fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ww2 - 6501 - 24.03.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Malenica


Autor: Željko Tomic
(zabranjeno kopiranje i objavljivanje)

Bilo je to nekako u vrijeme kada se ratni plamen ponovo počeo razbuktavati nad Bosnom. Tutnjava artiljerije sa Hreše se mogla čuti i na Sokocu, a meni se činilo da je barut, koji je kuljao iz čeličnih čeljusti usijanih topova, nošen vjetrom stizao i do mog kućnog praga.

U Sokolcu su svi pričali o ratu. Bilo je uobičajno da sa slučajnim prolaznikom, umjesto "Pomaže Bog" odmah potegneš priču o događajima na frontu. Ljudi su uglavnom zapitkivali, nadajući se da će saznati nešto novo o tim prevrtljivim dešavanjima oko nas. Međutim, takva neizvjesnost bi ponekad izrodila potrebu da skineš okove sa duše, pa su na vidjelo izlazile i duboko čuvane tajne. Vjerovatno i zbog toga što se živjelo u ubjeđenju da "turska noga više nikada neće kročiti na tlo Romanije".

Jednoga dana, uđe u naše dvorište sićušan čovjek, sa kojim ja, kako ono naš narod reče "ni parče hljeba ne pojedoh, ni čašicu domaće rakije ne popih". Negovo ime na želim da navodim, pa ću ga u ovoj priči zvati Malenica. On me pozdravi, upita za zdravlje moga bolesnog oca, a onda razočarano reče:

"Eh, ne može Srbin život da proživi a da ga bar jedan rat ne zakači. Neće valjda opet da se ponovi Drugi svjetski rat! Mnogo su zuluma Ustaše nad nama učinile! Eto, meni su u drugom svjetskom ratu ubile oca, majku, te dvije sestre i šestomjesečnog brata. "

Malenica primjeti da sam se pretvorio u uho, pa nastavi:

"Jednoga jutra, u naše selo upadoše Ustaše, komšije iz susjednog sela Nevoseoci. Moja majka, vidjevši da su muslimani počeli paliti kuće i ubijati čeljad, izbaci kroz prozor mene i mog starijeg brata, pa nam naredi da bježimo u šumu. I dok smo trčali preko dvorišta, iza kuće se pojavio komšija Osman i povika:"

  • "Kuda bježite, Vlasi? "

    "U trenutku dok smo preskakali ogradu tora, u kome su bile zatvorene ovce, osjetih tup udar u leđa. Pao sam na zemlju. Topla tečnost je počela je da mi se sliva niz grudi i čelo. Ne dugo potom, tijelom mi prođe oštar bol. U trenutku dok sam gubio svijest, glava mi klonu na lijevu stranu. Vidjeh nepomično tijelo moga brata, koji je ležao na samo nekoliko metara od mene. "

    Nakon nekoliko sedmica, Malenica se probudio iz kome. Našle su ga komšije oblivenog krvlju, izmješanog sa ovčijim izmetom. Zbog pucnjave, ovce su panično skakale preko beživotnih tijela dvojice dječaka, pa su brabonjci kroz rupe na odjeći zagadili rane na njihovim mladim tijelima. Rođaci su ih odnijeli u susjedno selo, jer je na temeljima njihove kuće ostalo samo nekoliko izgorjelih greda.

    Malenica je imao osam prostrijelnih rana. Bio je pogođen u glavu, grudi, nogu i ruku. Ni brat mu nije prošao bolje. Srećom, i on je ostao živ! Međutim, to se nije moglo reći za ostale članovi porodice, uključujući Maleničine sestre i brata, koji su već odavno ležali na porodičnom groblju više sela. Očevici su tvrdili da ih je Osman izveo pred kuću, i na tom mjestu ih je i zaklao.

    "Trebalo mi je dugo vremena da se oporavim od tih rana! " - nastavi svoju priču Malenica - "Vjerovatno sam zbog njih i ostao ovako sićušan pa me narod na Sokocu prozva Malenica".

    Godine su prolazile. Rat se završio, te se život na Romaniji počeo vraćati u svoje normalne tokove. Sud u Sokocu je podnio krivičnu prijavu protiv Osmana, pa je ovaj odveden u Sarajevo na suđenje. Okružni sud iz Sarajeva je pozvao Malenicu i njegovog brata da svjedoče. Osman je osuđen na tri godine zatvora, ali se na Glasinac vratio nakon osamnaest mjeseci. Upravnik zatvora, takiđe musliman, je pustio Osmana na slobodu zbog primjernog vladanja.

    "Ja i moj brat nikada nismo zaboravili ko nam je pobio porodicu. Na taj nemili događaj nas je podsjećao i sam Osman, koji nam se podrugljivo cerekao u lice, svaki put kada bi prošao pored nas. Nekoliko puta je i prokomentarisao kako mu je mnogo žao što nije ubio i "ona dva mala Vlaščeta. " Zbog toga smo ja i moj brat počeli da smišljamo kako da mu se osvetimo. "

    Par godina nakon rata, na Glasincu je formirana Poljoprivredna zadruga, pa je lokalno stanovništvo imalo obavezu da sakuplja sijeno za farmu krava u Primčićima. Tako se jednom prilikom, na toj "dobrovoljnoj radnoj akciji" nađoše gotovo svi mještani susjednih sela. Osman se do tada jako ugojio, pa se zbog toga i otežano kretao. Volio je da stoji na sijenu, i odozgo naređuje drugima šta i kako da se radi. U jednom trenutku, kada niko nije gledao, Malenica izmače vrljiku, te Osman izgubi ravnotežu i tresnu od zemlju. Pad sa visine od nekih pet do šest metara je nanio Osmanu teške telesne povrede. Još uvijek je bio živ, ali se nalazio u komi iz koje se nikada nije ni probudio.

    Istoga dana, dvanaeštogodišnji Malenica i njegov desetogodišnji brat su odvedeni u stanicu milicije u Sokocu. Tu su odvojeno saslušavani, ali ništa nisu priznali, uprkos nesnošljivoj policijskoj torturi. Nakon par mjeseci, pušteni su iz zatvora zbog nedostatka dokaza. U više navrata su ponovo privođeni u miliciju na saslušavanja, koja su ostala bezuspješna. Par godina nakon toga, ovaj slučaj je u potpunosti pao u zaborav.

    Kada je završi svoju priču, Malenica pogleda u sat, pozdravi se i ode u pravcu grada. Čovjek koji je u tom trenutku izašao na ulicu je za mene bio sasvim druga osoba od one koja se ne tako davno pojavila na mojoj kapiji. Neupadljivi čovečuljak, kome je zajedljivi Sokolac dao nadimak Malenica, zablista u mojim očima, i prerastao sve moje idole. U njemu otkrih heroja, produženu ruku pravde, dječaka kroz koga je progovorio Bog.

    I dok je na Romaniji kopnio i deseti snijeg od trenutka otkako su utihnuli topovi nad Hrešom, stiže me vijest da je Malenica umro. Vjerujem da je u Carstvo nebesko otišao sa osmjehom na licu, i da je u sudnjem času pomislio kako će, kada stigne u Raj, svojim sestricama i majušnom bratu ispričati kako je njihovog ubicu stigla zaslužena kazna. U grobu je već neko vrijeme počivao i njegov drugi brat, koji za svoga života nikome ne ispriča kako su on i Malenica kaznili Osmana.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|