fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

dobrinja - 67202 - 07.03.2012 : Dobrinjac Sarajevo - best (0)

Borbe na Dobrinji, jun 1992. godine


Ma, znam da ste ginuli svaki dan. Na dnu naselja, odnosno na ulazu u njega iz pravca Ilidže, stajala vam je tabla 4x2 metra sa obavještenjem, na kojoj je crvenim slovima pisalo otprilike nesto kao: "Svako hodanje po naselju mora se prijaviti nadležnoj komandi zbog dejstva snajpera." Mislim da se ovo odnosilo na osobe koje su sa strane dolazile u posjetu nekome ili šta već...

U kantama preko užadi nismo prevozili ništa, jer nismo imali potrebe da prevozimo bilo šta. Ovo što me ti pitaš si vjerovatno pročitao na netu, a to su pisanja nekog debila koji je pisao priče za malu djecu pod pseudonimom čini mi se "Vuk Sarajevo" ili tako nekako.

U toj njegovoj priči spominje ženu poimenice, meni dobro poznatu, koja je bila majka komadanta odbrane. A ja ti odgovorno tvrdim da ta žena nakon 17-tog nije više nogom kročila dole sve do prestanka rata.

Samo jednom se desilo da je osom gađano stražarsko mjesto i tu je lakše ranjen jedan od boraca, mislim vreće u bunkeru su pale na njega i ugruvale ga. Nikada niko više nije nastradao od tromblona, bombe ili nečega sličnog na način na koji ti opisuješ. Za razliku od vas, kada ste u ulici Ernesta Telmana, na vasoj barikadi kuda ste pretrčavali nastradali od tromblonske mine.

Nisam sad bas dobar s vremenom, ostao sam dužan par odgovora Zeljku, pa gledacu sto prije da zadovoljim njegovu znatiželju. Za sada ću ga samo malo razočarati na broj koji možda on očekuje.

Dobrinjac,

među poginulima na Aerodromskom naselju, njaviše je bilo civila. U jednom izvještaju sam našao da je u prvih petnaestak dana nakon oslobađanja Aerodromskog naselja, ubijeno 9 civila, od čega 3 muslimana i jedan Hrvat. Ukoliko te zanima, mogu da objavim i njihova imena, možda neke od njih još uvijek tražite a ne znate da ste ih upravo vi ubili.

Opet ponavljam, broj poginulih na Dobrinji nije bio veliko iznenađenje za Komandu. Mislim da je za tu akciju bilo planirano oko 20 mrtvih. Kao što rekoh, jedini problem je bio što nisu dostignuti vojni ciljevi.

Ne znam da li si ikada sjedio i pričao sa generalima i visokim oficirima u ratu. Ja sam u par navrata slušao takve priče, i moram ti priznati da mi se i sada crijeva prevrću od njih. Primjera radi, jednom prilikom jedan major priča:

  • "E, ja sam zauzeo tu kotu a da mi je samo sedam vojnika poginulo?"

  • "Da li su naši tamo?" - upita drugi.

  • "Nisu, morao sam je pustiti nakon 24 sata jer nam nije stiglo pojačanje" - odgovori ovaj prvi.

    U toku rata sam se naslušao mnogo ovakvih priča. Visoki oficiri, pukovnici i generali, vojsku tretiraju kao potrošno dobro, isto kao municiju i granate. Tako je bilo na našoj, a pogotovu na vašoj strani. Ovo moraš da mi vjeruješ jer imam i je nekih informacija.

    Vidim da se otvoreno naslađuješ brojem poginulih na našoj strani. Ipak, sve su ovo samo neprovjerene brojke, u koje ni ja ni ti nismo bili sigurni. Ono što sam ja siguran je sledeća scena:

    Čini mi se da je bio juli 1992. godine. Kažem juli, jer se dobro sjećam da je trava bila jako duboka, a kod nas na Romaniji trave su tako duboke samo u julu.

    Tog jutra sam se sa Nikolom Poplašenom uputio u Vogošću. Kada smo se već prilično približili našem odredištu, u jednom šumarku primjetismo jednog vojnika kako osmatra poljanu ispod njega. Upitasmo ga šta se dešava. On nam odgovori da su naši u potkovicu upustili muslimane i da su ih pobili "k'o gnjide". Zatim nam je rekao da je preko radio-veze čuo da su vaših komadanati tražili od komande u Sarajevu 600 vreća za mrtve. Kasnije sam čuo da ste vi u tom napadu na Poljine izgubili oko 300 vojnika. Onaj isti vojnik reče:

  • "Cijelu noć su muslimani izvlačili svoje mrtve. Mi smo ih pomalo ubijali snajperima, a duboko u noć se čulo jaukanje ranjenih. Izvukli su mnogo mrtvih, ali ih još uvijek ima po livadi.

    Gledao sam tog jutra duboku, izgaženu travu, prepunu zavoja uprljanih u krv i ostataka vojničkih uniformi i civilnih jakni. Na poljančetu ispred mene izbrojao sam bar pedesetak mrtvih, tj. onoga što bi mogli da budu mrtvi. Neki su se jasno vidjeli, a drugi samo djelimično. Ponekad bi iz trave virila poneka civilna jakna, vojnička torba, ili neki predmet koji nisam mogao da identifikujem.

    Za razliku od tebe, nisam se naslađivao. Svaki poginuli je u meni budio nekakvu blagu tugu, jer je svaki od njih kod kuće imao majku, sina, kćerku ili djevojku. Ugledah i neke ptice, nisam siguran da li se radi o gavranima ili čavkama, pa se sjetih Kosova.

    Kažem, nije mi to bila najstrašnija scena iz rata, ali sam tog dana vidio najviše mrtvih na jednom mjestu. Toga dana sam još jednom osjetio besmislenost rata, poželio da se tako nešto nikada ne desi.

    Da te podsjetim, bilo je to istog dana kada je Slavko Aleksić na Jevrejskom groblju istakao vašu zastavu sa ljiljanima. Na vešem radiju je spiker objavio da je "palo Jevrejsko groblje" pa su vaši vojnici krenuli u tom pravcu. Pričali su mi da su "naši" na tom mjestu napravili pravi masakar. Uz pomoć vaših medija, naravno!

    Ipak, moram ti reći da se nisam naslađivao, čak mi je bilo pomalo i žao šta se događa.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|