fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

16_krajiska - 68910 - 26.04.2012 : Diverzant72 Banjaluka - best (1)

Zadnjih nekoliko mjeseci rata


dešavanja pred kraj rata

Stanje u 16. krajiškoj mtbr je i u zadnjih nekoliko mjeseci pred rat bilo prilično dobro, položaje smo čvrsto držali, mislim da smo mogli i napadati i da smo dobili zeleno svjetlo od komande mislim da bi ih potrgali kao psi, ali to tada nije bilo moguće, jer je većina naših jedinica na drugim ratištima bila potpuno razbijena.

U akcijama Armija muslimanske BiH I HV, pod vođstvom NATO generala, padali su naši gradovi, opštine, kote, planine... Najprije je pao Vlašić, bili su tamo i neki naši borci, na kraju su zaustavili muslimane, nekako doveli situaciju pod kontrolu. Zatim je red došao i na Krajinu, koja je pala kompletna. Nakon toga udar se prenio na zapadne dijelove Republike Srpske, uključujući i dobar dio Bosanske Krajine.

Prije toga je pao i Kupres, pa Srbobran tj. Donji Vakuf. Tamo na liniji je bio i moj brat, koji se sa još par momaka izvlačio 24 dana. su se izvlačili, nisu jeli skoro nista a pili su samo kišnicu i vodu sa izvora ako bi slučajno naišli na neki.

Zatim je pala Vozuća a sa njom i naše nade za povratak jer je nekako u isto vrijeme počela i ofanziva na Bosansku Krajinu.

Mi smo sve to gledali nekako sa strane, osjećali smo se nemoćno, sve napadaju i sve se ruše a nas ne smiju, a znamo da ne smijemo otići sa položaja da pomognemo gdje smo bili potrebniji.

Doduše, muslimani su povremeno tukli i nas, bude i tu po koji napad ali ga mi lako odbijemo. Bilo je rizično ići u kontranapade, jer su oni imali još jedinica koje su mogli uvesti u odbranu pa mi ne bi mogli ništa napraviti.

Čini mi se da je bio 9. 9. 1995. godine. Išli smo u izviđanje, bio je težak dan. Primjećujemo da se muslimani koncentrišu. Isti dan napadaju na nas, nekako ih odbijamo, a komanda ne dozvoljava da idemo u kotranapad.

Smoreni smo, ide nam se kući, gladni smo a cigare još nisu stigle. Oskudjevamo i sa hranom. Već duže vremena jedemo samo grah, i to bez imalo mesa. Tih dana me je spasio jedan čovjek iz kuhinje. Kad god bih otišao kod njega, on bi uvijek našao nešto za mene i moje momke. Znao je čak i svoj obrok podijeliti sa mnom. On i još jedan borac iz kuhinje su se prijavili da puše, pa su cigarete koje su dobijali davali meni i Draganu. Svi naši borci su bili takvi.

U vazduhu se osjećalo da nešto nije bilo u redu. Uveliko se pričalo o izdajama i da je sve prodato. Bilo da se radilo o izdaji ili ne, naša jedinica je bez ikakvih problema mogla da odbrani svoje položaje. Pitanje je bilo šta će uraditi ostali?

Ipak, 10. 9. 1995. godine nikada neću zaboraviti. Tog jutra sam bio na koti Križ. Bilo je možda oko 5 sati ujutro, ja motrim na liniju dok ostali spavaju. Utonuo sam u duboke misli dok gledam kako Sunce počinje da polako izlazi. Palim cigaru i osluškujem topove koji tuku Vozuću. Odjekuju žestoke detonacije, a u daljini se vidi i sijevanje jer još nije bilo potpuno svanulo. I upravo na desetak minuta prije tog prvog svanuća ja se duboko zamislim. Razmišljam ja o Vozući, o tome kako mi se tamo nalazio i kum, dva priajtelja (jedan mi je sada i zet), i još nekoliko mojih poznanika. Tamo su i mudžahedini, a oni nikom ne praštaju. Razmišljam o tome da li će naši izdržati?

U narednom periodu smo čuli da je Vozuća pala i da je tamo poginulo nekoliko stotina naših vojnika. Moj kum je nestao, i o njemu nisam ništa znao sve do sredine januara 1996. godine. Nekako je preživio, samo ga je dragi Bog sačuvao!

Narednih dana počinje ofanziva na Teslić, i naravno mi moramo ići u ispomoć, a moja grupa ide prva. Teškim borbama povratili smo tih nekoliko rovova što su naši izgubili prije toga i tako zaustavili odanzivu.

Priča se da će pasti i Banja Luka, u strahu sam, bojim se, tamo su mi zena i djeca, jedno pet a drugo 3 godine. Tamo su mi i otac i majka, i sva moja rodbina. A što je još gore, o bratu ne znam ništa! Čuo sam da ga nema, ne nalazi se ni na spisku živih, niti na spisku mrtvih. Nestao je!

Nekoliko dana nakon toga prebacuju nas na Manjaču, nakon petnaestak dana napetost popušta jer shvatamo da će se rat završiti. Drago nam je! Do mene dolazi i radosna vijest da mi je brat živ! Vratio se kući, nakon što se njih nekoliko junački borilo za opstanak u dubini neprijateljske teritorije.

Da napomenem još jednu stvar! Ovo što sam ovdje napisao je bilo samo moje lično emotivno raspoloženje. Ostali momci u našoj brigadi su bili su mnogo bolje raspoloženi, zbijali su šale jer je postajalo očigledno da su to bili zadnji dani rata.

Pozdrav!




Idi na stranu - |listaj dalje|