fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

operacija_prsten - 67742 - 13.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Operacija Prsten


Uslijedile su nove pripreme za napad, ovoga puta pravac napada je bio kota 830 i Golo brdo. Pošto sam jurišne grupe Vogošćanskog bataljona rasformirao i uputio u njihove jedinice za posjedanje linije odbrane, zadržao sam jedno odjeljenje sa kojim sam planirao nastavak naših ofanzivnih dejstava. Pošto je to odjeljenje bilo malo za akciju prema koti 830 i Šabanovoj kući, od komande sam dobio pojačanje - vod Vojene policije i Izviđački vod Miće Vlahovića.

Zbog velikog broja boraca na tako malom prostoru, napravio sam dvije grupe za napad. Prva grupa se sastojala od Izviđačkog voda Miće Vlahovića i polovine voda Vojne Policije. Komandir grupe je bio Mićo Vlahović. Druga grupa je bila sastavljena od jurišnog odjeljenja Vogošćanskog bataljona i polovine voda Vojne policije. Za komandira druge grupe sam odredio J. Maunagu, mog bezbednjaka iz bataljona.

Moja uloga je bila koordinacija između ove dvije grupe i komandom Brigade, i bio u prvoj grupi sa Mićom Vlahovićem sa planom da idem u napad na glavni pravac, kota 830.

U prvi dijelu napada, kojem je bio zadatak osvajanje kote 830 i Golog brda, odlučio sam da J. Maunaga i njegova grupa sačeka konačan ishod te akcije. Pošto je kota 830 bila blizu naše polazne tačke sa kote 772, kako smo je popularno u to doba zvali "Ježevi" bilo je nemoguće krenuti na Šabanovu kuću i biti neprimjećen sa tog dijela terena. Oko 150 metara vazdušne linije između ove dvije kote i 58 metara razlike u nadmorskoj visini, bila je prava ludost krenuti u napad dok te neprijtelj ima na nišanu kao na dlanu. Zbog težine zadatka, J. Maunagi sam naredio da ostane u pripravnosti sve dok mu ne dam znak da se on i njegova grupa uključe u borbu.

Uporedo sa našim napadom na kotu 830 izvodio se i napad na Golo brdo. Taj zadatak je dobila Ilijaška brigada.

Vrući ljetni dani su otežavali već ionako tešku ofanzivu. Po unaprad određenom redu počela je operacija. Neizbježno javljanje komandi brigade da smo spremni i čekamo znak za početak akcije. Artiljerija sa okolnih brda razbila je u nama psihološki pritisak pred početak napada i misli su bile usmjerene samo u ono što trebamo da radimo u toku akcije. Smanjena žestina artiljerijski napad dala je znak da se približio trenutak kada će se krenuti u napad iz kojeg se ne zna koliko će nas se vratiti svojim kućama a koliko će nas biti zaujek zatrpano zemljom. U tom trenutko niko o tome više nije ni mislio, jedini cilj nakon obustavljanja artiljeriski napada bio je izaći na mjesto odakle nam je neprijatelj prkosio svojom snažnom odbranom. Zbog blizine muslimanske linije, tlo ispod nas je podrhtavalo a detonacija koje su odjekivale tako snažno kao da artiljerija gađa nas.

Kada je artiljerija prestala da dejstvuje po neprijateljskim rovovima, Mićo Vlahović, Mommčilo Močević- Moca, Rega i ja, smo krenuli u bitku na sve ili ništa. Za nama su išli i ostali borci iz grupe. Krenuli smo polusageti, još uvjek osjećajući miris baruta po strmoj stazi koja se pružala do kote 830. Desno od nas se vidjelo Golo brdo pa sam bio siguran da smo se i mi vidjeli sa njega. Nisko rastinje nije bilo dovoljno dobar zaklon da neprijatelj ne primjeti naše kretanje. Ali sva sreća naša artiljerije je ponovo odradila odličan posao. Prilazili smo sve bliže i bliže, a puščana paljba sa muslimanske linije nije počinjala. Bio je to jasan znak da su bili ili uništeni od strane naše artiljerije ili su se povukli zbog silnih udara topovskih granata.

Kada smo došli do samog rova malo smo zastali u neodlučnosti a onda su Mićo i Moca silovito krenuli prema rovu. Rega i ja smo krenuli odmah iza njih. Uletjeli smo u rov ne razmišljajući šta nas tamo čeka i u njemu smo našli tri nepomična tijela. Nakon ulaska u rov počeli smo da razgledamo kao ćemo da se odbranimo ako za to bude potrebe.

Dok smo se okretali naokolo, vidjeli smo neku vojsku kako trči po vrhu brda, livadom, bez ijednog stabla za koje se mogu zakloniti. Bili su to srpski borci sa visoko podignutom srpskom trobojkom, neustrašivo su trčali na muslimanske rovove. Veseli poklici "Ilijaških Nemanjića", davali su do znanja svima naokolo da smo ovladali tom linijom.

Konačno, nakon više od sedam mjeseci, kota 830 i Golo brdo su ponovo vraćene u srpske ruke. Na koti 830 se ponovo zaviorila srpska zastava. Sledeći zadatak bio je kota 850 i Šabanova kuća.

Nakon osvojene kote 830 i Golog brda, potpukovnik M. Delić je preuzeo tijelo poginulog muslimanskog borca iz rova na koti 830, koji se zvao Saša a zatim ga je prebacio u Srbiju. Sve troškve prevoza i sahrane snosila je naša vojska a ovaj srpski izdajnik je sahranjen uz sve vojne počasti, baš kao da je bio srpski junak. Potpukovnik Delić je sve ovo uradio zbog toga što je bio dobar prijatelj sa njegovim ocem, koji je takođe bio oficir u JNA na službi u Srbiji.

Bilo kako bilo, nije se imalo puno vremena za razmišljanje, jer su borbe vrlo brzo nastavljene. Naš sledeći zadatak je bio osvajanje kote 850.

Počele su pripreme za novi zadatak. Glavni pravac napada na kotu 850, dat je Mladenu Saviću, koji je do tada sa svojom jedinicom pokazao veliku umješnost i hrabrost u izvršavanju najtežih zadataka. Ja sam dobio zadatak da se krećem u pravcu kote 850 paralelno sa Savićem, na njegovom lijevom krilu ispod oboda brda. Za izvršenje tog zadatka sam imao jedno jurišno odjeljenje iz Bataljona, vod Vojne policije sa njihovim komandirom, pokojni Miroslavom Todorović-Tošom i izviđački vod Miće Vlahovića. Podjelio sam ih u iste grupe kao i prilikom zauzimanja kote 830.

U operaciji "Prsten" naše snage su vidno napredovale na svim pravcima, pa iz tog razloga TG Vogošća je ubrzala i pojačala borbena dejstva na Žuči. Nakon uspjeha na koti 830 i Golom brdu, spremili smo napad u pravcu kote 850.

Došao je trenutak da se krene u napad. Savić je sa svojim borcima bio na polaznoj tački, na koti 830. Ja sam bio sa Mićinim izviđačkim vodom i polovinom voda VP na polaznom položaju na "Ježevima", kota 772, čekao se trenutak kada će Savić da krene u napad. Treća grupa koju je vodio Maunaga nalazila se stotinjak metara ispod kote 772. Ta grupa je imala zadatak da, kada se ovlada kotom 850, uđe u borbu i pokušaju da ovladaju Šabanovom kućom.

Takva linija bi se mogla lako čuvati jer bi se linija prilično ispravila i sa manjim brojem rovova bi imali bolju odbranu i preglednost terena ispred sebe. Toga sam bio svjestan i zato sam i odučio da se taj dio terena pokušamo osvojiti sa kotom 850. Pred početak napada komandirima jurišnih grupa sam dao detaljna uputsva, na koji način ćemo izvoditi borbena dejstva i kada se koja grupa uključuje u borbu. Pošto je Maunaga sa svojm grupom bio fizički odvojen i nismo se mogli međusobno vidjeti, dao sam mu posebna upustva. Rekao sam mu da on na pravcu koji sam mu odredio, ne smije ući u borbena dejstva prije nas, jer je njegov pravca veoma pregledan sa neprijateljske strane i postao bi laka meta ako krene prije nego što mi ovladamo kotom 850, tako da je trebao čekati i pratiti naše kretanje. Tek kada se ovlada kotom 850, on može da krene i uključi svoju grupu u borbu.

Iako je bilo ljeto, magla se navukla na prostor koji smo napadali. Artiljerija je nemilosrdno razarala jednu od najviših kotu na Žuči. Imali smo osjećaj da se brdo ruši ispred nas. Kada je atriljerija prestala, Savić mi je rekao "Prijatelju, šta god da se danas bude dešavalo na liniji, ja sa svojim borcima neću krenuti u napad!"

Magla je bila gusta a vidljivost slaba, pa je bilo bolje odgoditi napad. Spustio sam se do Maunage i rekao mu šta smo se maločas Savić i ja dogovorili. Nakon mog odlaska, do kote 772, javio se Maunaga na radio uređaju, obrati se načelniku Antiću, koji je bio na IKM-u Vogošćanske brigade i rekao mu da je spreman i da sa svojom grupom krene na Šabanovu kuću. Nakon toga se Antić obrati meni i insistirao da i ja sa svojom grupom krenem u pravcu kote 850, kako bi Maunagi dao bočnu zaštitu. Pošto je bilo rizično objašnjavati preko radio uređaja da je taj napad poguban i neizvodiv, odlučio sam da pozovem Antića sa poljskim telefonom i sve mu objasnim. U razgovoru sam mu pokušao objasniti kakav je to teren na koji Maunaga planira da krene u napad. Usput sam mu objasnio da sa tog pravca nemoguće napasti tu liniju, zbog čega sam Maunagi naredio da njihova grupa krene u napad tek kada se ovlda kotom 850. Antić za to nije htjeo ni da čuje i ponovo je insitirao da se i ja uključim u napad i dadnem podršku Maunagi. Nisam ni pomišljao da se uključim u borbu nego sam tražio način kako da zaustavim Maunagu u pogibenom jurišu.

Svi jurišnici su pažljivo slušali moj razgovor sa Antićem. Zbunjeni borci su me pitali šta da radimo. Odlučio sam da odem dolje i kažem Maunagi da se povuku nazad jer mi nećemo ući u borbu. Trčeći sam krenuo niz liniju da zaustavim dalji ulazak ljudstva u taj prostor. Krenuti u takvu avanturu u koju je Maunaga poveo ljude, nije bila hrabrost, nego čista maloumnost. Dok sam prilazio dijelu teritorije na koju je već ušla jedna grupa, magla se naglo razišla i vidljivost se popravila. Neprijatelj je to iskoristio, uočili naše kretanje i poklopio minobacačkim grantama taj prostor, sa kojim su napravili masakr među našim borcima.

Linijom je kao bomba odjeknula vijest "Poginuo Tošo". Dok sam ulazio u teritoriju u koju su ušli ljudi iz Maunagine grupe, kraj mene su pronijeli njegovo mrtvo tijelo. Bio je to jeziv prizor, trup bez glave, koža je bila oguljena do pasa, samo opasać koji je bio oko njegovog struka je pridžavao ko"u da ne spadne sa njegovog tijela. Za Tošom su nosili i drugog borca, koji je upravo te noći došao iz Srbije da pomogne u našu borbu. Njegovo tijelo je bilo osječeno do struka, ali je još uvijek bio živ. Njegovi poslednji krici mi još uvijek odjekuju u ušima.

Stigao sam kasno, pogledom sam tražio Maunagu, koji je pognute glave nosio raskomadanog borca i prolazeći kraj mene. U tom trenutku su dotrčali Mlađa i Peđa sa grupom boraca i puškama na gotovs. Uperili su puške u Maunagu i htjeli da ga streljaju. Stao sam ispred Maunage, kako bi ga svojim tijelom zaklonio da ga razbješnjeli borci ne bi streljali. Rekao sam Mlađi i Peđi da siđu sa linije i smire se, pa kada ponovo budu spremni da se vrate u borbu. Situacija se smirila i oni su otišli u naselje.

U tim teškim trenucima, dok smo izvlačili poginule, niko nije razmišljao da iznese mitraljez M84 sa kojim je pokojni Tošo išao u borbu. U razgovoru sa borcima sam saznao da je mitraljez ostao na mjestu gdje je Tošo poginuo i da je totalno uništen, zbog neposredne blizine eksplodirane granate. Njegova porodica je molila da im se dadne Tošin mitraljez i ja sam odlučio da uđem sa par momaka ispred naše linije i da ga izvučem na našu teritoriju. Nakon toga smo uništeno oružje predali njegovim roditeljima za uspomenu na njihovog sina heroja.




Idi na stranu - |listaj dalje|