fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

dobrinja - 66602 - 03.03.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

Srpski gubici na Dobrinji


Dobrinjac,

Kada sam ti rekao da je akcije oslobađanja Dobrinje bila loše organizovana, prije svega sam mislio na jako velike gubitke sa srpske strane. Moja procjena je da smo tom prilikom izgubili oko 32 borca, a moguće da je broj i veći ako se računaju i ranjenici koji su umrli po bolnicama. Treba da znaš da pri tome u ovu brojku ne uključujem borce koji su poginuli u borbama koje su vođene nakon 21. juna 1992. godine. U mojoj evidenciji imam sledeće borce:

  1. Aleksandar Novak, Sarajevo, 17. 06. 1992.
  2. Predrag Tomić, Sokolac, 21. 06. 1992.
  3. Anđelko Bjelica, Vojkovići, 18. 06. 1992.
  4. Žarko Botić, Vojkovići, 20. 06. 1992
  5. Todor Dubovina, Vojkovići, 21. 06. 1992.
  6. Dragomir Krsman, Vojkovići, 19. 06. 1992.
  7. Radoslav Moćević, Vojkovići, 20. 06. 1992.
  8. Mirko Sikima, Vojkovići, 20. 06. 1992.
  9. Žarko Vuković, Vojkovići, 19. 06. 1992.


Akcija je zvanično završena 21. juna, jer sledećih dana se obustavljaju sva ofanzivna dejstva i prelazi u odbranu. Ipak, u smjeni iz Sokoca, 27. juna 1992. godine na Dobrinji su poginuli i sledeći borci:

  1. Rajko Cvijetić, Sokolac, 27. 06. 1992.
  2. Srdjan Beatović, Sokolac, 27. 06. 1992.
  3. Dragan Đurević, Sokolac, 27. 06. 1992.
  4. Veljko Sekulić, Sokolac, 27. 06. 1992.


Na žalost, ostale podatke nemam sređene, pa ti trenutno ne mogu dati spisak svih boraca koji su poginuli u toj akciji. Ovo se, prije svega, odnosi na Ilidžu, i djelimično Hadžiće i Rajlovac.

Ilidžanska policija je odradila javiše posla u toj akciji i mislim da su imali šest poginulih. Pored toga, Brne je imao jednog poginulog, mislim da je bio dobrovoljac iz Srbije.

Dosta ljudstva je izgubljeno nepotrebno, rekao bih čak i uzaludno. Ispričaću ti jednu nevjerovatnu priču.

Jeftino izgubljena glava

Jednom prilikom sam, vozeći se na relaciji Pale - Sokolac, sjedio iza vozača. Bješe to nekakav mršav čovjek, u kasnim tridesetim godinama, sa kratko štucovanom bradom i urednom frizurom.

Kasnije sam saznao da je bio radnik jednog preduzeća iz Sarajeva, koji je dva mjeseca pred početak rata zadužio nov autobus. Kada je rat počeo, otišao je u njihovu garažu i na lažni nalog dovezao svoje "radno mjesto" na Pale. Tamo je ucjenio direktora jednog preduzeća da će im dati autobus ako dobije rješenje za radnu obavezu. I tako i bješe - ovaj čova je do kraja rata vozio svoj autobus.

Elem, ono što je posebno bilo upadljivo na tom čovjeku je bilo - njegovo odjelo. Sve je na njemu bjše crno: košulja, prsluk, pantalone, pa čak i na vješalici uredno složeni sako.

I opet znatiželja proradi u meni, pa ga upitah:

  • "Izvini, a za kim nosiš crnjinu?"

  • "Za bratom" - odgovori vozač.

  • "A gdje ti je poginuo brat?" - upitah.

  • "Na Aerodromskom naselju, 20. juna, još malo pa će mu biti 40 dana."

  • "A kako ti se zove brat?" - ponovo upitah.

  • "Zoran ...." - odgovori on.

    Obuze me nekakva čudna jeza. Zoranovo prezime probudi u meni uspomene na dan njegove pogibije, trenutak koji nikada neću zaboraviti! Zoran bješe prvi srpski borac koji je umro na mojim rukama.

    U sjećanjima se vratih na taj dan. Brujanje transportera sa Aerodromskog naselja je tih dana značio samo jedno - donosio je još ranjenih i poginulih. Hrabri vozač tog transportera, inače stacioniran u kasarni "Orao", obraćajući se meni povika:

  • šta čekaš, driži ga, moram nazad ima još ranjenih!

    U istom trenutku, otvoriše se zadnja vrata transportera i iz njega izađe jedan vojnik, pretpostavih Zoranov saborac. Zoran je ležao na podu. Uhvatih ga za ramena i izvukoh iz vozila. Njegov pratilac ga pridrža za noge, te ga bezbjedno spustismo na zemlju.

    Sve vrijeme, dok sam držao Zorana za ramena, on je desnom rukom trljao glavu. Na Zoranovom čelu primjetih jednu malu tačku, ne veću od zrna kafe, iz koje je curila krv izmješana sa mozgom.

    U tom trenutku, pritrča nam nekakav doktor koji mi naredi da se sklonim. Priđe Zoranu, opipa mu potiljak pa rutinski reče:

  • "Gotov je! Nema izlazne rane. Ovo je malokalibarski metak zabranjen po Ženevskoj konvenciji."

    Pogledah na svoju uniformu! Rukavi su mi bili crveni, ili bolje reći pokriveni ljudskim mozgom, jer je Zoran u samrtnom ropcu nekontrolisano mlatarao rukama, pokušavajući da "ukloni" metak iz njegove glave!

  • "Hajde uzmi moj tamić, pa ga odvezi do groblja" - reče mi Brne, koji je tih dana iz aerodromske zgrade "nadgledao" operaciju svojih boraca.

    Ni sada mi nije jasno kako sam uspio da, tada već hladno Zoranovo tijelo, odvezem do groblja. Vjerovatno sam nekoga usput pitao u kom pravcu da vozim. Nemam nikakvih sjećanja na to moje putovanje.

    Na kapiji groblja me dočeka stražar koji mi pomože da Zorana odnesem do mrtvačnice. Nakon toga krenuh nazad. Za trenutak pomislih da bih trebao da pitam onog stražara da mi da kakav revers, ali prije nego što mi riječi i pređoše preko jezika, odmahnuh rukom i nastavih da vozim. U ratu ljudski život nema nikakvu cijenu, a mrtve niko ne broji niti za njih odgovara!

    Nakon toga, zaustavih se kod prve česme, oprah ruke, a potom i rukave na uniformi. Nakon toga ponovo oprah ruke. Prao sam ih bar petnaestak minuta, a nastavio sam da ih nenormalno dugo perem i u narednih nekoliko mjeseci.

    Na Aerodromu zatekoh jednog borca kako jede mesni narezak. Sama pomisao na hranu, i pogled na moje ruke, natjera me da povraćam i povraćam i povraćam... Bar tri dana nisam ništa jeo.

    Kada se malo pribrah, reče mi onaj vojnik:

  • "E, moj brale, nećeš vjerovati kako čovjek jeftino izgubi glavu! Tek što krenusmo u akciju, on uđe u jednu garažu i pokuša da upali nekakav auto. I tek što sjede u njega, snajperista sa zgrade preko puta ga kroz šoferšajbnu pogodi tačno u čelo. Najgore od svega je upravo to što čovjek izgubi glavu zbog nekakve stare škode. Ej, škoda, nikav auto!"

    Svoju vožnju sam završio a da sa vozačom autobusa više nisam progovorio ni jednu jedinu riječ. Nikada mu nisam rekao da je njegov brat umro na mojim rukama, a vozio sam se sa njim još mnogo puta u toku, a i poslije rata.

    Zorana nikada nisam, a i ne mogu zaboraviti. Ponekad u crkvi zapalim svijeću i za njega. I dok stojim tamo, upijajući miris tamljana, razmišljam o Zoranovoj jeftino izgubljenoj glavi. Nemojte pogrešno da me shvatite, ja njega uopšte ne osuđujem. U ratu sam shvatio da su ljudi spremni mnogo štošta da učine da bi svojim porodicama obezbjedili preživljavanje. Samo onaj ko je prošao kroz ta teška vremena može da shvati i oprosti i ono što je za obične ljude neshvatljivo i neoprostivo.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|