fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 63822 - 17.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (5)

Čiča iz radnog voda


Jednom prilikom reče mi kum:

"Imali smo iskopane tranšee duž čitave zone odgovornosti bataljona. Pored toga, imali smo i dobre zemunice na svakih pedesetak metara, zatim prilazne tranšee ka položajima, te ukopanu telefonsku liniju, te borbena osguranja i solidne puteve za vojna vozila sve do samog položaja..."

"Pitaš se kume, kako smo već stizali da sve to uradimo kada znaš da mi iz interventnog voda gotovo nikada nismo išli kući. Borci su na položaju bili dvije trećine vremena, a kod kuće odmarali samo jednu. Naravno, ovako je bilo samo u vrijeme dok nije bilo borbenih dejstava. A kada se zapuca, na položaju smo bili stalno. U najteža vremena, za vrijeme velikih neprijateljskih ofanziva, kućama smo išli samo noću da se okupamo!"


Sjetih se kako ni ja nisam vjerovao svom ocu koji mi je pričao da je za vrijeme ofanzive u junu 1995. godine kući išao svaku sedmu noć. A i tada je išao samo zbog toga što je bio stariji čovjek! Mlađi kući nisu išli nikako, gotovo mjesec dana koliko je trajala ofanziva.

"Kako smo stizali da iskopamo sve ove tranšee? E, to su uglavnom radili sami vojnici. Pored toga, imali smo i specijani vod za to. Njega su uglavnom sačinjavali nesposobni za borbu i stariji ljudi. Prosjek godina tog voda je bio sedamdeset."


Dok je ovo pričao, kum se sjetno osmjehnu. Potom mi reče, sa tugom u glasu, da o ljudima iz radnog voda više niko ne priča, ništa se ne piše, čak ih više niko i ne spominje!

"Ma znaš šta, ove starkelje su ustvari bile pravi heroji! Ono što su radili, nisu morali. A radili su i više nego što su i mogli i trebali. Sjećam se tako 1993. godine. Bili smo na Žuči, gdje smo na Ježevima pripremali akciju vraćanja kote 850. Tog, jako toplog dana, umalo nisam ubio jednog nesretnika na položaju.


"Stani kume, završi mi priču za radni vod" - prekinuh ga ja!

"Pa, upravo ti o tome i pričam. Jedan čiča iz radnog voda je iza mene nosio nekakav sanduk sa municijom ili bure sa eksplozivom. U jednom trenutku čujem ga kako jauče. Okrenem se, i vidim onog nesretnika sa položaja kako tuče tog čiču. Ja repetiram pušku sa namjerom da upucam tog mog saborca. U zadnjem trenutku čiča stade između nas pa mi reče:

  • "Pusti ga sine, ne zna on šta radi!"

    Taj moj saborac mi otresito odbrusi:

  • "Jebo te on, što braniš Turčina?"

    Čiča ga pogleda tužnim pogledom, a onda ponovo podiže svoj teret. Upitah ga da mu pomognem, ali on mi odgovori:

  • "Neka sine, lakši je meni ovaj vojnički sanduk od tereta koji nosim na svojoj duši!"

    Udari me nekakva čudna nemoć, pa sjedoh na travu. Zapalih cigaretu i pogledah onog nesrećnika. Gleda i on u mene, ali mu ništa nije jasno.

  • "Budalo jedna, znaš li ti da je ovom čiči nedavno poginuo sin, a drugi mu se još uvijek bori upravo na ovoj liniji. Kako ti nije jasno da si upravo tukao Srbina?"

  • "Ma kakav Srbin, on je vanzemaljac, pizda ti materina" - uzvrati moj sagovornik.

    "Polako krenuh za čičom, starcem od nekih 70-tak godina. Zapitah se tada, a i dan-danas me progoni to isto pitanje, da li bih i ja bio takav junak kao što to bješe čiča? Da li bih i ja postupio upravo onako kao što je to uradio on, a da mi je samo par dana prije toga na Golom brdu poginuo stariji sin? Da li bih i ja u ruci koja me tuče prepoznao svog vlastitog sina?"

    Eto, takav je bio taj čiča, ali i mnogi njegovi drugovi, istinski specijalci iz radnog voda, koji su do kraja rata bili njihove vlastite bitke sa rovovima i ašovima, neprijateljskim snajperima i nervoznim srpskim borcima.

  • "Nikad neću zaboraviti čiču" - reče mi kum, a potom mu pogled pade na zemlju.

    Poslije dužeg vremena, kad ih ponovo podiže, upitah ga:

  • "Čega se još sjećaš iz rata?"

  • "Kojeg rata, bolan kume, jeb'o mu pas mater?"




  • Idi na stranu - |listaj dalje|