fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 69467 - 16.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (8)

Druga meta, isto odstojanje


I tako, proljećna bitka ostade iza nas. Za leđima nam ostade i Ravni Nabožić, ali kada god idem preko njega, nekako se najčešće sjetim onog muslimanskog borca. Ne znam da li je to zbog toga što nas put često nanosio kroz kamp u kome su boravile porodice neprijateljskih boraca, ili zbog toga što se ovaj heroj žrtvovao za njihove živote.

A mi opet krenusmo "grlom u jagode!" Put nas je ovaj put vodio u sela na potezu Semizovac - Srednje, pa sve do Motke.


Zaustavi se stodesetka, a njen vozač Tonka uzviknu:

  • Skinite ceradu!"

    Skinušmo ceradu, a krilo nam doslovno umjesto jagoda upadoše trešnje. Bile su tako lijepe i zrele, kakve nikada u životu nisam jeo. Vjerovatno ih je vozač nabrao u nekom napuštenom selu. Tužno je to kad nema djece da ih kradu, kao što smo to mi činili kad smo bili djeca. Jeli smo ih još zelene, onako sa lišćem.

    Krenusmo dalje! Sa vrha Motke smo osmatrali teren desno od Nabožića , da bismo formirali sliku preglednosti terena...

    Ova izviđanja su bila priprema za akciju široki razmjera, čiji je glavni cilj bio odsjecanje Tuzlanske regije od Zeničke.
    Nakon nekoliko dana izviđanja. razno-raznih terena u području Srednjeg i Nišića, dobismo naredbu da krenemo na izviđanje nama dobro poznatog terena, Žuči.

    Poslije kraćeg referisanja, doznadosmo da se sprema akcija pod nazivom "Operacija Prsten" i da je njen glavni pravac napada kota Ježevi i kota 850.

    Prolazio je dan za danom, izviđanja i priprema za akciju su se odvijali po planu, ali, kako se primicao dan napada, muka u stomaku je bivala sve veća.

    Druga meta, isto odstojanje! Ponovo smo bili u neposrednoj blizini neprijateljskih linija i ponovo smo spremali istu taktiku kao i onu proljetos na Nabožiću. Opet ćemo puziti dok artiljerija bude gađala!

    Trebalo je da zauzmemo jedan istureni neprijateljski položaj koji je, ako se dobro sjećam, bio svega pedesetak metara od naše linije. Ovaj rov se nalazio na putu koji je od Ježeva vodio do bandere, pa ka koti 830, a pored naših starih položaja prema Ugarskom.

    Iz rejona Blagovca tenk je direktno gađao istureni neprijateljski položaj.

    Nakon višesatne artilerijske pripreme Zvizgonja donese odluku da krenemo. Krenuo je lagano, a za njim i ostali. Iako sam bio zadužen za artiljeriju, ovaj put sam išao i sa jurišnicima. Bio sam dvadeseti: ispred mene su išli Vlado, pa kum.

    I tako, dok smo iz šumarka prelazili putić ka livadi koja nas je djelila od onog isturenog položaja, zpazih perajca od nagazne mine koje je neko otkinu nogom. Bila je to naša mina!

    Uzeh nož da je napipam, ali umjesto paštetice napipah protivtenkovsku minu, a zatim i drugu. Na desetak centimetara od ove druge nađoh i pašteticu. Zaledih se! Izgleda da smo ovaj put baš imali sreće. Bar do sada!

    Zvizgonja poče da puzi, a za njim i mi ostali. Kada je bio na nekih desetak metara do prvog rova, dade mi zak da javim da tenk stane sa paljbom. Nakon što odjeknu i poslednja eksplozije, Zvizgonja i par naših boraca su za svega nekoliko sekundi bili u tanšeji koja je povezivala nekoliko rovova na ovom položaju. Odjeknu kratka rafalna paljba, nekoliko eksplozija bombi...

    U tom trenutku se desi nešto što nikada neću zaboraviti! Na nekoliko metara od mene i moga kuma se nalazio onaj moj rođak. Odjednom mu u krilo pade bomba! Mi se bacismo na stranu i zabismo glavu u zemlju. Prođe jedna, dvije... pet sekundi, a eksplozije nema. Okrenusmo se i pogledasmo: moj rođak čuči a krilu mu bomba. On rukama pokrio lice, valjda da se zaštiti od eksplozije. Ja ni danas ne znam da li je tako stvarno reagovao ili se zezao, ali se i dan-danas slatko nasmijem kad se sjetim toga.

    Bila je to zadnja bomba koju su muslimani bacili na nas! Sve je već bilo gotovo. Ovdje nisu imali heroja, poput onog sa Nabožića.

  • "Idemo dalje ka banderi! Jeste li čitavi?" - upita Zvizgonja.
  • "Jesmo, ali ti nisi u glavi!" - povika neko.

    Nasmijasmo se, valjda da nam bude malo lakše od muke i gorčine koja nas je čekala kod bandere.

    Krenusmo dalje, kad začusmo nekoga kako viče:

  • "Pala je Glavica, naši je uzeli!"

    Posvećeno Ljubiši P. koji je taj dan poginuo kod bandere!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|