fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas - 47405 - 26.10.2011 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

Linija odbrane Mrakovo(2)


I naravno, kada je toga dana negdje oko 16 časova prestalo granatiranje, uslijedio je, bar što se našeg položaja tiče, najjači napad do tada na našu liniju. Pošto je to bio 22. juni, a to je najduži dan u godini, a to znači punih 5 sati do mraka i ako izdržimo napad do mraka, znali smo da ćemo se odbraniti, jer do tada muslimani nikada nisu napadali noću. Kada je počeo napad mi smo već bili zauzeli svoja mjesta u tranšeji. Ali sada nas je bilo petorica umjesto šestorica. Ovaj put, kao i ranije, moj bivši učenik uzeo je PM-53 za kojeg je bio doktor i pošto smo pripremili dovoljno municije i za PM-53 i za naše automatske puške, spremno smo dočekali napad.

Već sam rekao ranije da je polovina terena sa lijeve strane našeg rova bila čista i gola tako da sa te strane nije bilo napada. Pošto je napad bio usmjeren na naše desno krilo, a teren na toj strani je bio prekriven niskim, više žbunjem nego visokim drvećem, što je neprijatelj koristio pa nam je mogao neopaženo prići na 15-20 metara.

Kada su nam kroz tu šikaru prišli na bliže odstojanje, u kraćem predahu su nam dovikivali:

  • "Srbi, što se borite kad znate da je Ilijaš prodat i izdat? Zašto badava ginete? Bacite puške i bjež"te dok još imate vremena! Opkoljeni ste sa svih strana, itd. "

    Međutim to nas nije pokolebalo niti obeshrabrilo i mi smo nastavili i dalje da se branimo.

    Pošto zbog nepreglednosti terena nismo mogli vidjeti neprijatelja, preostalo nam je samo da gađamo tamo gdje vidimo da se pomiče grmlje i da u tom pravcu dejstvujemo. Po tome smo zaključili da nam je neprijatelj prišao na tridesetak metara od naše linije. Nije nas hvatala panika zato što smo znali da smo teren od 10-20 metara ispred rovova minirali, što znači da neprijatelj još nije prišao do minskih polja.

    U toku jednog manjeg predaha tj. zatišja obiđem tranšeju sa desnog do lijevog krila i na lijevom krilu, u čijem pravcu nije bilo napada, zateknem jednog našeg borca iz druge smjene, pedesetogodišnjaka, kako je čučnuo u tranšeju, stavio pušku među noge i trese se kao Banjaluka i samo kuka i spominje djecu. Vidim da se od straha potpuno izgubio i da uopšte nije svsjestan situacije u kojoj se našao, a kamo li da vlada situacijom. Ja ga nekako podignem i odvučem do zemunice. Uzmem mu pušku, malo ga smirim, i pošto vidim da od njega može biti samo štete a ne koristi, ja mu kažem " odmori se malo pa otiđi kući, vidi kako su ti djeca. "

    Kad se malo smirio, nije otišao kući, ali ja sam ga otpisao i sada mi nismo desetkovani, jer kada se neka jedinica u borbi desetkuje, onda to znači da je u toj jedinici izbačen iz borbe svaki deseti borac, a sada kod nas su od šest boraca u borbi ostalo samo četiri što matematički znači da je iz borbe izbačen svaki treći borac a ne svaki deseti.

    Tada sam se sjetio komandira Radničkog bataljona sa Kadinjače kada su branili prodor Nijemaca u Užice u Prvoj neprijateljskoj ofanzivi koji je poslao kurira Titu u Užice i koji je rekao:

    "Druže Tito, mi smo prepolovljeni, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu!"

    Ali nisam zaboravio ni majora Gavrilovića koji je 1914. godine branio Beograd od Austrijanaca. Dok se narod i vlada izvlače prema jugu, taj major je održao čuveni govor jedinici pred odlučnu bitku sa Austrijancima, a taj govor je završio rečenicom:

    "Braćo Srbi, junaci moji! Mi više ne treba da se brinemo za naše živote, nas je vrhovna komanda izbrisala iz spiska živih i sada treba da samo što skuplje prodamo svoje živote i da što više pobijemo Austijanaca prije nego što poginemo!"


    Još je zatišje pa razmišljam. Radnički bataljon je izginuo braneći Užice od agresora Nijemaca. Četa majora Gavrilovića je branila Beograd od agresora Austrijanaca. Ali ovdje nema ni Nijemaca ni Austrijanaca i od koga to ja branim Ilijaš gdje sam rođen, išao u školu, igrao fudbal, napravio vikendicu, kafić, i ko je sad ovdje agresor?

    I tada sam kao i sada razmišljao koji je to razlog, faktor, zakon, mjera po kojoj su muslimani nas proglasili agresorom?

    Ali izgleda da u svakom ratu, ko nezna istoriju, neko mora biti agresor. Pošto su Srbi dežurni krivci, njih ćemo proglasiti agresorom. A kada se jedna laž tri puta ponovi, onda je ljudi lako prihvate kao istinu.

    A i ranije sam čuo ako ti trojica ljudi kažu da si pijan, onda ti ništa drugo ne preostaje nego da legneš i da se valjaš.

    Pošto još uvijek traje zatišje, bolje reći predah, ja i dalje razmišljam o sličnim glupostima ili činjenicama i na jednom čujemo neku galamu, bolje reći svađu, na muslimanskom polaznom položaju koji je od nas udaljen samo 100 metara zračne linije. Neko je od hrabrijih muslimanskih vojnika na sav glas koji smo i mi na našem položaju dobro čuli. Galamio je, pretpostavljamo na svoga komandira govoreći:

    "Ovdje nema prolaza, samo badava ginemo i ja više neću gore, neću da napadam jer nemamo nikakvih šansi. Bolje je da me ti ubiješ nego četnici i ti izvjesni idi naprijed, ali ja više neću!"

    Sve smo to čuli od riječi do riječi i to nas je toliko ohrabrilo da smo skoro i zaboravili na strah. Tada smo nas četvorica zaključili da preko naše linije nema prolaza.

    Samo onaj ko je bio u rovu dobro zna kad ase, kako se javlja strah i kada taj strah prestaje manje ili više ili nikad.

    Znam iz iskustva da ima ljudi koji se sstvarno nikada nisu plašili.

    Njegoš, najveći pjesnik Balakana u "Gorskom vijencu" kaže:

    "Boj se onog ko je viko bez golema mrijet jada!"
    Mislim da svako zna šta je Njegoš ovim stihom htjeo da kaže.

    Možda je o tom strahu u rovu najbilje rekao moj nećak " bratov sin koji je odrastao i završio fakultet u Sarajevu. Mi smo ga kao na filmu uspjeli preko silnih veza izvući iz Sarajeva. I, naravno, pošto je imao 30 godina, odmah je poslat u rov u Bioču. Poslije par mjeseci ja ga pitam:

    "Mali, kako je u rovu, je li te strah?"

    A on mi odgovara:

    "Mogu ti reći, striko, da me je u početku ne malo nego puno bilo strah i svaki čas sam gledao na sat kada će proći moja smjena prije nego što muslimani napadnu na liniju, a poslije neka napadnu kad ja završim svoju smjenu. Ali, striko, poslije nekoliko napada koje smo uspješno odbili, kod mene, ne samo da je nestao straha, nego sam se toliko okuražio da sam Boga molio da napadnu da mi razbiju monotoniju i da mi vrijeme što prije prođe."


    Mislim da je ovo prisutno kod 90% ljudi iz rova.

    I tako, pošto smo mi više nego uspješno odbili prvi pravi neprijateljski napad na našu liniju, naravno u sadejstvu sa ostalim susjednim rovovima i pošto smo čuli svađu neprijatelja na polaznom položaju, poslije odbijanja napada mi smo znali da je najteže prošlo. Ja neću da se hvalim da li smo i koliko pobili neprijateljskih vojnika, ali znam i to da je moj učenik sa puškomitraljezom M-53 ili kako se popilarno naziva "šarac" odigrao glavnu ulogu jer je onaj šiprag ispred nas na 20-50 metara potpuno ogolio od tog šarca i tri automatske puške i sada nam više neprijatelj, bar po danu, nije mogao tako blizu prići rovovima. Niko od nas nije imao muda da ode u šumu ispred naših rovova i da obiđe bojno polje.

    Sutradan, kada je nastao novi dan, naš komandir čete je sa još jednim drugom imao hrabrosti, i pošto je znao raspored mina ispred našeg rova, provukao se na to poprište i vratio se sa nekim dijelovima vojne opreme, među kojima je bio jedan krvavi vojnički prsluk u kojem je nesretnik bio ranjen ili je poginuo.

    Poslije toga 22. juna 1995. godine, neprijatelj je valjda, vjerovatno zbog velikih gubitaka i čvrste linije i otpora procijenio da tu nema prolaza i mi smo do kraja ofanzive tj. 15. jula 1995. godine trpili samo sporadične napade i oid tada su nas provocirali i držali na opreznosti, ali više nije bilo pravih napada.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|