga. Moram da priznam da sa njima nisam lično razgovarao. Jedni su kažu da su pronašli zaklane vojnike koji su gore bili. Razgovarali smo među sobom šta dalje. Svi smo se složili da je najbolje da se vratimo putem kojim smo i došli. Treba da se organizujemo i krenemo nazad. Većina je za to, ali ima i onih koji misle da je najbolje da se probijamo u grupama.

Među nama se nalazio i Lolović Milorad, veoma vješt i sposoban čovjek, starosjedilac sa Pala, jak i ozbiljan. Bio je mnogo dobar u izviđanju terena, tumačenju karti a imao je dosta drugih vojničkih vještina. Saznao sam da je bio u školi za rezervne oficire, i to u diverzantskim jedinicama. Nije se isticao mnogo ni prije, a ni poslije ove bitke. Svoje znanje i sposobnosti nam je pružao i pomagao nam je kada god je bilo najteže.

Među svim ovim vozilima nalazio se i onaj čuveni PUH. Imao je radio stanice i uređaje. Bilo je to jako dobro opremljeno vozilo veze! Međutim, nije bilo signala pa nikoga nismo mogli da dobijemo. Milorad je predložio da prvo uklonimo sa puta vozila koja su usljed jučerašnjih borbenih dejstava bila beskorisna i uništena. I tako smo i uradili! Zgurali smo te krntije niz klanac. Predložio je da se vozilo veze pomjera naprijed nazad ne bi li se kako-tako dobio signal i to je doista uspjelo. Sa još jednim čovjekom vojno obrazovanim sjeda u vozilo veze u tu malu radnu sobu, tako da je nazovem i uspostavlja vezu sa komandom negdje na Sokocu. Svojim znanjem i umjećem koje posjeduju ova dva čovjeka, uz pomoć karti i mapa šalju informacije gdje se nalazimo, koliko nas je kakva je trenutna situacija, gdje je kolona presječena, gdje se nalazimo mi a gdje drugi dio.

Milorad je, nažalost, izgubio život na Trebeviću, baš u akciji uništavanja snajperskih gnijezda. Njegova smrt je i dan-danas misterija. Pročitao sam negdje na ovom sajtu da su ga ljudi mnogo voljeli i poštivali, a naročito njegovi učenici jer je bio nastavnik po profesiji.

Kao što napisah, veza je uspostavljena i očekuje se odgovor iz sokolačke komande. Na lice boraca se vratio osmjeh! Kakav takav, najbolji mogući u takvoj situaciji. Sada već imamo neke šanse da preživimo!

Za to vrijeme smo se dobro organizovali. Sve mrtve koji su bili tu među nama smo zamotali u šatorska krila i podigli na kamione. I ranjenike smo spremili za transport.

Najteže je bilo dizati mrtve! Nosimo poginule , dižemo na kamione, suze teku niz lice, ne mogu se zaustaviti. Jecaji na sve strane!

Nakon toga nam ostaje samo da čekamo. Najveći problem je bila voda. Nemamo vode. U jednom kamionu smo našli kanister sa vodom. Bili su to oni bijeli kanisteri od 25 do 30 litara, ali su bili potpuno prazni. Ovaj naš "spasitelj" uzima kartu i razgleda je, a potom kaže da zna gdje bi bilo moguće da ima vode. Javilo se dobrovoljno pet-šest ljudi da odu po vodu. Otišli su i vratili se sa punim kanisterima.

Među borcima nema više straha, svi smo kao jedan. Nećemo se više nikada, ali baš nikada, prepustiti nekome da nas vodi tamo gdje se njemu ćefne kao piliće na klanje. Neko nas je sigurno namjerno gurnuo u ovu jučerašnju klopku. Da li smo bili prodati i zašto smo tamo išli na taj Zlovrh to se još nikada nije saznalo. Ili bar ja nisam saznao!

Sretnem se ponekad sa ljudima koji su ovo preživjeli i još ponekad popričamo o ovome i nikada nikome nije jasno zašto smo poslati na taj Zlovrh. Moje mišljenje je da nas je neko prodao.




Idi na stranu - |listaj dalje|