fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 64183 - 20.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (3)

Vladimir


Bilo je ljeto 1981. godine kada smo nas tri druga, kasnije i kuma, krenu u još jednu novu avanturu. Naime, čuli smo da u Kralupima, tačnije potoku koji teče kroz njih, ima velikih komada potočne pastrmke, strugaća, sapače. Takođe smo čuli da je najlakše je da se riba ulovi oprobanom metodom, pomoću ljeskovog sepeta. Što bi prestavljalo u kombinaciji sa zelenim garnjem, neku modifikovanu vršku u koju riba, kad je pojuriš uđe, a kasnije ne zna da izađe.

Sepet smo nabavili tako što smo mog strica podmitili sa litrom rakije, naravno uz obećanje da se sepetu ništa neće desiti. Obećanje se moralo ispoštovati, jer je strica bio opasan glas.

Dođosmo u Kralupe, negdje iznad škole. Odabrasmo jednu livadu, na kojoj je bilo posijano žito, tačnije više kukolja nego žita. Odlučismo da preko nje, dužinom od nekih desetak metara, priđemo do potoka. Tako i uradismo.

Mjesto je bilo savršeno za pecanje, vir od neka 3 do 4 metra širine, metar i nešto dubine. Nagurasmo nešto granja u sepet, a zatim ga postavismo na mjesto gdje je voda isticala iz vira. Ja ostadoh kod sepeta, a moja dva drugara krenuše uzvodno, da potjeraju ribu niz potok. Nakon kraćeg vremena primjetih da par dobrih komada ribe uđe u sepet. Od ushićenja nisam ni primjetio da su se moja dva druga odjednom nestala iz potoka. Kad podigoh pogled, ugledah ih kako trče preko livade na drugoj strani rijeke.

U istom trenutku opazih i veliku sjenku čovjeka kako se nadvija iznad mene. Nisam ni uspio da se okrenem a njegova ogromna šaka me je već udarila preko leđa. Skočio sam u vodu a zatim počeo da bježim ka drugoj obali. Međutim, sjetih se sepeta koji je bio od lijeske, od čega bješe i štap u ruci onog grmalja koji je stajao u potoku. U isto vrijeme, kroz glavu mi prođe i pomisao na stričevu kamžiju, koja mi nije ginula ako se kući vratim bez sepeta. Zastadoh dvoumeći se šta da izaberem: štap ili kamdžiju? Okrenuh se. Onaj grmalj je stajao raskoračeno i gledao u mene. Odlučih da kamdžija boli više od štapa, pa se vratih po sepet. Ovo jako razbjesnilo onog čovjeka, pa me nastavi mlatiti, uz bogat asortiman psovki.

Na kraju sam, ipak, uspio da zgrabim sepet i pobjegnem. Kada pronađoh drugove, oni su se, kao i sva ostala djeca, smijala nevolji u koju smo upali. Umjesto pastrmke i strugaća dobismo batine i sramotu koju je nekako trebalo uobličiti i ispričati kod kuće.

Dok nas je tukao, onaj baksuz od čiče je vikao na nas da nas tuče zbog onih desetak metara pregaženog kukolja. Ma šta da vam kažem, kakva njiva takav i vlasnik - pravi kukolj među ljudima!

***

Desetak godina kasnije, životna sudbina je nas trojicu "ribara" ponovo dovela u Kralupe. Opet smo se našli kod onog istog potoka i njive obrasle u kukolj.

Međutim, ova priča ne bi bila kompletna a da ne pomenem Vladimira. E, taj momak je bio pravi vojnik, možda i zbog toga što porjeklom bješe Rus. Vladimira smo doveli iz Subotice, u proljeće 1993. godine. Naime, nas nekolicina je u akciji zauzimanja Ravnog Nabožića bila ranjena. Nakon što su nas zakrpili u "Žici" dođe do nas vijest da smo od komadanta Josipovića dobili po pet dana nagradnog odsustva pa smo, zahvaljujući nekakvoj humanitarnoj organizaciji, otišli do Subotice - tek toliko da nam noge vide puta.

Bješe to prvi put da smo, nakon godinu rata, napustili Ilijaš.

U tog mog boravka u Subotici, imao sam osjećaj da sam pao u raj. Sva zadovoljstva ovoga svijeta, koja bi mogao poželi vojnik koji je upravo izašao iz rova, stala su u to kratko vojničko odsustvo: iće, piće, žene...

Međutim, ništa ne traje vječno, pa čak ni boravak u raju. Kada smo krenuli nazad, povedosmo sa sobom i jednog, na prvi pogled kušljavog, Rusa koji nije imao gdje da ode. U putu saznadosmo da je on iz Taškenta u Uzbekistanu.

Prvih desetak dana boravka u Ilijašu, Vladimir je sakupljao prvoklasne dijelove za za pušku. Kada je konačno nabavio sve što mu je trebalo, pušku je nazvao "Prva". Pričao nam je da u Avganistanu nije imao "Prvu" pa je zbog toga morao da nosi dvije obične.

Kako su dani prolazili, Vladimir nam se sve manje činio kušljavim. Nakon svake akcije, ili odbijene neprijateljske ofanzive, Vladimir nas je sve više oduševljavao. Ponekad bih pomislio da ga je kod nas poslala neka obavještajna služba, jer mi se činio previše dobar za običnog vojnika.

Vladimir bješe pravi ruski soldat. On je bio ono što mnogi od nas nikada nisu mogli da budu. Kada bismo mi jeli čitav IKAR, on je i njega polovio, a kad bismo mi pili on bi čitao. A taj Rus je mogao da čitao sve što mu padne u ruke. Jednom prilikom sam ga čak vidio da čita Fiziku za sedmi razred osnovne škole.

Noću, dok je Vladimir bio na straži, nikada nije spavao. Osim svog ličnog naoružanja, za Čarlija je nosio i tridesetak granata od 60 mm. Vladimir bješe i racionalan vojnik. Dok su pojedinci na položaju ostavljali čitave sanduke municije, on bi sakupljao svaki metak koji bi našao u blatu.

Kad je sastavio "Prvu", zamoli me je da ga odvedem negdje na položaj, pa da je tamo isproba. I tako, zaputismo se ka Kralupima. Nakon što smo prepješačili osam kilometara, dođosmo do meni dobro poznatog mjesta. Na brdašcetu je stajala zapaljena kuća, a na livadici ispod nje, odmah uz potok, u dužini od nekih desetak metara pružila se njiva obrasla kukoljem. Prisjetih se onog nemilog događaja od prije desetak godina, pa se slatko nasmijah.

I tako, pređesmo preko kukolja, a zatim pregazismo potok. Ovog puta ne dobismo batine! Dođosmo do kuće. Na zidu, ispod jednog prozora, Vladimir nacrta metu, koja se sastojala od koncentričnih krugova, a zatim u svakom od njih napisa po jedan broj od jedan do deset. Nakon toga se odmakosmo od kuće za nekih stotinak metara. U baš u trenutku kada je Vladimir zauzeo stav da isproba pušku, iza leđa nam priđe moj kum, inače jedan od ona tri "ribara" od prije desetak godina, i onako u hodu opali iz neke stare, vidi slučajnosti, ruske puške. Začu se gromoglasan pucanj, a zatim se sruši polovina zida od one stare, već oronule, kuće. Sa zidom nestade i Vladimirova meta sa svim krugovima i brojevima od 1 do 10.

Vladimir nabaci izbezumljenu facu i reče:

  • "To jes puška. To jes zgaubica!"

    Potom mu "Prva" ispade iz ruke a da je nije ni isprobao. Nakon toga, Vladimir se poče gromoglasno smijati, mnogo glasnije nego što je to bio pucanj Zgaubice. Pored svih njegovi vojničkih vrlina, njegova vedra priroda nam je bila najdraža. Ovaj zagonetni Rus je i u najtežim trenucima uspjevao da nas nasmije.

  • "Nego kume, znaš li čija ovo bješe kuća?" - upita me kum.

  • "Ne" - odgovorih ja.

  • "Pa od onog čiče Kukolja što nas premlati prije desetak godina dok smo ribarili u ovom potoku."

  • "Znači, uspjeli smo da mu se osvetimo, i to baš ZGAUBICOM" - uzvratih ja, a zatim svi prasnusmo u smjeh.

  • "A šta bi sa njim kume?" - upitah ga.

  • "Poginuo je uoči rata dok je plastio sjeno. Pao je i polomio vrat!" - odgovori moj kumašin.
  • "A ko mu zapali kuću?" - upitah ponovo.

  • "Muslimani - odgovori kum.

  • "Pa što mu, kume, muslimani zapališe kuću?"

  • "E, moj kume, pa i Turci znaju šta je žito a šta kukolj" - odgovori moj kum.



    P.S. Ova priča je posvećeno Vladimiru, i svim časnim ruskim dobrovoljcima koji su se u bosanskom ratu borili rame uz rame sa braćom Srbima. Vladimir je pred kraj rata napustio Bosnu i otišao u Legiju stranaca.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|