fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

zepa - 70284 - 12.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (14)

Žepa i stradanje kolone (2)


Vrijeme je tih dana bilo fenomenalno. Boravili smo na turističkoj ravni pod šatorima. Bilo nas je sa svih strana Sarajeva, uglavnom Srbi koji su izbjegli iz grada. Naravno nije nas bilo ni blizu koliko Paljana. Bilo nam je dozvoljeno da odemo kući na sat vremena, međutim ko je bio pametniji parkirao je svoja kola malo niže ispod logora i bježao kući kada god bi se za to ukazala prilika. Kao sto sam i naveo, neki pametnjakovići SU postavljali neka svoja pravila pa nema ni kući.

Što se ostalih aktivnosti tiče, donešena su nam dva Brovinga pa su nas obučavali kako se sklapaju i rasklapaju, ali se to odnosilo samo na pojedince "odabrane". Nas iz Sarajeva nisu baš gotivili, stalno nam je prebacivano da smo isti kao i oni zeleni u gradu. I postavljalo se pitanje šta ćemo mi tu sa njima i već su nas pojedini kreteni nazivali "izbjeglicama". Nama to nije smetalo, čak nam je to bilo i zabavno.

Uveče, kada padne mrak, okupljali smo se ispred šatora i međusobno razmnjenjivali životne priče: ko je gdje radio, kako je ko izašao iz Sarajeva, šta se dešava na frontu i tako dalje. Oni najbučniji su sebe predstavljali kao neke vitezove. Pričali su kako su na muslimanskim sjelima prevrtali stolove, povlačili noževe, tukli se sa po tri-četiri čovjeka itd. Za nas iz Sarajeva sve je to pomalo zvučalo smiješno i neistinito, kontamo ko su ovi, al' su zajebani.

Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve dosadnije. U logor na Turističkoj ravni dolazi jedan major i njegov brat sa još jednim čovjekom. Ni ovom prilikom neću pomenuti njihova imena, ali oni koji su bili tamo lako će prepoznati o kome je riječ.

Majorov brar nam priča priče kako je bilo u Hrvatskoj. Par dana nakon njihovog dolaska, major i njegov brat sa još par pametnjakovića odlaze u izviđanje nekog terena. Među borcima se počelo pričati da negdje idemo, ali niko nije imao pojma gdje.

Svanulo je predivno jutro. Doručkuje se, jedni su bili mrzovoljni a drugi veseli. Šta da se radi, tako nam je kako nam je! Jedni kažu dobro je, jer ne idemo po linijama i ratištima. U hotelu ispod Turističke ravni, mislim da se zove hotel Turist, došla je velika grupa vojnika. Bili su dobro opremljeni, sa uniformama i naoružanjima. Kad ih gledaš ne znaš koji je od kojeg izgledao jači. Svi su imali sportske figure, mišićavi, kratko ošišani i uglavnom ćute. To su bili Arkanovi Tigrovi. Pitamo se sta li će oni ovdje, ali niko nije ništa znao jer mi obični borci smo uglavnom o svemu bili zadnji obavješteni. Jedni pričaju da se sprema napad na Sarajevo, a drugi da su Arkanovci samo u prolazu i da već sutra odlaze.

Sledećeg dana je proglašen zbor. Pravo smo postrojeni mirno, pa onda pozdrav komandantu, a kada smo dobili na mjestu voljno obavješteni smo o izvidnici i njihovim rezultatima. Isli su u neka sela desno od Han Pijeska. Rečeno nam je da idemo na neki Zlovrh da preuzmemo repetitor od vojnika koji još uvjek služe JNA i oni treba da se vrate svojim kucama a mi da ostanemo na tom repetitoru koji je veoma važan zbog svog položaja i veze. Kažu da je veoma važan za održavanje radio veza između srpskih položaja. Po riječima "pametnjakovića" bila je to zadnja riječ tehnike. Dalje nam je rečeno nam je da se pre tog Zlovrha nalazi i veliko muslimansko selo, ali da su oni bili tamo i uspostavili dogovor sa njima i da mi možemo da idemo da našim vojnicima odvezemo hranu, vodu i gorivo i da će jedan dio nas ostati na tamo da obezbjeđuje repetitor a ostali će se vratiti nazad.

Meni je sve ovo zvučalo jednostavno i sigurno. Jedan od boraca je upitao:

  • "A šta ako oni ne ispoštuju dogovor?"

    Odgovor na ovo pitanje je bio da će muslimanima sela biti sravnjena ukoliko ne bude kako je dogovoreno. Nakon toga je major počeo da priča o ratu u Hrvatskoj i pokušao je da nam dočara kako izgleda prava borba, haos, krv na sve strane... Nikome se ne smije vjerovati sa suprotne strane!

    Major nam je objašnjavao da u ratu ima takvih fanatika da oni znaju da svežu eksploziv za djete i pošalju ga prema srpskim vojnicima. U tom slučaju ako se ne likvidiraju oni koji imaju svezan exploziv oko sebe ode sve bestraga. Govorio nam je da ćemo možda u ratu biti primorani da likvidiramo takve osobe.

    Među borcima zavlada komešanje. Ljudi se počeše buniti, viču i deru se, kažu da ih odmah možeš voditi u aps ali oni ne mogu da ubijaju žene i nejač, čak i ako je za njih vezan eksploziv. Pokusavaju da nas smire, kažu da to ne shvatamo bukvalno jer oni samo navode najgore moguće varijante. Situacija se polako stišava.

    Neko postavi pitanje kada kređemo na Zlovrh. Oni ne žele da nam kažu tačan dan i vrijeme, ali su napomenuli da smo mi pod šatorima upravo zbog toga što se može desiti da krenemo u bilo koje vrijeme. Kamioni sa hranom, vodom i gorivom su već bili tu.

    Prošlo je pola noći, neka tišina se uvukla među nas, kao svi spavamo ali u stvari svi smo bili budni. Oko jedan sat po ponoći dobismo naredbu za pokret, zborno mjesto i ukrcavanje na kamione. Bilo je interesantno posmatrati vojnike kako tumaraju po mraku, jedni su već bili spremni, drugi psuju jer ne mogu da nađu svoje stvari, treći su bili pospani itd.

    Bližilo se svanuće tog kobnog četvrtog juna...

    Ukrcavamo se na kamione, a kada je kolona formirana dobijamo naredbu za pokret. Pod ceradama lebde pitanja: "Gdje li idemo? Kad ćemo nazad? Gdje li je to?"

    Polako je svitalo. U Mokrom je bio nekakav zastoj. Mi sjedimo pod ceradama i ne znamo šta se dešava. Čuju se zvuci jakih motora, i mi predpostavljamo da su tenkovi. Jedni kažu da su tenkovi mnogo bučniji i da su ovo nekakvi transporteri. Nakon sat vremena čekanja konačno krećemo dalje.

    Stižemo u Han Pijesak, a potom skrećemo desno, nakon što smo prošli dvije-tri zgrade. Vozimo se dalje ali više nije udobno sjediti na drvenim klupama kamiona jer smo sišli sa asfalta.

    Nakon nekih pola sata vožnje od Han Pijeska, zaustavili smo se da se malo odmorimo. Silazimo sa kamiona čisto da protegnemo noge. Iz suprotnog pravca dolazio nekakav Tamić natovaren sa frižiderom, šporetom, nekakvom vitrinom. U kabini nekakav čovjek sa ženom, koji nam govori da ne idemo dalje jer ni jedan nećemo živu glavu izvući. Kaže nam da se muslimani već odavno spremaju za nas. Ja se pitam šta je onda naša izvidnica radila i kakav je to sporazum postignut. Mi idemo tamo a ovi ljudi bježe. Izgleda da će biti svašta!

    Neko od ovih naših "pametnjakovića" je razgovarao sa ovim čovjekom, a zatim Tamić nastavlja u pravcu Han Pijeska. Nazivam ih pametnjakovićima jer mi je postalo jasno, kada sam sve to preživio, da su nas upravo oni uvukli u taj pakao. Lokalne gazde i face, njima je bilo samo do sticanja ugleda i činova, a nama do slobode i naših domova. Nikada mi neće biti jasno šta smo mi sa Pala tražili na Žepi! Rat je, pa daj da branimo naše domove, a ne da idemo na nekakve repetitore po nekim vukojebinama.

    Kolona je ponovo krenula. Susret sa ovom porodicom je u nas unio nemir. Dolazimo na nekakvu ravan, okolo visoke omare svezale za nebo. Par ti velikih omara je bilo odsjeceno i poprijeceno po putu , ne može se dalje. Naredba je da se siđe sa kamiona i obezbjedi okolina da bi ljudi sa motornim pilama presjekli omare i uklonili sa puta. Tek tada sam silazeci sa kamiona i trazeci zaklon vidio kolika je kolona. Šta je ovo pomislih, pa tu je i tenk, prage, transporteri, a vojske ima doista mnogo.

    Iznenada, odjenu pucanj. Ljudi su polijegali na zemlju i niko ne smije da mrdne. Čvjek koji je držao motorku u rukama poče da se smije i kaže:

  • "Hajde ljudi ne bojte se već recite ko je pucao. Mora da je neko nehotice, u strahu opalio metak!"

    Među nama nastade smijeh, a neko prokomentarisa naglas kako smo smotani.

    Ono što nisam znao u tom trenutku jeste da niko od nas koji smo bili u toj koloni na taj krvavi četvrti juni, nije nikada učestvovao ni u kakvim borbenim dejstvima ili okršajima.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|