fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

dobrovoljacka - 69266 - 09.05.2012 : Specijalac Momčilo RS - best (0)

Dobrovoljačka ulica


Čitajuć gluposti ovog momka što se predstavlja kao Dobrinjac, podsjetih se na godišnjicu brutalnog ubistva vojnika, starješina i civila u Dobrovoljačkoj ulici.

Namjerno naglašavam "civila", jer su to bili građani u službi u JNA i oni su uvijek tretirani kao civili.

Gledam na TV kako "kulturni" građani "multietničkog Sarajeva" psuju majku četnićku, mrtvo dijete i druge bljuvotine. U toj grupi i jedan balavac sa zelenom beretkom se posebno istiće, a mislim da se nije ni bio rodio kada su se desila ta tragedija.

Po mom ličnom mišljenju, pojedinci su zadojeni mržnjom prema Srbima i to još u materinoj utrobi.

Počeću od privodjenja Alije Izetbegovića sa njegovom "svitom" u koju spada Alija, njegova kčerka, Ljubljankić i Alijin tjelohranitelj bivši Sarajevski radio taksista Dino - Dinče Imamović.

Naime kada su privedeni sa aerodroma dovedeni su u kasarnu "Slobodan Princip-Seljo" u Lukavici.

Smješteni su u veliku i prostranu kancelariju komandanta potpukovnika Čede Glodića, a Dino je smješten u kancelariju KIK-a Hilme Kovača.

Ta kancelarija je preko puta kancelarije komandanta, jer je Hilmo bio zamjenik komandanta.

Niko od njih nije bio izložen nikakvoj torturi niti vrijeđanju, a imali su na raspolaganju i hranu i piće. Čak se poštovala njihova vjeroispovijest, pa je hrana bila na ulju.

Vođeni su pregovori oko izlaska vojske iz komande Druge armije koja se nalazila na Trgu 6. aprila, konkretno ispod Bistrika. Ja sam u svojstvu načelnika Centra za EIIPED pratio radio-vezom muslimanske paravojne i vojno-policijske sluđbe.

Ekipa Centra za EIIPED u Drugoj armiji, na čelu sa načelnikom Kemom Adamovićem, koja je došla iz Zagreba sa pripadnicima JNA, pratila je te iste događaje i upoređivali smo snimke da ne bi negdje došlo do zabune.

Oni su bili smješteni u tadašnjem Raketnom puku, a ja sam bio sa Centrom u nastavnoj zgradi.

Napominjem da je tada u Kasarni još uvijek bilo muslimana, hrvata, slovenaca i šiptara koji još nisu napustili JNA.

Kroz prisluškivanje smo došli do zaključka da će kolona najvjerovatnije biti napadnuta.

Mjestani koji su živjeli oko Kasarne došli su pred kapiju kod komande trašili da ubiju Aliju i njegovu "svitu".

Čedo, jako smiren i pošten čovijek, pokušao je da smiri masu sa par drugih starješina i uspio je u tom pokušaju te je počastio masu sa sokovima i osvježenjem jer je dan bio težak baš kao da se ta smrt osjećala u vazduhu.

Bio sam kraj uredjaja kada je postignut dogovor da Alija krene ka komandi.

Problem je nastao kako da privedeni izađu do transportera da ne bi masa provalila kapiju.

U jednom momentu iz učionice sam vidio da vozilo "PUH" vozeći unazad sa otvorenim zadnjim vratima, prilazi prozorima komande od strane puka veze i kluba.

U tom momentu ulazi jedan vodnik prve klase i kaže da pokušavaju Aliju prebace u taj džip.

Uzima pušku i nišani na zadnji dio vozila sa komentarom da Alija neće živ izaći iz kasarne.

Čekanje traje nekoliko minuta i vozilo ponovo kreće naprijed a Alija i "svita" su ušli u transporter ispred komande.

Vraćam se u Centar i pratimo muslimane na vezi.

U jednom trenutku javlja se Jusuf Juka Prazina i proziva "Dedu" govoreći mu da kod samoposluge ima bijela "Djeta" i u njoj su zolje i ose, te kada se pojavi prvo vozilo da "raspali" po njemu.

Nivo komunikacije nije nimalo zaostajao za ovim nivoom od prije par dana samo što tada nisu psovali mrtvu dijecu.

Zaštićenom vezom pozivamo Kukanjca i saopštava mu KIK Bukva Milorad, oficir bezbijednosti, mu saopštava da će kolona biti napadnuta.

Kukanjac na to ne reaguje i ako mu je pušten navedeni snimak.

Sa snimaka TV SA se vidi kako Jusuf Pušina izdaje naredbu da se sve uništi a neprijatelj pobije, a isto je zabilježeno i na audio trakama u Centru.

Pojavljuje se i Jovan Divjak u maskirnoj uniformi i sa onim momkom koji nosi automatsku pušku. Vljda da pomogne u "spašavanju" vojnika, sterješina i civila.

Tada je nastao pokolj u Dobrovoljačkoj i do dana današnjeg nije mi jasno da niko u koloni nije imao radio uređaj da se uspostavi veza sa kasarnom.

Kukanjac i par njih dolaze u komandu.

Ostavljam tih par kolega u Centru i idem do mostića ka Dobrinji jer me zovu da hitno dođem tamo. Nakon obavljenog posla, žurim nazad u kasarnu. Ulazim na teretnu kapiju i idem ka Centru. Na pola puta me zaustavljaju dva oficira. Kada stadoh prilazi jedan od tih oficira i šakom udara po krovu mog privatnog vozila. Pri izlasku iz vozila potegoh pištoj i uperih ga u glavu tog oficira i tek tada spazih da majmun ima činove generala, a da je njegov pratilac pukovnik.

Pukovnik pokušava da spustiti lopticu a nadobudni general se kurči. Ja mu lijepo kažem da mi on ne predstavlja ništa i da mu ja ne dozvoljavam da udara u moje krvavo plačeno vozilo jer ću mo za to prosuti mozak.

Pukovnik smiruje situaciju i pita gdje je komanda. Ja ih primam u vozilo na tih par stotina metara, a potom odlazim u Centar da nastavim sa radom.

Nakon nekih sat vremena poziva me Čedo da donesem magnetofon da se preslušaju svi snimci od polaska iz kasarne pado komande, kao izlaz iz komande i komunikacije između muslimana.

Pakujem "UHER" i dolazim u jednu veću kancelariju do kancelarije potpukovnika Marka Lugonje.

Ulazim u kancelariju, i kada sam vidio šta se tamo dešava, mislio sam da ću pasti u nesvjest. Zažalio sam što nisam ponio pušku da ih pobijem kao gamad, mada je prostoriji bilo i čestitih starješina.

U prostoriji se nalazio poveći sto, oko kojeg su zasjele strarješine i žderu i piju, baš kao na nekoj slavi. Ponašaju se kao da upravo nisu izginuli ljudi i zarobljeni vojnici.

Meni napraviše mjesto do Kukanjca, koji sjedi zavaljen u fotelji, pod vidnim dejstvom alkohola.

Sjedam kraj njega, postavljam magnetofon. Preko puta mene sjedio general na kojeg sam potegao pištolj i pita me za taj incident. Ja odgovorim ono isto što i na putu do komande.

Neko me pita šta ću popiti, ali ja bih najradije uzeo pušku i sve ih pobio.

Kada je krenula traka Kukanjac se zavalio i u jednom momentu počeo da hrče, malo ga gurnem i kažem:

  • "Generale slušajte!"

    Njegov odgovor je bio:

  • "Neka, sutra šemo!"

    Spakovao sam magnetofon uz komentar da od toga nema ništa jer rat je počeo, pale su mrtve glave.

    Napustio sam kancelariju i vratio se u Centar.

    Nakon izvjesnog vremena ponovo me poziva Čedo da dođem do njega u kancelariju.

    Odlazim tamo i zatičem generala Mekenzija koji kaže da su neki njegovi ljudi zarobljeni i da se odmah oslobode.

    O tom događaju nemam pojma, ali preko nekih saznajem da su zarobljena dva džipa, dva transportera i ljudstvo te da se nalaze u Bijelom polju u blizini Kasindola.

    Već je pala i noć, a ja odlazim na Bijelo polje. Nalazim neke poznate ljude i vidim vozila. Tražim da puste zarobljenik, a oni meni počeše psovati i prijetiti oružjem. Kako ni ja nisam bio mekušac, repetirah svoju pušku i uperih u njih i pitam ih da li hoće da ih pobijem sada ili nešto kasnije.

    Na kraju pade dogovor da se svi zarobljenici puste te da im se vrati njihovo lično naoružanje.

    Izlaze zarobljeni i među njima oficir Kanađanin, crnac. Iz razgovora on shvata da sam ja oficir srpske vojske. Ja krećem ispred njihovih vozila, a oni idu za mnom.

    Kada smo krenuli prema Kasarni, ovi su otvorili vatru iznad naših vozila misleći da će nas zastrašiti.

    Dolazimo u kasarnu i oni idu da se malo osvježe, ili bolje rečeno da dođu sebi, i da nešto prezalogaje.

    Mekenzi zahtjeva da ide u PTT Inženjering a mi mu savjetujemo da ide kraj skladišta "Sedrenik" pa na Ilidžu, ali on odbija i striktno traži da ide u PTT Inženjering.

    Opet mene Čedo "uvaljuje" jer smo bili u izvanrednim odnosima i ja pozivam "drugu stranu" da se dogovorimo oko prolaska ovih vozila i ljudi.

    Napokon uspostavljam vezu i kažem: "Centar, javi se Lukavici!" Sa druge strane moj poznanik, musliman, jebe mi majku četničku prozivajućme imenom. Od njega tražim da me spoji sa nekim od starješina, a on mi odgovara da ću i ja njemu jebati majku balijsku kada se završi posao.

    Napokon se javlja starješina i prenosim mu da Mekenzi treba da prođe i da ću ih ja provesti kroz našu teritoriju, ali nemam gdje da se okrenem da se vratim nazad.

    Čovjek mi daje garancije da niko neće otvarati vatru i da mogu slobodno doći do skretanja za Dobrinju. Sjedam u svoje auto, suvozač je general Mekenzi, a na zadnjem sjedištu je moj sin. Obojica smo naoružani automatskim puškama i imamo nekoliko bombi.

    Na mosticu čekamo da naši sklone mine da bi mogli proći. Razgovaram sa generalom i dolazim do zaključka da je veoma pametan i prijatan čovjek i da mu je jako žao zbog današnjeg dešavanja pa je čak i utučen zbog toga.

    Krećemo napokon i pošto sam u stalnoj vezi sa suprotnom stranom javljaju mi da me vide i da na skretanju za Dobrinju okrenem nazad za kasarnu jer mi dalje ne mogu garantovati bezbjednost.

    Dolazim do tog skretanja, zaustavljam vozilo i izlazim da bi pravom generalu pokazao poštovanje i otvaram mu vrata te objašnjavam da je i dalje bezbijedno od druge strane i da mogu ići, a ja se vraćam u kasarnu.

    General mi se zahvalio i srdačno me pozdravio.

    Ja sam se okrenuo i nastavio u pravcu kasarne bez svjetala. Druga strana me proziva i kaže da mogu slobodno upaliti svijetla jer ne smije niko pucati i ja palim svijetla i vraćam se u kasarnu.

    Razmišljao sam o našim pijanim generalima i ovom gospodinu generalu, a kroz glavu mi prolazi scene od jutrošnjeg početka do tih nočni sati i ne drži me mjesto od neke muke pa ne pomišljam da legnem spavati.

    Ako se dobro sjećam onaj nadobudni general što je lupio po mom autu se prezivao Stanković. Kad razmišljam o njemu, uvjek se sjetim one narodne da generali gube rat, a kaplari ga dobijaju.

    Ne znam šta je Pukovnik Gagović napisao u svojoj knjizi jer je nisam pročitao, ali mislim da je bio korektan i realan pa da je tako i opisao te događaje.

    Nekim našim generalima ja ne bih dao da čuvaju ni dvije ovce nacrtane na papiru. O ponašanju nekih generala - alkoholičara pisaću nekom drugom prilikom.

    Moram pomenuti i jedan tužan i žalostan događaj koji je usljedio poslije Dobrovoljačke. Jednog dana dolazi jedna žena u crnini, sva uplakana i kaže Marku Lugonji: "Dala sam vam živog i zdravog sina, a vi mi ga ne date ni mrtvog!".

    Kako nismo bili u toku dogadjaja pita je Marko u čemu je problem a ona odgovara da je došla po posmrtne ostatke nastradalog sina u Dobrovoljaškoj i da joj je jedan pukovnik rekao da nema vozila da joj da da se posmrtni ostatci prevezu u Crnu Goru.

    Marko je odmah reagovao i dato je vozilo sa vozačem da se odradi i ta tužna strana naše realnosti.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|