fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vogosca_rat - 68968 - 29.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Borbe na Žiči


Maks, moram da ti skinem kapu na ovako tačnim podacima koje iznosiš! Nemam riječi, osim "Svaka ti čast na svemu".

Čitajući neke od tvojih tekstova pomislio sam kao da smo ti i ja bili u istoj jedinici.

Što se tiče borbi na "Ježevima", da se dalje krenulo onim intezitetom odmah u decembru, moje mišljenje je da bi Vogošća pala. Sa tim se moram složiti, ako hoću biti realan.

Evo zašto tako mislim:

Tog dana je kompletna linija od Ježeva pa do Rajlovca je bila izgubljena. U noći 11. na 12. decembar, Vogošćanski bataljon je jedini ostao na liniji odbrane, a kompletno desno krilo do Rajlovca je bilo nepokrveno. Svako može zmisliti šta bi to značilo da se krenulo dalje u napad na Vogošću.

Kada se to dešavalo ja sam bio u policiji u komandi Brigade u fabrici "Pretis". Do mene je došla vijest da je Žuč izgubljena i da su svi pobjegli sa linije. Pošto sam znao da je Teša sa svojom četom taj dan na liniji prema Ugorskom, bio sam siguran da se on sa svojom vojskom neće povuči. Otišao sam kod Mire Kuzmana, tadašnjeg komandira VP i tražio mu da odredi ljude koje ću ja povesti kao ispomoč na Ježeve. Miro mi je grubo odgovorio, "ja nema naredbu za to i ne mogu ti odobriti da vodiš ljude". Ja sam samoinicijativno napustio jedinicu i sa policajcem Slavom Vukovićem krenuo na liniju Ježeva. Kada smo sa nekom Ladom Niva stigli ispod brda, izašli smo i krenuli uz brdo. U jednom trenutko smo naišli na neke momke iz Tešine čete, koji su vodili ranjenika. Ja sam tada rekao Slavi da se vrati nazad i odvuče ranjenika u Dom zdravlja.

Kada sam izašao na vrh brda, na Ježevima sam zatekao Tešu, Slavu Manekena, Peska, Popu, Đakulu i njegovog zeta Zoku, Kelju Kajmakovića i još nekoliko hrabrih momaka, čijeg lika danas više ne mogu da se sjetim.

Mrak se primicao polako i to je bila naša šansa de se organizujemo i odbranimo. Neprijatelj je bio siguran da je kod nas nastala velika panika i da nisu morali da nas napadaju jer će osvojiti naše linije odbrane.

Te noći, 11 decembra, dok se još uvjek moglo pomalo vidjeti kroz noć, jedan muslimanski borac u bijeloj maskirnoj uniformi je samouvjereno došao do dalekovoda koji se nalazio ispod kote 830, naslonoio se na njega i podigao uvis cijev svoje puške, i pucao je pojedinačnom paljbom u zrak, računajući da ćemo mi pobjeći sa linije.

Teša i ja smo uz pomoć ovih hrabrih momaka organizovali polukrušnu odbranu na Ježevima. Pokojni Vlado Makić je imao radio stanicu sa kojom je imao kontakt sa komandom Bataljona. Došao je na Ježeve i donio je do nas "motorolu" da bi nam omogučio bolju komunikaciju. U to vrijeme se isključivo koristio RUP16 i poljski telefoni kao sretsvo veze na liniji.

Snijeg je pomalo padao i bilo je hladno, što od straha što od stvarne zime. Tada smo preko "motorole" tražili da nam se što prije donese alat za kopanje, topao ćaj i čebad da se možemo pokriti. Na liniji smo imali samo jedanu lopatu i jednu krampu, koju smo naizmjenično koristili kopajući četri rovao prema zamišljenoj novoj liniji u pravcu Rajlovca, kako bi se do ujutro pokušali zaštiti od eventualnog napada ako bi uslijedio iz pravca kote 830.

Rov koji se nalazi na putu prema Golom brdu i Šabanovoj kući smo popunili sa ekipom iz Žutih mrava, dali smo im M84 sa zadatkom da nas zaštite dok se mi utvrđujemo na novoj liniji. Iz drugih pravaca nismo imali ljudstva da se zaštitu pa tako mogući napad sa Golog brda prema Perivoju niko nije pokrivao niti smo razmišljali da se zaštitimo iz tog pravca.

Vojnički je bilo za očekivati da se napadne najviša kota, a to je bila kota 772 i mi smo čvrsto odlučili da je branimo.

Za to vrijeme Balgovac i komanda Brigade su preuzimale mjere da se zaštiti fabrika i počeli su planirati postavlanje nove linije preko Rosulja sa pogledom u pravcu Vogošće, što znači da je komanda več digla ruke od odbrane samog naselja.

Stanovništvo je zbog nesigurnosti počelo panično da bježi iz Vogošće preko fabričke kapije u pravcu Pala. Te noči veliki broj građana Vogošće je pobjegao i mnogi od njih se više nikada nisu vratili u Vogošću. Jedan od onih koji su pobjegli iz Vogošće bio je i Goran Kljunić, dotadašnji komandant bataljona.

Kada je komanda bataljona vidila da smo odlučni da branimo Vogošću, krenula je u veliku akciju prikupljanja alata i ljudstva, koje smo im tražili preko "motorole".

Osim komande, na vezi preko "motorole" smo imali i Vitka, koji je sa jednom svojom ekipom pošao u prikupljanje ljudstva. Te noči je Vitko podigao preko 100 boraca iz njihovih stanova i kuća, i doveo ik kot Teše i mene. Mi smo ih raspoređivali po zamišljenoj liniji odbrane i davali im alat, čebad i čarape, koja su u međuvremenu pristigle do nas.

Do sledećeg jutra smo formirali novu liniju. Svi borci su bili ukopani do pojasa, sa najmanje dva čovjeka u svakom rovu. Bilo je dovoljno da se spriječi očekivani napad iz tog pravca.

Da je kojim slučajem uslijedio napad iz drugih pravaca, kao na primer iz Perivoja prema Rajlovcu, Reljevu i Krivoglavcima, kao što sam već ranije napomenuo odbrana bi bila nemoguća jer u to vrijeme je i dalje veliki dio linije bio nepokriven a četa Jeftića je i dalje bila skrivena po kućama u Radića potoku, dok je njihovo selo bilo nezaštićeno.

Međutim, napad nije uslijedi tog dana, a ni drugog, ni trečeg... Po nekoj vojničkoj logici, muslimani su razmišljali kao i mi da je njihova linija za kratko vrijeme bila udvostručena i u tom trenutku je bilo najvažnije utvrditi odbranu osvojenog prostora, jer bi u sučaju protivnapada veoma lako mogli izgubiti osvojene pozicije. Zbog toga je i bilo logično da će se borbena dejstva usporiti. Mi smo to iskoristili i utvrdili nove linije.

U međuvremenu, linija naše odbrane se potpuno popunila. U narednih nekoliko dana je bila utvrđena, pokrivena potrebnim ljudstvom i spremna za odbranu.

Kada sam shvatio da je najgore prošlo, otišao sam kući da se okupam i ponovo se javio u VP na redovne zadatke. U komandi me je dočekao moj komandir Miro Kuzman i pozvao me na raport u svoju kancelariju. Umjesto da me pohvali, ja sam od strane mog komandira bio tako iskritikovan da nisam mogao vjerovati da on sve to govori meni. Rekao mi je da sledeći puta ako to budem otišao iz jedinice bez njegovog odobrenja da će me on lično izbaciti iz policije. Ljutito sam odgovorio da ću svaki put kada osjetim da moja jedinica neće stati u zaštitu građana Vogošće, otići samoinicijativno i pomoći svom narodu.

Nakon zaustavljanja neprijateljskog napada, niko od istaknutih boraca nije javno pohvaljen a kamo li odlikovan. Teša je sa mjesta komandira čete, dobio je "unapređanje" - gurnuli su ga naprijed da što prije pogine i postavili za komandira voda najteže linije koju smo imali u toku rata.

Dva mjeseca nakon toga, ja sam postavljen na mjesto komandanta Bataljona.




Idi na stranu - |listaj dalje|