fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

operacija_prsten - 67282 - 07.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Operacija Prsten


U toku priprema za izvođenje borbenih dejstava, komandiri jurišnih jedinica su obišli sva uzvišenja na kojima su bila postavljena artiljerijska oruđa za dejstvovanje, kako bi se upoznali sa preglednošću prostora na koji će se izvoditi napad i na taj način saznati kakav pogled imaju artiljerci na taj prostor.

Nakon toga je svaki komandir jurišne grupe izašao sa svojim jurišnicima, kako bi se i oni upoznali sa terenom na koji će se izvesti napad. Pred početak napada smo obišli i planirane polazne tačke za napad i detaljnije upoznali sve borce o planu napada i konfiguraciji terene. Kada je sve bilo spremno za napad, odredili smo i datum 3. juli 1993. godine za početka ofanzive.

Kao komandant Bataljona preuzeo sam na sebe odgovornost da vodim jurišnu jedinicu u napad koja je ukupno samnom brojala 54 borca. Podjelio sam ih u tri jednake grupe i odredio njihove komadire.

Prva grupa je bila sačinjena od boraca koji su sebe zvali "Žuti mravi" i "Tešini vukovi" a to je kompletna jedna smjena linije odbrane "Ježeva". Njihov komandir je bio Teša i njega sam odredio da bude komandir te grupe.

Drugu grupu su sačinjavali borci pretežno iz prve, jedna grupa iz čete "Ježevi i nekoliko boraca iz druge čete našeg bataljona. Za komandira njihove grupe sam odredio J. Maunagu, inače mog dotadašnjeg pomočnika za bezbjednost u bataljonu.

Treću grupu je sačinjavala isključivo dobrovoljci iz prve čete našeg bataljona i njima sa odredio komandira S. Jankovića, koji je do tada obavlja dužnost komandira voda. Ja sama bio komandir sve tri grupe i odlučio sam da krenem sa grupom S. Jankovića kojoj sam odredio da ide u napad na Šabanovu kuću a to je ujedno i glavni pravac našeg napada. Pošto se za juriš prijavilo najviše boraca iz čete "Ježevi", koji su u to vrijeme imali najtežu liniju odbrane Vogošća otuda se u meni pojavio strah, šta će se desiti ako krene loše i budu veliki broj boraca izbačeni iz stroja, kako če se pokriti linija na "Ježevima" koja je ujedno glavna tačka za odbranu Vogošće. Četu "Ježevi" je formirala komanda Brigade, birajuči dobrovoljce iz svih bataljona Vogošćanske brigade, što pokazuje koliki je značaj za odbranu Vogošće imala ta četa. Takođe veliki broj boraca se javio iz prve čete, koja je bila na spoju sa četom "Ježevi" i koja je zbog toga takođe imala važnu ulogu u odbrani Vogošće.

Rano ujutro 3. jula sa udarnim grupama sam izašao na polazne tačke naše ofanzive u iščekivanju naredbe za početak napada. Znak za početak napada je bila određena lozinka koju je komnadant brigade saopštio pred početak akcije i mi komandiri smo mu na nju odgovorili, što je ujedno bio znak da smo svi na svojim mjestima, spremni za početak artiljerijske pripreme. Tako je i počelo. Vogošćom je odjekivala snažna eksplozija od ispaljivanjih projektila sa okolnih brda. Počela je akcije u kojem se sa strahom išćekivalo kakav će ishod biti.

Artiljerijska priprema za napad trajala je puna dva sata. Do tada taj dio teritorije na koji smo trebali da krenemo bio je za nas neprobojan bedem a među borcima je kružila priča da po tom dijelu teritorije imaju tranšei koji su ostali iz doba Austro-Ugarske a koje su muslimanski borci popravili za svoje potrebe odbrane. Akcija je počela i više se nije imalo vremena razmišljati o lošim stvarima koje su prijetile u toj ofanzivi. Sa komandirima grupa sam imao šifrovanu radio vezu, sa jednom radio stanicom a sa drugom radio stanicom sam imao vezu sa komandom brigade. Još pod dejstvom artiljerijskih oruđa, dao sam signal svojim jedinicama za kretanje u napad.

Krenuli smo prema neprijatelju u početku u polu-sagetom položaju a kako smo se primicali neprijateljskoj liniji odbrane, saginjali smo se sve niže i niže da bi prad samim ciljem puzajući u ležećem položaju prilazili njihovim rovovima. Kakda smo prišli do rovova, oko nas je bio ogroman dim, koji je mirisao na barut, a po nama su padali vrući geleri od projektila, pomješani sa komadima zemlje, kamenja i drveća, zbog kojih smo se morali pokrivati rukama po glavi da nas ne povrijedili dok padaju po nama. Zbog opasnosti od granata koje su padale blizu nas, javio sam se komandantu brigade rekavši mu gdje se nalazimo i tražio da artiljerijska oruđa počnu dejstvovati iza leđa njihove linije i po dubini njihove odbrane. I doista, naša artiljerija je prebacila svoje dejstvo na dubinu neprijateljske odbrane, što smo mi iskoristili i počeli brzo i silovito napadati njihove poluprazne rovove.

U prvom rovu, na koji smo naišli nalazio se tačno na put od Hrastika prema Šabanovoj kući, kada smo mu prišli iz njega su počeli da pucaju dva muslimanska borca. Dobro sam ih vidio, jedan je bio visok i glavat, imao je tamnu kosu a drugi nizak i sitne građe, kosa mu je bila svjetlo smeđa. Ovaj visoki, kada nas je vidio i čuo kako vičemo "hvatajte ih žive", svatili su da nas ima puno, da su u okruženju iz kojeg će teško izvući živu glavu, izbacio je od straha mitraljez M58 iz ruku i okrenuose da bježi kroz šumicu niz brdo, u pravcu drugog njihovog rova, koji se nalazio malo niže u toj šumici. Za njim je odmah krenuo i ovaj mali vojnik. Brzo su nestali u šumici iza brežuljka, po kojem je krivudao šumski puteljak.

Pošto smo utvrdili da je rov prazan, jednu našu grupu od 5 ljudi sam odmah izdvojio, ostavio ih da čuvaju osvojeni rov u kojem smo osim mitraljeza zatekl i RB. RB je najvjerovatnije bio tu, ako bi naišlo tim putem naše oklopno vozilo da bi ga moga zaustaviti. Pošto su nam muslimanski vojnici zamakli iz vidokruga, odlučio sam da jednom grupom krenemo niz šumicu u pravcu u kome su oni pobjegli, dok je druga grupa krene prema Šabanovoj kući, koja je izgledala prazna i iz nje niko nije pružao otpor.

Nakon osvajanja rova u donjem dijelu šumice i šabanove kuće, pozvao sam druge komandire da provjerim kakvo je stanje kod njih. J. Maunaga je rekao da je osvojio dva rova u samom dnu Glavice bez ijednog povređenog borca i da je tom prilikom ubijen jedan muslimanski vojnik. Nakon toga mi se javio i Teša i rekao, da je pogino Maka a Tile i Popa ranjeni, usput je dodao da je zarobio jednog muslimanskog vojnika, koji se zvao Milan Ristović.

Odmah sam sišao do Teše i on mi je isprićao šta se sve dešavalo. Rekao mi je da je iz rova u kojem je zarobio Milana Ristovića bio dočekan sa žestokom puščanom vatrom i da je prilikom zarobljavanja ovog vojnika spržio ruku kada mu je pokušao oduzeti pušku iz ruku. Pošto u rovu sa Ristovićem nije bio nikoga, naša pretpostavkaje da je Ristović ubio Maku i ranio Tileta i Popu.

Ristović je bio ranjen i prebačen je zajedno sa našim ranjenicima u bolnicu "Žica" u Blažuju iz koje je pobjegao nakon dva dana. Ristović je živio u Velešićima. Kada je u Sarajevu počeo rat on je svoju porodicu prebacio u Osjek, na Ilidži, dok je on ostao da čuva svoju kuću. Do kraja rata nismo saznali šta se dešavalo sa Milanom Ristovićem, srpskim izdajnikom iz Velešića.

Nakon osvojene neprijateljske linije na Glavici, upumpali smo naše rezervne snage za zaposjedanje linije. Naredio sam da se jurišne jedinice povuku u skloništa na rezervni položaj, stavili ih u pripravnost, sa zadatkom da u slučaju neprijateljskog kontra-napada, sve tri grupe izađu na liniju i brane novoosvojenu teritoriju.

Sve je bilo odrađeno strahovitom brzinom i mislilo se da ćemo bez većih problema i gubitaka zaposjesti to područje. Alat je bio spraman za kopanje i počelo smo sa utvrđivanjem nove linije. Novi rovovi su bili iskopani do pojasa, tako da bi nam dali bar neku zaštitu od eventualnog artiljerijskog napada.

Naša nova linija je bila mirna i ništa se nije dešavalo na tom dijelu terena, dok se na prostoru oko PSC-a vodila žestoka borba za izvlačenje naših poginulih i ranjenih boraca. Iskoristio sam taj period i pozvao komandire četa, Božu i Vučka i tražio da svako od njih obiđe svoju zonu odgovornosti, ohrabri borce i dao im cigarete koje smo dobili od pozadinaca da se podjele po rovovima, kako bar one ne bi nedostajale borcima u prvoj noći na novoosvojenoj liniji.

Napomenuo sam ih da se ne kreću u grupi, jer sam bio siguran da našu liniju, muslimanske snage neprestano osmatraju i da ako primjete njihovo kretanje mogu biti lak plijen njihove artiljerije.

Međutim, pozadinci i komandiri četa me nisu poslušali pa se nisu razdvojili. Krenuli su zajedno i bili primjećeni od neprijatelja, a potom i zasuti minobacačkim granatam. Nakon prve kanonade, jedan geler je pogodio pokojnog Božu Harta, pritčali su mu Vučko, Ilija Lučić i živko Kovačević. Počeli su da ga previjaju i tada je počela nova kanonada granata, od kojih je jedan pala tačno među njih i svu četvoricu usmrtila.

Bio sam na IKM-u mog bataljon, kada sam dobio vijest o pogibiji dvojice hrabrih komandira i dvojice boraca koji su pošli da pojačaju našu novu liniju odbrane. Obuzela me je tuga i bol, koju ni dan-danas nisam prebolio.




Idi na stranu - |listaj dalje|