fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 67736 - 13.03.2012 : Boris Sirob Srbija - best (5)

Grlom u jagode


Posvećeno mom kumu, koji je idući grlom u jagode preživio velike bitke. Međutim, jednu običnu nakon rata nije. Vječna mu slava i radost.


Bilo je to na Trešnjici, samo par dana nakon što je ranjen mali, a opet veliki, Vukan. Nismo znali ni koji je dan, datum, pa čak ni da li je noć ili dan. Nismo bili sigurni da li sanjamo ili halicuniramo. Maštali sigurno nismo jer bješe suviše loša situacija za maštanje. Šta se dešavalo u to vrijeme, stvarno ne znam, vjerovatno čudo.

Elem, zauezeli smo položaj na Trešnjici, na istom mjestu koje su držali muslimani. Po onome što smo tamo vidjeli mogli smo zaključiti da su oni tu boravili već duži vremenski period. Oni naši "nepuzdani izvori" su, izgleda, ipak bili tačni.

Kiša je ponovo počela da pljušti. Izgledalo je kao da je oktobar, a ne početak juna. Već umorni od boravka na prethodnom položaju koji smo držali 48 sati, rasporedismo se po rovovima, koje su iskopali muslimani. Većina nas je odmah zaspala, kao da smo bili na nekoj tropskoj plaži a ne u rovu.

Naša zona odbrane je bila 360 stepeni a naša najbliža jedinica dva kilometra udaljena od nas. Idući od rova do rova, obilazeći saborce, primjetih da je kiša je pljuštala sve jače i jače, a nebo se spuštalo sve niže i niže. Osjećao sam se kao da nas pritišće nekakva vanzemaljska sila. U vazduhu se osjećala neka negativna energija, kao da se približava sudnji dan.

Sjedoh ispred jednog rova i pogledah u pravcu grudobrana na kome je ležao i čvrsto spavao Debeli. Na njega je bio naslonjen moj rođak, kao na pravi grudobran. Njegove oči su gledale kroz mene, u daljinu, kroz šumu iza mojih leđa, kao da u njoj vidi nešto. Pogledah do drugog rova, pa do trećeg, četvrtog... Shvatih da niko od nas nema više od dvadest i pet godina. Nisam ni bio svjestan da tu moju misao glasno izgovorih.

  • "Ima!" - odgovori moj rođak.
  • "Ko?" - zapitah ja.
  • "Anđelko" - odgovori on.
  • "U kojem je rovu?" - upitah ja.
  • "U onom tamo na kraju" - kaže moj rođak.

    Pogledah na drugi kraj položaja. Iz jednog rova je virila šubara, na kojoj se nešto presijavalo na suncu koje se upravo u tom trenutku počelo da se probija kroz oblake. Prizor bješe kao scena iz nekog dobro izrežiranog filma.

  • "A šta mu je ono na šubari?" - upitah ja.

  • "Kokarda" - dobaci neko iz drugog rova.

    Kroz glavu mi prođe misao da je kokarda u ovoj situaciji dobra samo za snajpera. Anđelko bješe istih godina kao i naši roditelji, pa zbog toga pomislih:

  • "Eh, star čovjek a ne zna ništa!"

    Kako je kiša prestala da pada, krenuh ka Anđelkovom rovu sa namjerom da mu kažem da spusti malo onu njegovu šubaru, jer je kokarda poput svjetionika blistala na njoj. Međutim, kao po nekom nepisanom pravilu, kada to najmanje očekuješ iz daljine začusmo komandu "Desnim krilom" a zatim po nama osu kiša metaka, koji su zujali oko naših glava kao komarci uoči kiše.

    Neprijatelj je napao pložaj koji smo prethodno držali. Na nas su pucali iz daljine, iz snajpera i mitraljeza, sa namjerom da nas drže prikovane za zemlju.

    Zazvonio je induktorski telefon, i ja se javih.

  • "Napali su.." - začuh uzrujan glas sa druge strane žice.

    Bilo je to sve što sam čuo jer je nakon toga je pukla veza. Okrenuh točkić na poljskom telefonu, ali nije bilo indukcije. Neprijatelj nam je presjekao žicu. Uzeh drugi telefon, vezu sa našim drugim položajem, ali je i na njemu veza bila u prekidu.

    Uštinuh se da provjerim da ne sanjam. Nažalost, izgleda da je sve ovo bila stvarnost.

    Ovo napeto stanje je, čini mi se, trajalo je čitavu vječnost. Pogledom sam tražio saborce oko mene. Očekivali su da nešto kažem.

  • "Opkoljeni smo!" - rekoh im - "spremite se za direktni napad."

    Nastao je tajac. Otišao sam do onog rova u kome je bio moj rođak, da ih obavjestim. Vratio sam se nazad. Na kumovom licu zatekoh zagonetni osmjeh. Anđelko je skinuo "svjetionik", tj. kokardu sa šubare, a zatim je uredno zamotao u novinski papir i sakrio u šuplju bukvu pokraj rova. Kaže, nije htio da mu nađu kokardu ukoliko nas žive uhvate. Nastalo je zatišje pred oluju.

    U jednom trenutku, kum je ustao, i izašao iz rova.

  • "Gdje ćeš kume?" - ljutito uzviknuh ja.
  • "Vidi kume kako su dobre jagode ispred rova! Idem da ih jedem."
  • "Pusti jagode, kume, pada mrak! Sutra ćemo da ih jedemo, kada svane!"
  • "A možda nam i ne svane, moj kume. Niko nas nije na ovo tjerao, sami smo krenuli grlom u jagode. Pa, ako je tako, hajde onda i da ih beremo."

    Ustao sam i krenu o za kumom. Možda je to bilo izazivanje sudbine, ili puka sreća, ali je u tom trenutku, kao po nekom nepisanom pravilu, ispred rova u kome je bio moj rođak eksplodirala potezna protiv-pješadiska mina. I tako, olujaje je prestala prije nego što je i počela. Naravno, ovo smo saznali tek idućeg jutra, koje smo svi dočekali živi i zdravi.

    Tog jutra je na "svetioniku" ponovo zasijala kokarda.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|