fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 70172 - 08.06.2012 : Boris Sirob Srbija - best (5)

Dok Holidej


Bili smo Srbi, pa Jugosloveni, pa opet Jugosloveni, pa opet Srbi. Vjerovali smo u sveto trojstvo, pa opet sad vjerujemo. Vjerovali smo i u trojstvo Svetog Nikole, Bijelog Dugmeta i Zvezde Crvene. Slavili slave, slušali Bijelo Dugme, navijali za Zvezdu Crvenu, koju je većina nas je nosila na kapi pionirskoj. Vjerovali smo u bratstvo i jedinstvo, ali ne lezi vraže, braća po jedinstvu nas prevedoše žedne preko vode.


Kako je koji dan rata prolazio sve više uviđasmo kako nas naša "braća" prevariše, i spremaše se za rat koji vodismo.

Neprijatelj već danima koristi istu, u to vrijeme veoma hrabru taktiku. Prikradu se na stotijak metara od naših, tada još uvijek dobro neutvrđenih položaja, a zatim čekaju pogodnu priliku, otvore paljbu nekoliko minuta, pri čemu su veoma često uspjevali da rane nekog našeg vojnika, ponekad nažalost i smrtno.

Iako smo u to vrijeme samo branili naše položaje, morali smo da uradimo nešto, jer ovako više nije išlo. Nije nam bilo jasno da i nakon dejstva naše artiljerije, neprijatelj uporno ponavlja istu vrstu napada. Pripucali bi do prvog artiljeriskog projektila, a nakon toga bi napad prestao. Radili su to sve učestalije, što je za nas bio znak da im je taktika prolazila.

Donijeli smo odluku da izvidimo malo dublje zonu odgovornosti gdje su napadi bili učestali. Tako i uradismo.

Krenuli smo da se lagano prebacujemo preko omanje livade u pravcu šume. Nakon što se svi sakupismo kod prvog drveća, krenusmo dalje. Odmah ispod prvih krošnji primjetismo mjesto odakle je neprijatelj dejstvovao - bilo je tu mnogo ostataka hrane i čaura. Nakon nekih dvjesto metara po dubini šume, primjetismo nešto što je ličilo na male zemunice.

Zastali smo, osluškivali, osmatrali, nije bilo znakova prisustava neprijatelja u njima. Lagano dođošmo do njih, bile su prazne.. Tri male zemunice, za dva do tri vojnika svaka...

Sinu mi kroz glavu da su ovo zemunice u kojima se neprijatelj krije za vrijeme dejstva naše artiljerije. Od njih jr vodila već utabana staza u pravcu jedne vododerine, kojom su dolazili na ovu poziciju. Koristili su je i kao zaklon u slučaju da dođe do dejstva naše artiljerije, dok su oni u pokretu.

Nakon toga smo se vratili na naš položaj, a zatim i u komandu, da saberemo dva i dva. Bilo nam je jasno da je neprijatelj primjenjivao nešto što je već odavno uvježbao, možda čak dok smo još bili braća po Jedinstvu. Međutim, znali smo i mi matematiku, sabrali smo dva i dva, ali trebalo nam je mnogo više da riješimo čitav zadatak. Pitali smo se šta dalje da radimo?

Nakon dužeg sabiranja i oduzimanja, konačno smo riješili da neprijatelju postavimo pismeni zadatak, pa da vidimo kako će ga on rješiti. Odlučili smo da se spustimo u rejon vododerine, pustimo neprijatelja da prođe do njihovih zemunica, i da im nakon njihovog dejstva u povratku postavimo zasjedu. Pretpostavljali smo da će u povratku biti mnogo manje obazrivi i da sigurno neće očekivati zasjedu.

Nakon toga smo počeli da se svaki dan spustamo do vododerine. Nakon par dana, prvo smo ih čuli, a potom i vidjeli kako obazrivo, u koloni jedan po jedan, idu uz vododerinu u pravcu naših položaja.

Došlo je vrijeme da se riješe pismeni zadaci!

Došli smo do vododerine i rasporedismo se sa obje strane. Kum je bio preko puta mene, gledali smo jedan u drugoga i isčekivali šta če se desiti. Vrijeme je prolazilo sporo, ruke su mi bile sve znojavije bližio se kraj časa...

Začula se pucnjava, zatim naša artiljerija, pa je onda sve utihnulo. Nakon dugotrajnog iščekivanja, iz pravca naših položaja se začuo lagani bat, koji je postojao sve jači i brži. Neprijateljski vojnici su trčali vododerinom. Sce je pumpalo krv u žile sve jače i jače, i svakog trenutka smo iščekivali da se pomoli onaj koji trči.

Međutim, od prizora koji ugledasmo krv nam se naglo ohladi u žilama.

Branko je sišao sa svoga mjesta i stao na sred vododerine, pušku je držao u desnoj ruci, onako opuštenu uz desnu nogu. Na glavi mu je bila šubara pokojnog đeda, na kojoj je ostala još poneka kovrdža runa.

Bili smo nemoćni. Stajao je upravo na mjestu na koje smo trbali da dejstvujemo, pa nismo znali šta da radimo.

U tom trenutku se pojavi i onaj što trči. Zastao je kao ukopan na samo par metara od Branka, čini mi se više iznenađen sa onim što vidi nego što se prepao situacije u kojoj se našao...

Nakon nekoliko sekundi, Branko je stajao mrtav ladan kao ukopan, neprijateljski vojnik se sabrao, podigao papovku i opalio jedan metak. Zatim se začuo rafal, a potom i drugi. Oni što trče su padali kao snoplje, i samo su oni koji su bili dalje uspjeli da iz vododerine pobjegnu u šumu.

Kad je sve utihnulo, dođosmo do Branka, koji bješe živ i neogreban.

  • "Jesi li normalan, šta si to radio?"

  • "Gdje ste vidjeli da Dok Holidej poteže prvi?" - odgovori ravnodušno.

    Doduše, ovi dolje su i ličili na Indijance, a Branko sa djedovom šubarom baš i nije ličio na Holideja. U svakom slučaju sve se dobro završilo. Što se mene tiče, dobio je prelaznu ocjenu na pismenom, a i mi sa njim.

    Boris

    Posvećeno Branku Bunjevcu koji je kasnije postao komandur čete. Potezao je još mnogo puta na neprijatelja i preživjeo sve dvoboje, a kasnije se junački borio i na Kosovu.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|