fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

krusevo - 68076 - 28.03.2012 : Patagon Olovćić Olovo - best (0)

Kruševo, nov '93. - jan '94.


Novembar je, hladnoća probija do kostiju. Obavještajni podaci se slivaju iz sata u sat i donose loše vijesti. Po njima, četnici pripremaju jednu od najačih ofanziva na rejon Kruševo, Bakići, Kremenjača kota 1113. Osmatračnice u redovnim izvještajima javljaju o pokretima neprijateljske žive sile i MTS-a.

Komanda Olovske brigade procjenjuje stanje i na osnovu prikupljenih informacija sa terena i izdaje zapovijed bataljonima o upotrebi ljudstva i tehnike na zadatim pravcima. Radni vodovi i civilna zaštita užurbano vrše inženjeriske radove na uređenju saobraćajnica u odbrani. Svako je dobio svoj zadatak u sklopu prethodnih aktivnosti.

Posebnu opreznost u planiranju odbrane za komandu Olovske brigade predstavlja svakodnevno miniranje i rad mašina u kanjonu rijeke Bioštice. Da bi se vidjelo šta je u pitanju određena je izviđačka desetina koja je imala zadatak da izvrši prikupljanje podataka o aktivnostima neprijatelja pri tome ne ulazeći u bilo kakve borbene dejstva.

2. Novembar 1993. godine
Mraz steže. Krećemo sa dogovorenog mjesta. Totalna šutnja, radio veza nije dozvoljena, sporazumjevanje isključivo rukama, držimo rastojanje, nema pušenja... Prilazimo mjestu izvođenja radova, ali zbog čistine koja se prostirala ispred nas nismo mogli prići ivici kanjona kako bi imali bolji pregled. Sa druge strane kanjona su četnički rovovi i bili bi im laka meta. Spuštamo se niz kanjon bez i jednog šušnja ili oborenog kamena. Pogled je nešto bolji. Uočavamo teške mašine i usječeni put širine otprilike tri do četiri metra koji pod uglom od 30-40 stepeni ide ka vrhu kanjona. Ništa ne shvatamo, ali će nam biti mnogo jasnije za nekoliko dana.

Vraćamo se obalom Bioštice, pa u šišnjak i na današnje kupalište Zeleni vir. Komandir predaje kameru u komandu i do sutra smo slobodni. Dan je ispao ipak dobar jer je iza podne čak i sunce progrijalo. Na Kruševu se čuju detonacije, ništa neobično, redovne četničke aktivnosti kao što kaže naš komandant Bolo. Javljaju nam iz komande da moramo da se javimo u zonu odgovornosti Bolinog bataljona. Gore opuštena atmosfera. Karte na stolu, Bolo okupio sve komandire četa, vodova i desetina i kao što otac savjetuje svoju djecu, tako i on izlaže svoj plan na osnovu prikupljenih operativnih podataka. Poenta je da se ljudi čuvaju, da se ne izlažu nepotrebnom riziku i da pucaju samo u meso. Sjećam se i da je rekao da "četnici ne smiju napasti bez tenkova, a za tenkove imamo terapiju!"

Mi smo dobili zadatak da izvršimo miniranje tenko-prolaza i postavimo inženjerijske zapreke sa PP minama na predjelima gdje sami ocjenimo da bi mogao biti pješadijski napad.

Mrak je pao rano, ali momci odrađuju posao kao da je dan. Vraćamo se prema planu na naš IKM i tu smo dočekali jutro.

3. Novembar 1993. godine
Primjećujem neke nove face, kažu da su to starješine 1. 2. i 3. korpusa. Vojska im je u pričuvi. Analiziraju se podaci sa terena i prema svemu dostupnom, velike četničke snage za koji dan kreću na Olovo sa ciljem ovladavanja samog grada i doline rijeke Krivaje koja bi im stvorila uslove za spajanje Ozrena i Romanije, odnosno u taktićko operativnom smislu razdvojila 1 i 2 Korpus. Od kurira saznajem da je veliki broj naših boraca u stanju pripravnosti.

4. Novembar 1993. godine
Sa Bolom obilazim položaje njegovog bataljona. Borci koji su na straži osmatraju oprezno. Bolo je upitao jednog borca:

  • "Hoće li danas napasti?"
  • "Ja mislim gospodine komandante da neće!"
  • "Nemoj ti sine da misliš, ja sam tu da mislim a ti osmatraj i ne daj da četnici gaze po našoj zemlji!"

    Kada bi čuli Bolin glas, borci koji su se odmarali u rovovima istrčavali bi da se pozdrave. Postojala je jedna velika prisnost između našeg komandanta i vojnika. Bolo je za svakoga imao lijepu riječ. Na osmatračnici ostajemo do 14 h. Primjetno je povećano kretanje preko Ajdanovića.

    5. Novembar 1993. godine
    Jutros je primjećeno nasilno izviđanje neprijatelja na više lokacija. Dan je protekao dosta mirno. Svakih 24 sata rotiraju se bataljoni.

    6. novembar 1993. godine
    Povečano granatiranje po cijeloj zoni odgovornosti, dobijam informaciju da se artiljerci upucavaju za predstojeće aktivnosti. Da hoće viće i to mislim. Borci koji ma je kuća blizu puštaju se po nekoliko sati na odmor. Ja nemam kud, nemam kuće spalili su je a moji su u Visokom. Idem ipak sa prijateljem u jedno selo Dolovi blizu Olova. Večera je kao iz bajke: pita sa sirom i kuhani krompir sa sirom i kajmakom. Milina prava!

    Oko 23:30 vraćamo se u komandu na Bakiće. Niko ne spava. Bolo izdaje zapovijesti da se borci obilaze non-stop i da se ljudima podiže moral. Osmatračnice da javljaju svaki i najmanji pokret.

    7. novembar 1993. godine
    Razdire me nekakva čudna i zlokobna tišina. Volim kada se puca, ali ovo mi izgleda kao da je mir došao. Odjekuje pokoji pucanj, samo nema rafalne paljbe. Osmatrači i borci javljaju da je u toku dana primjećeno pojačano izviđanje naših linija odbrane. Dobili smo neku novu vrstu veze sa komandom 1. korpusa. To je dobro! Maksimalno popunjeni ljudstvom i MTS-om, čekamo šta će biti dalje.

    Ponekad čekanje zna biti gore od borbe! Kao divljač si, osluškuješ svaki pucanj, svaki poziv telefonom. Uhhh!

    8. november 1993. godine
    Krenulo je, tutnji iz svih pravaca, prolamaju se detonacije, rafali režu, dim kolje za oči. Bolo naređuje da se ljudstvo skloni u zaklon. Pitamo se da li još ima nešto što ne puca po nama, a neko u šali dobaci da bi mogla još samo da se uključi mornarica. Počela je i kiša rominjati, a granatiranje i dalje ne prestaje. Čuju se detonacije u dubini. Tuku i sam grad, granatiraju okolna sela, opšti krkljanac. Prolijeće i snijeg. Hladno im je, valjda će prestati, ali oni ne popuštaju. Čuje se i zvuk tenkova. Bolo izdaje naređenja diverzantima da se spreme za protivoklopna dejstva.

    Pješadijski napad smo lako odbili. Pomogle su nam i naše mine. Čula se dreka pod Kremenjačom.

    Kasno je popodne, obilazimo liniju odbrane, ukupno trojica ranjenih, Sa Kruševa vijesti da su jedva odbili napad jer su im izašli tenkovi iz kanjona. Eh, to je bilo to, za to im je služio onaj put što su ga probijali!

    Prolazio je dan za danom a ofanziva ne prestaje. Naši borci osokoljeni uspješnom odbranom odolijevaju svim napadima. Da bi se jedinice rasteretile uvode se sveže snage svaka 24 sata.

    Prolaze i Božić i Nova godina, ali napadi ne popuštaju. Ne znam kakav je bio moral kod četnika, ali mislim da nije sjajan jer se sve dalo na blato.

    Kod nas nestašica vode. Snijeg je oko 5 centimetara, ali ga ne možemo koristiti zbog gareži. Pocrnio je od silnog granatiranja, baš kao da si ga posuo pepelom. Veliki je rizik ići po vodu. Granate neprestano padaju. Bože dragi, kako im ne dosadi da nas više tuku! Pa i oni su ljudi, nisu valjda roboti.

    Na Kruševu sam. Na jednom proplanku ostao je ležati mlad srpski vojnik. Na leđima mu radio stanica, mislim da je bila RU 2/2K, ali bez antene. Još uvjek mu je ruksak na leđima. Po svoj prilici da su ga njegovi ubili granatom. Izvlačimo ga! Kada su dopuzali do njega jedan naš vojnik je počeo je da povraća, imao sam predstavu da je pogođen jer je grmilo svuda.

  • "Šta mu je"- upitah.
  • "Nema glave, jebo te on."
  • "Izvuci ga ovamo, šta će mu glava!"

    Uvukoše ga u tranše. Momak od nekih 17-18 godina, doista nema glave. Geler ga je doslovno zaklao. Strahota! U ruksaku tegla sira i mala tegla kajmaka. Nema hljeba. Unutra i dva ofingera za garderobu. Ko zna zašto su mu oni trebali! Druga torba je vojnička, a u njoj rupovka bez antene. Dolazi vezista da provjeri da li je ispravna. Nije imala bateriju odlazi da donese bateriju i antenu iz njegove stanice.

  • "Komandante, šta ako je u njoj eksploziv pa kad uključim svi odemo u zrak?"
  • "Pali ti nju pa neka svi izginemo."

    Vezista zavrnu antenu i upali stanicu. Čuo se onaj karakterističan šum, kad nema nikoga na vezi. Prebaci na neku drugu frekvenciju i provjeri vezu sa CV u komandi.

  • "Radi bolje od moje, uzeću je sebi!"
  • "Uzmi i čuvaj je, a šta ćete sa ovog?"
  • "Stavićemo ga ispred linije, pa da vidimo kako će reagovati kada vide obezglavljeno tijelo."

    Te noći su to i uradili! Na pedesetak metara ispred tog njihovog rova su uz drvo naslonili tijelo onog momka, okrenuto prema četnicima. I vidi čuda, napadalo se i lijevo i desno po cio dan, samo ne na taj rov. Četnici su ga zaobilazili kao đavo od krsta vidjevši tijelo onog momka. Komotno se u onom rovu mogla piti kafa dok smo se na sve strane krpili do iznemoglosti. Međutim, odmora nije bilo. Bolo je stalno bio na nogama. Obilazio je borce i rame uz rame sa njima se tukao sa četnicima.

    Vrijeme se nekako proljepšalo, ali su ga kvarile silne detonacije koje ni pola minute nisu prekidale. Kruševo je bilo u opasnosti. Top B1 sa Ponora ruši kuću po kuću. VBR sa Išerić brda zasipa linije odbrane, haubice deru bez prekida, minobacači, tenkovi, pješadija, sve se to slilo u jedan opšti huk.

    Na vezi uhvaćeno da su došli neki Gačani, tj. Hercegovci. Samo su nam još oni trebali! Jedinice su premorene. Imamo poginulih, dosta je ranjenih. Linije oko Kruševa povijaju se pod pritiskom. Zapaljena sijena, kuće gore, stalne detonacije sve je to jedan veliki košmar. Komandiri javljaju da više ne mogu održati položaj. I Kremenjača gori, sve gori, cijela linija odbrane nije više linija odbrane to je jedan đehenem. Idem na Kruševo da pokušam organizovati odbranu. Ali linije su pale, četnici su u selu, pale sve što može gorjeti. Vrište i pjevaju!

    12. januar. 1994. godine
    Dolazi nam diverzantska jedinica "Živiničke ose" na ispomoč.

    13. januar 1994. godine
    Kruševo zauzimaju četnici. Hoće još naprijed. Nedostatak MTS-a i umor učinili su svoje. Borci se povlače. Komandant Bolo ne posustaje, prebacuje PAM na novu lokaciju i grančicom crta na zemlji plan šta da radi pamista. Jedna minobacačka granata pada i ranjava Senahida i ostale iz pratnje, a bilo je i poginulih. U samrtnom ropcu pokušavao je objasniti pamisti kako da pokrije rupu u odbrani. Odnose ga u ratnu bolnicu, a zatim u Tuzlu.

    Na liniji muk, velika tuga i žalost za velikim komandantom.

    15. 01. 1994. godine
    Pada i Prgoševo. Četnici su sada vrlo blizu grada. Na oko 3/4 km su od Olova. Borci se povlače prema Štojni i tu se koncentrišu. Komandant brigade šalje telegrem komandantu korpusa o situaciji na terenu i mogućim posledicama.

    15. 01. 1994. godine
    Oko 21:00 stiže komandant korpusa, postrojava vojsku i izlaže plan za sutra. Ova rečenica mi je ostala u sjećanju:
  • "Ako četnici ujutru napadnu prvi Olovo pada, a ako mi napadnemo prvi Olovo ostaje.

    Utvrđeni su pravci napada svake jedinice, izvršena maksimalna popunjenost MTS-a. Svojim očima sam vidio vojnika iz Živiničkih osa kako na sebe stavlja deset bombi. Kaže da će biti borba prsa u prsa. Zoru dočekujemo budni.

    Mislim da si na nekoliko mjesta pogriješio u godini, a možda i u datumima. Ja sam neke stvari ispravio.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|