fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 69494 - 17.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (47)

Hoćemo li uspjeti pobjeći?


Pisati ili ne? Čitati ili ne ? Da li pišući i čitajući razne priče liječimo sebe ili tješimo jedni druge čak i kada se međusobno prepucavamo. Da li bježimo od nečega i hoćemo li uspjeti pobjeći? Da li nam je preteško breme koje nosimo i da li ćemo pokleknuti pod njim?

Ovo je priča o čovjeku koji je na leđima nosio teško breme i koje ga na kraju satra na đavolji način.


Zaustavili smo se na potezu između Ježeva i Kote 830 očekujuči kontra-napad. Čuli smo preko radio stanice da se Juka približava banderi. Kasnije smo saznali da je Juka ustvari bio pokojni Luka, koji je koristio internu vezu, i tako nam pokvario planove za čitavu akciju tog dana.

I tako, čekajući Jukin tj. Lukin kontra-napad, iskoristismo priliku da sa sebe skinemo rančeve i ostalu opremu, da nešto prezalogajimo, a oni što puše zapališe po jednu "Sarajevsku Drinu" koju nađosmo upakovanu u svjedočanstvo srednje škole nekakvog Predraga.

Svi smo se raskomotili, pa čak i Zvizgonja, samo je Čelar na sebi nosio pretežak teret ne dozvoljavajući sebi da se bar za trenutak odvoji od njega. On je u svom prtljagu imao sedamnest okvira za svoju automatsku pušku, desetak bombi, nekoliko kutija municije, veliku kutiju za osamdeset četvorku. Pored toga nosio je hranu za par dana, rezervnu odjeću, pa čak i Vegetu za odvratni Ikar. Oni koji ga nisu poznavali, gledali bi ga sa čuđenjem jer nisu znali da je sve to premalo u odnosu na teret koji Čelar nosio na duši.

Bilo je to onog kobnog i mnogo pominjanog, 28. 12. 1992. godine. Čelar je u to vrijeme bio pripadnik 1. čete 4. pješadijskog bataljona Ilijaške brigade. To jutro je dočekao u rovu sa drugom, koga su zvali Čića. Od početka neprijateljskog napada prošlo je svega dvadesetak minuta, a 7. muslimanska je uspjela da ovladala našim položajem u dužini od oko dva kilometra. Zauzimali su rov za rovom i tako su došli i do Čelarovog, a onda su za njih nastali problemi. Čelar i Čića nisu odstupili čak ni kada su se naši borci povukli iz dva rova koji su se nalazili iza Čelarevog.

Napad na njihov rov je bivao sve žešći i sve je vše pripadnika 7. muslimanske nasrtalo na njih. Neprijatelj je jurišao i padao, pa ponovo kretao. Na kraju su potpuno okružili rov. Čelar je pucao a Čića punio okvire sa municijom.

Borba je trajala satima. Jedan za drugim, muslimanski LP je pogađao grudobran oko puškarnice, ali bi projektili samo skliznuli u stranu. Čelarev najbolji saveznik je bio upravo taj, strašno hladan dan. Zemlja je bila smrznuta, tvrda kao čelik, kliska kao led...

Muslimani su pokušali da uđu i na vrata rova, koja se nalazila sa zadnje strane, ali im ni to nije uspjelo. Čića je bio tu, da brani i tu stranu.

Neprijatelj je napadao i padao! Čak su pokušali da ubace bombu kroz dimnjak na rovu. Međutim, nju je zaustavila mreža koja je tu i postavljena da zaštiti borce od diverzije. Eksplodirala je u dimnjaku i ubila dva neprijateljska vojnika.

Sve vrijeme, dok je Čelar pucao, neko ga je konstantno i uporno dozivao:

  • "Čelar, Čelar, Čelar..."

  • "Koliko još imamo municije?" - upitao je Čelar Čiću.
  • "Još par okvira!"
  • "Nemoguće!" - uzviknu Čelar.
  • "Ispucao si skoro dva sanduka!" - odgovori Čića.

    Ponovo se začulo:
  • "Čelar, Čelar, Čelar!"

    Međutim, ovaj put to nije bio onaj isti glas! U njemu Čelar, sa ogromnom radošću, prepozna jednog od njegovih saboraca.

    Naši borci su krenuli u kontranapad i uspjeli su da povrate izgubljene rovove! Jedan od njih je dohvatio Čiću za ruku, koju je prekrivalo čohano platno stare uniforme JNA. Rukav je bio mokar kao čep!

  • "Od čega si tako mokar Čićo, nisi se valjda prepao?" - upita ga jedan borac.
  • "Ma ne, ovo je od punjenja okvirova sa municijom!" - reće Čića i nasmija se - "Znaš, najteže je puniti okvirove."

  • "A šta je tebi, Čelaru, bilo najteže?" - upita ga drugi borac.
  • "Ma ono dozivanje, Čelar, Čelar, Čelar. Neki Šiptar me je stalno dozivao, jeb'o mu pas mater!"

    Bio je to zadnji dan koji je Čelar proveo u rovu. Nakon toga je prešao u Juršni vod, noseći na duši jedno veliko breme. Nosio ga je čitav rat, išao je sa njim u iz juriša u juriš, stalno se nadajući da će ga negdje usput i izgubiti.

    Rat je prošao, i taj njegov teret je na neko vrijeme nestao, ili bolje reći da se prikrio čekajući pogodnu priliku da našeg Čelara ponovo zaskoči.

    A onda, ne tako davno i nekako iznenada, taj isti teret mu se sručio na leđa! Naš junak je u svojoj glavi ponovo začuo one iste riječi:

  • "Čelar, Čelar, Čelar...."

    Čelar je doživio trenutni nervni slom!

    Izgleda da svi mi u sebi nosimo nekakav teret! Ponekad pogledamo u nebo, ili se okrenemo iza sebe da vidimo da li nas on vreba u namjeri da nam zaskoči na leđa. Zapitamo se da li ćemo uspjeti pobjeći i ako pobjegnemo hoćemo li pomoći onima koji nisu!

    Posvećeno Čelaru i Čiću,
    Boris




  • Idi na stranu - |listaj dalje|