fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

1sr - 46042 - 08.10.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Ne treba pljuvati po istoriji


I danas, više od devedeset godina nakon završetka "Velikog rata", u srpskoj javnosti se vodi polemika o Prvom svjetskom ratu. Glavni argument protivnika srpske politike iz tog perioda su ogromne žrtve koje je srpsko biće imalo u tom sukobu. Tako, na primjer, Dobrica Ćosić piše:

"Ne mogu da se divim političkoj i državničkoj mudrosti Nikole Pašića, rakovodstvu i strategiji prestolonaslednika Aleksandra i vojvoda Putnika i Stepanovića, koji su prepolovljenu vojsku i stotinu hiljada civila, žena i dečaka, rukovođeni fanatičnom idejom da sloboda i Jugoslavija nemaju cenu, poveli u kolektivno samoubistvo za ratni cilj koji saveznici nisu tada prihvatali..."


Kao prvo, hoću da naglasim da izuzetno cijenim Dobricu Ćosića kao pisca, ali ne i kao političara i vojnog stratega. Tačno je da Zapad nije podržavao Srbe u Prvom svjetskom ratu. Štaviše, njihov cilj nije bio raspad Hazburške monarhije jer su se bojali još većeg zla - stvaranje zajednice slovenskih naroda na Balkanu.

Međutim, pitam se šta su Pašić i srpski generali trebali da urade? Možda da kapituliraju 1915. godine? Čak i da su to uradili ne vjerujem da bi broj srpskih žrtava u Prvom svjetskom ratu bio značajnije manji.

Da podsjetim da je austrijska vojska već u prvim danima rata napravila nezapamćene zločine nad Srbima u Mačvi i Podrinju. Najveći masakr je napravila brigada u kojoj je bilo mnogo Hrvata i muslimana, a među njima i naš "voljeni" Josip Broz - Tito. Međutim, kolo sreće se okreće pa je nakon godinu dana ratovanja koljačka hazburška horda potučena do nogu. Ostaci njihove armije su potisnuti preko lijevih obala Save i Dunava, a za sobom su na kaljavim putevima Srbije ostavili 274. 000 mrtvih vojnika u svjetlo-plavim uniformama.

Imajući sve ovo u vidu, pitam se da li su gospodin Ćosić i nekolicina istoričara koji osporavaju opravdanost Solunskog fronta za srpski narod, ikada pomislili šta bi se dogodilo srpskoj vojsci da je kapitulirala. Osvetoljubljivi Austrijanci, zajedno sa krvoždernim Bugarima koji su sa nestrpljenjem čekali trenutak da se osvete za poraze u dva balkanska rata, bili su spremni da sa lica zemlje satru Srbe i sve ono što može da nosi srpsku pušku.

Mišljenja sam da ništa u to vrijeme nije moglo nagovoriti srpskog seljaka da položi oružje. Srpski ponos, pomješan sa mržnjom prema neprijatelju i strahom od surovih represalija, je natjerao na stotine hiljada žena i djece da potraže spas na drugoj strani albanskih planina. Neprohodni snježni vrhovi su bili mačji kašalj u odnosu na ono što ih je čekalo u kontaktu sa krvnicima. Zbog toga ni za narod nije bilo drugog puta, sem onog kojim su išli njihovi sinovi, očevi, braća...

Ono što neki istoričari zaboravljaju da primjete je činjenica da je Srbija izašla ne samo kao pobjednik iz tog rata, nego je prvi i jedini put u svojoj istoriji sjedila zajedno sa pobjedničkim silama i krojila kartu Evrope. Zahvaljujući tome, ali i samovolji vojvode Petra Bojovića koji je odbio da se zaustavi na obali Dunava i Save, Vojvodina je postala (i zauvjek ostala) sastavni dio Srbije. To više niko, i nikada ne može promjeniti!

Konačno, ne treba zaboraviti da je vaskrsla srpska armija, nakon nekoliko vjekova mraka, donijela slobodu i državnost narodima Bosne, Hrvatske i Slovenije. Ovo je gorka činjenica koju danas mnogi ne mogu da progutaju!

Sem istoričara i neuspjelih političara, danas protiv srpske istorije svoj glas dižu i mnogobrojni laici koji pokušavaju da minimiziraju pojedine istorijske ličnosti onoga vremena, ili da favorizuju druge. Ovaj navijački duh ima smisla na nekom od beogradskih derbija, ali ovdje se radi o našoj vlastitoj istoriji, pa bi svaki pravi Srbin trebao da se uzdržava od ovakvih radnji, prije svega što time može nanijeti ogromnu štetu čitavom srpskom narodu. Naše slabosti su za naše neprijatelje duhovna hrana, pa ne treba da u svrhu ličnih interesa prljamo nešto što je veliko i sveto! Oni koji u Boga vjeruju i u crkvu idu, dobro znaju da o svetinjama ne treba raspravljati.

Umjesto praznog ubjeđivanja, navešću vam primjer kako to rade drugi, malo pametniji narodi od Srba. Za Kanađane je Teri Foks (1958-1981), najpoznatija i najvoljenija osoba svih vremena. Omiljeniji je čak i od njihovog najvećeg pronalazača Aleksandra Graham Bela, te hokejaša Vejna Gretzkog. Već u obdaništu, male Kanađane uče da je Teri Foks istinska legenda modernog vremena, neprevaziđeni heroj kakav se više ne rađa. Postao je simbol borbe protiv raka, i to ne samo u Kanadi nego i u čitavom svijetu, pa sa gađenjem moram da konstatujem da se danas čak i u Srbiji organizuju trke djece svih uzrasta u čast kanadskog Terice.

Istinu o Teriju Foksu možda nikada ne bih saznao da prije desetak godina nisam radio sa jednom Kanađankom iz Mepl Ridža, koja mi jednom prilikom pomenu da je išla u isti razred sa Teri Foksom. Kako sam dosta čitao o Teri Foksu, navedoh je da razgovaramo na ovu temu i na moje veliko zaprepašćenje saznadoh stvari koje nemaju nikakve veze sa onim što piše u modernim enciklopedijama. Po njenoj priči, a koju sam kasnije provjerio iz više izvora, Teri je bio jedan arogantan i nedruštven momak, koji u svom razredu nije imao ni jednog-jedinog pijatelja. Njegov je život postao još tragičniji kada su doktori otkrili da boluje od raka kostiju, pa su mo morali osjeći desnu nogu, malo više iznad koljena. Pošto je takva bolest izuzetno rijetka kod mladih osoba, nekakve novine su pokušale da naprave od toga jednu reportažu, koju je pročitao i direktor jednog lokalnog udruženja za borbu protiv raka, pa je nazvao Terija i predložio mu da trči kroz Kanadu maraton dug 5.500 kilometara. U pozadini ovog marketinškog poteza bila je želja da se prikupe novčana sredstva za istraživanje raka. Teriju je za uzvrat obećana najbolja medicinska pomoć raspoloživu u tom vremenu. Kako nije imao bolje životne opcije, on je ovu ponudu prihvatio i počeo da trči. I tako, Teri je trčao, i trčao, i trčao... Sa jednom svojom zdravom i jednom drvenom nogom, Teri je svakog dana prelazio oko 40-tak kilometara, okružen ekipom od dvadesetak ljudi, uključujući i kola hitne pomoći. U pratnji je imao i doktora koji je povremeno provjeravao njegovo zdravstveno stanje. Terijevo očajničko trčanje prenosilo nekoliko televizijskih mreža, uključujući i kanadski CBC, koje su iz minuta u minut objavljivao koliko je Teri sakupio novca. Ma šta da vam pričam, atmosfera je izgledala kao da kada gledate "Farmu" na Pinku. Krajni cilj ovog maratona je bio Vankuver, Terijev rodni grad. Međutim, on do cilja nikada nije stigao jer su doktori ustanovili da mu se rak proširio na pluća, pa su ga prebacili u Toronto, gdje je i umro 1981. godine.

Ono što je jedino bitno u ovoj legendi o Teri Foksu jeste činjenica da je sakupio 1.300.000 dolara za svoga života, ali i stotine miliona dolara u godinama nakon njegove smrti. Ostatak priče već naslućujete: organizacija za koju je Teri trčao je nastavila, ne samo da podgrijeva legendu o Teriju Foksu, nego da je i razvija. Izgleda da su jako dobro odradili ovaj posao jer je naš Terica postao ne samo najpoznatiji Kanađanin svih vremena, nego i svjetska legenda.

Iskreno rečeno, nemam ništa protiv Terija Foksa, i ne navodim njegov primjer sa namjerom da nešto kritikujem. Žalim ga isto koliko i nekoliko miliona srpskih momaka koji su u ratovima poginuli mladi ili umrli od neke opake bolesti. Svaki narod ima potrebu za svojim herojima, a ponajviše oni koji oskudjevaju sa njima. Teri je postao ono što jeste tako što je Kanađanima iz džepova izmamio 1.300.000 dolara, a oni su za uzvrat od njega napravili nacionalnog heroja. Sa druge strane, mi Srbi, uključujući i Dobricu Ćosića, pljujemo na 1.300.000 žrtava iz Prvog svjetskog rata. Kritikujemo generale čija se taktika ratovanja i dan-danas proučava na svim značajnijim vojnim akademijama svijeta! Iz udobnih fotelja tvrdimo da su žrtve od prije devedeset i kusur godina bile uzaludne, a da se pri tome ne pitamo da li je ponosni srpski narod toga vremena imao pravo da sam odluči da li da kapitulira ili pređe preko zavijanih albanskih planina i tako dobije šansu na produžetke u časnoj borbi za slobodu.

Naši preci nisu mogli čekati da se rodi Dobrica Ćosić kako bi u njihovo ime odlučio da li treba kapitulirati ili ne. Ne kaže naš narod bez razloga da su poslije bitke svi Srbi generali!




Idi na stranu - |listaj dalje|