fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas - 47402 - 26.10.2011 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

Linija odbrane Mrakovo(1)


Profesor Macanović Grujo " Kifla, pripremajući svoju knjigu za štampu, kojoj će najvjerovatnije dati naslov NIŠTA NE BOLI KAO ISTINA, a koju ja kompjuterski obrađujem, u jednom dijelu opisuje svoje doživljaje sa prve linije odbrane na Ilijaškom ratištu, boraveći u rovu kao rezervni oficir u činu kapetana I klase. Priču počinje sa dolaskom u rov na liniji odbrane u Mrakovu, a to je linija oidbrane prema Brezi. Događaji se odnose na vrijeme kada je muslimanima dozvoljeno da još jednom pokušaju deblokadu Sarajeva uoči Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sa ovog dijela ratišta do sada nisam pisao ništa.


I tako ja u proljeće 1993. godine odlazim u rov, ovoga puta u Mrakovo koje mi je bilo mnogo bliže nego Paljevo gdje sam ranije bio.

Prvu informaciju koju sam dobio od drugova u rovu je ta da se dobro pazim kada se po danu krećem oko rova, jer su tu ranije dvojica drugova poginula od snajpera, ali da do tada nije bilo nekih ozbiljnijih napada na tome dijelu linije.

U tome rovu sa jednim zatečenim drugom, mojim bivšim učenikom, ostao sam do zadnjeg dana. Treći član naše posade u rovu stalno se mijenjao. Komandir čete mi je bio jedan ekonomista, izbjeglica iz Vareša. Kada je on pošao na novu dužnost, pitao me je da li bi ja htjeo da preuzmem njegovu dužnost tj. dužnost komandira čete. Rekao mi je da je on o toj kombinaciji već obavio razgovor u štabu bataljona. Ja sam mu rekao da to ni u kom slučaju ne dolazi u obzir.

Rov nam se nalazio skoro na samoj ivici šume prema neprijatelju, a jedan lijevi dio terena ispred rova je bio potpuno pregledan. Drugi dio, desni, bio je pod gustom šumom što je za nas bilo vrlo opasno jer je neprijatelj, pogotovo noću, mogao da nam se neprimjetno privuče skoro do samog rova. Pošto je rov ipak bio u šumi, izgledalo je prilično sablasno.

Prilikom posjete jednog mog druga iz Beograda i kad je vidio položaj našeg rova i kada sam mu pokazao liniju i rovove neprijatelja, rekao mi je:

"Kifla, ti znaš koliko ja volim novac, ali kada bi mi neko dao 10.000 DM da provedem samo jednu noć u ovom rovu, ne bi ni pogledao u te pare."

Ali, moj jarane, da ti sada kažem da sam ja znao ponekad potpuno sam provesti noć u rovu. Kao na pr. Jedne noći, ali srećom bilo je ljeto pa mi nije bilo hladno, proveo sam cijelu noć u rovu jer je jedan od drugova igrao utakmicu u Višegradu i znao sam da on neće doći, a ovaj drugi dječko od 20 godina kaže:

"Bio sam u svatovima u Svrakama i bilo je svega piti i jesti i nisam budala da dolazim u rov."

A analogno tome ja sam bio tolika budala, kad mi se ženio bratov sin i svadba je bila u našem kafiću, ja sam umjesto na nećakovu svadbu, otišao u rov.

Za to čitavo vrijeme, sve do 15. juna 1995. godine nije bilo ozbiljnijeg napada na našu liniju. Ali te noći 14/15 juni 1995. godine, ujutro rano počela je najveća ofanziva na Ilijaš. Pošto te noći moja smjena nije bila u rovu, mene su telefonom ujutro oko 4 sata pozvali da odmah idem na liniju. Odmah sam se na brzake spremio i preko Alića Gaja pošao u Mrakovo na liniju.

Dok sam živ to jutro i taj dan neću zaboraviti.

Ja znam kada su Rusi osvajali Berlin u Drugom svjetskom ratu, da su na Berlin okrenuli 50.000 artiljerijskih cijevi, ali ja mislim da je toga dana veći pakao bio u Ilijašu nego u maju 1945. godine u Berlinu.

Meni kao nekakvom školovanom oficiru nikad nije bilo jasno zašto su muslimani do tada uvijek napadali samo na jednom dijelu fronta, kao na pr. Na Nabožić, drugi put na Kralupe, treći put na Čekrčiće itd. a nikada na više mjesta u isto vrijeme. I ti njihovi napadi na pojedina mjesta za nas nisu bili velika opasnost.

A nisu zato što, ako muslimani negdje i probiju liniju i zauzmu neki naš rov, kao što se dešavalo na pr. U Bioči, Kralupima ili toga dana, 15. juna 1995. godine na Nabožiću. Tada ode naš interventni vod, vrati muslimane nazad i ponovo zakrpi liniju, istina uvijek uz neke naše žrtve i zato priznajem da su najbolji borci Republike Srpske bili u interventnom vodu i njima skidam kapu.

Ali toga dana tj. 15. juna 1995. godine, muslimani su napali Ilijaš sa svih strana i toga jutra, čini mi se da se zemlja tresla od granata ispod mojih nogu u Alića Gaju.

Pošto još nije dobro svanulo, svjetlosni i vatreni bljesci se stalno smjenjuju na Nabožiću, Čekrčićima, Bioči, Kralupima.

Ja na putu do rova stignem do Alića Gaja i stanem pa razmišljam šta da radim. Tada sam kao nekakav oficir zaključio da ne 90% nego 100% Ilijaš mora pasti i znao sam da će Ilijaš u tom slučaju zadesiti ista sudbina kao one Srbe u Kravicama ili Čemernu i tako mislim da bi najbolje bilo da se vratim kući, strpam dijete od 7 godina u auto i još ko stigne i bježi, ako se još može pobjeći.

A onda opet pomislim, šta ako Ilijaš ne padne pa poslije kažu, vidi ti Kifle, ovamo glumi rodoljuba, a on svoju guzicu od 65 godina izvukao a pustio da djeca ginu. Tako ja dva koraka naprijed, jedan nazad ili jedan naprijed a dva nazad. Moj pesimizam se zasnivao na tom primjeru što sam znao da je opština Ilijaš prije rata brojala nepunih 25. 000 stanovnika, a da li sada ima manje ili više, to nije važno kada sam znao, jer to više nije tajna, da je naša Brigada brojala oko 3. 000 boraca i to je trebalo razvući na liniju od oko 100 km. Sada su tu liniju po prvi put napali sa svih strana, jer je sa istoka polumilionsko Sarajevo, sa zapada preko 300. 000 Travničana, Zeničana, Visočana, Kakanjaca, Brezana i Varešaka.

Naum pade mi kada su Toplica Milan i Kosančić Ivan uhodili tursku vojsku i kada su vidjeli koliko je Turaka, rekli su: "Svi mi u so da se pretvorimo, ne bi Turcima ručak osolili" a tamo je bilo oko 25. 000 Srba i 2-3 puta više Turaka.

Dakle, to je odnos 3:1 pa su opet Srbi izgubili bitku, a ovdje je odnos skoro 30:1 i zato sam mislio da nam je došao crni petak i da mi Srbi više nemamo ama baš nikakvih šansi.

I tako dok sam ja razmišljao u Alića Gaju šta da radim, najednom odlučim šta bude sa tolikom ilijaškom djecom neka bude i sa mojim djetetom i odlučno krenem u rov.

Kada sam stigao u rov, već je bilo svanulo i pošto su svih petorica ostalih iz sastava mog rova bili iz Mrakova, svi su bili već na licu mjesta i ja kao poslednji sam stigao. Tako su obje smjene bile na okupu tj. svih šest boraca.

Mi smo još ranije iskopali tranšeju-saobraćajnicu od zemunice do rova, a zatim lijevo i desno od rova oko 50 m tranšeje i tako se na tom prostoru rasporedili, od prilike 10 m udaljeni jedan od drugog. Pošto sam ja bio najstariji i po činu i po godinama, meni je nekako dodijeljena uloga komandira rova, iako je moj prijatelj iz moje smjene i moj učenik bio vičan tome poslu ako ne više od mene, onda je taj posao znao u najmanju ruku koliko i ja. Što se tiče naoružanja, bio je jedan od najboljih u Brigadi i što je najvažnije bio je hrabar momak pa sam se ja najviše s njim dogovarao i savjetovao.

I dalje je sa svih strana grmilo iz svih oružja, ali na našu sreću na našoj liniji je još uvijek bilo samo provokacija, ali nije bilo pravog napada.

Negdje oko 10 sati stiže vijest do nas da je probijena linija na Nabožiću i da ima mnogo mrtvih i ranjenih. To nas je jako zabrinulo ali nas ni za dlaku nije pokolebalo i riješili smo da, bez obzira na sve, sa naše linije nema odstupanja jer samo par stotina metara od našeg rova nalaze se kuće mojih saboraca, a znamo šta bi se desilo ako muslimani stignu do tih kuća.

Ali, oko podne stiže vijest da su rovovi na Nabožiću uz pomoć interventnog voda vraćeni i da je linija zatvorena te da su samo petorica boraca poginula. To nam je povratilo samopouzdanje i hrabrost da još čvršće istrajemo u našoj odlučnosti da odbranimo položaj.

Tada sam pomislio i zaključio šta bi se desilo da je linija probijena na dva ili više mjesta jer smo mi imali samo jedan interventni vod a taj vod ne bi mogli razvući na dva ili više položaja.

Naša sreća to se nije desilo, inače bi nas zadesila katastrofa i ono najgore.

Za taj mjesec dana tj. tačno od 15. juna do 15. jula 1995. godine, koliko je trajala ta muslimanska ofanziva, ja sam samo slovom i brojem tri puta po danu za vrijeme kraćeg zatišja, otišao kući da se okupam i presvučem. Svih 30 noći, kao i ostali, proveli smo u rovu. Ja mislim da sam 30 noći proveo u Budvi u hotelu sa pet zvjezdica, da bi mi dosadilo, a ne u rovu.

I tako je dan za danom prolazio samo uz neke manje ili veće provokacije, a onda je došao sedmi dan ofanzive.

22. juni 1995. godine, kojeg ću pamtiti isto onako kao onaj novembarski dan iz 1941. godine kad mi je kuća zapaljena i kada sam tri puta pukim slučajem sačuvao živu glavu.

Toga dana muslimani su napali sa svih strana pa po prvi put svim snagama i na naš položaj tj. našu liniju. Akciju su tako planirali što su od 8 sati prije podne počeli artiljerijsku kanonadu po svim našim položajima i to je trajalo do 16 časova poslije podne, što znači da su punih 8 časova dejstvovali artiljerijom po našim položajima. Za to cijelo vrijeme niko od nas nije smio ni da pomoli glavu iz rova nego smo se prizemljili u tranšejama i zaklonu, a znali smo da tada ne mogu izvoditi pješadijski napad na naše rovove jer bi stradali od svoje vlastite artiljerije. Znali smo i to da smo u tranšejama zaštićeni od artiljerijske topovske vatre jer te granate imaju takvu putanju da je vrlo mala mogućnost da neko strada u rovu i jedina opasnost je bila od minobacačkih granata, pošto putanja tih granata ima uzlaznu i silaznu liniju i samo ako potrefi tih 80 cm širine tranšeje, onda bi mogli izginuti, ali to je vrlo mala mogućnost.

Toga dana smo ipak imali jednog ranjenika. Od nas šestorice, petorica smo bili Srbi a šesti je bio Hrvat.

Pošto je naš rov bio u šumi, jedna od nekoliko hiljada granata koje su toga dana ispaljene na naše položaje, udarila je u jedan veliki debeli hrast iznad naših glava i presjekla jednu debelu bočnu granu koja je pala sa visine od desetak metara na toga Hrvata, našeg druga iz rova i izbacila ga iz borbenog stroja i hitno je prebačen u ambulantu.

Pošto sam znao iz iskustva da će odmah po prestanku granatiranja uslijediti najžešći i najjači pješadijski udar, tada sam pomislio: "Blago tebi Jozo, ti se spasi a sa nama šta bude. Ali ako muslimani prodru i probiju liniju, neće ni tebi biti ništa bolje nego nama.

Ali ja sam naučio još u fudbalu, koga nema bez njega se može ili mora, a mi smo ovaj put morali, a da li ćemo moći, to će vrijeme pokazati.




Idi na stranu - |listaj dalje|