fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas - 44302 - 30.09.2011 : Look Ilijaš - best (2)


Ilijaš 3. maj 92, nakon dvadesetak godina

Sjećanje na početak rata je sa ove prostor-vremenske distance pomućeno televizijsko-istorijskim viđenjem stvari koja je, prirodno, u centar pažnje stavila veće gradove i još veće budale. Moj gradić Ilijaš pominju sada samo kao dio nekakvog 'vanjskog prstena' (zakleo bih se da sam ovaj izraz prvi put čuo poslije rata) oko Sarajeva. A eto, mi smo sebi tih godina bili centar svijeta.

Ali onaj osjećaj sa početka rata uvijek mi se vrati iznova svjež, svakog maja-aprila, kad šuma olista. Nešto mi se tada prevrće, više po stomaku nego u glavi, neka mješavina nostalgije za mladošću i mučnog sjećanja na prizore mrtvih ljudi.

Rođeni ratnik svakako nisam, ali postoje neki biohemijski procesi u mozgu kojima su, po svoj prilici obdarena bića koja žive u čoporima, kada osjete da im se sprema kolektivno pregnuće, a okida ih stanje 'mi protiv njih', pa je tako valjda i moj mozak podlegao moćnim silama prirode ubacivši me u stanje, moderno nazvano 'nacionalizam' ili 'patriotizam'. Pridružen sam dakle i ja onim generacijama muškog roda kojoj je suđeno da se, tokom ove naše civilizacije, tuče protiv onih mrskih 'njih'.

April mjesec te 92 u mom sjećanju ostaje više kao neko među-vrijeme, bez obaveza, bez učenja, bez rada, rat - a bez poginulih. Kao igra Nijemaca i partizana (kauboja i indijanaca, hajduka i Turaka, kako hoćete). Šetali semo se katkad u smiješnim maskirnim uniformama od šatorskog krila, do besvjesti igrali karti, kockica, i ponekad išli na liniju. Eh, ko je tada imao djevojku bio je kralj. Mi glumili junake, a one Kosovke djevojke.

Iskušavali smo, dotad nepoznat, osjećaj kolektivnog pregnuća, okupljanja oko zajedničke stvari i manje-više iluzije da radimo nešto veoma važno (vidim da mnogima i danas nedostaje taj osjećaj). Ipak nismo bili toliko kurčeviti da se nazivamo specijalcima. Nikad nismo imali neko posebno ime kao jedinica. Jedne prilike, mnogo kasnije, kad smo se na obližnjem ratištu, uoči akcije, sreli sa nekakvom vojskom, oni se predstaviše: "mi smo Vukovi sa Drine", poslije kraćeg ćutanja neko odgovori: "mi smo Međedi iz Ilijaša". Mi, proleterska djeca Ilijaša, od kojih barem polovina nije još imala niti jednog porodičnog groba u okolini, zdušno stadosmo da branimo Srpstvo, za koje do prije par godina nismo ni znali da postoji.

Naš gradić je u međuvremenu postepeno postajao pun Visočana, Brezana, Zeničana (Srba), a prazan muslimana i Hrvata. Po obrascu homogenizacije. Naravno ovi prvi su nama pričali strašne priče o bjekstvu ispod noža i slično. Ovi drugi su opet te iste priče pričali tamo gdje su stigli. Sve ovo, uz svakodnevno lajanje novinara-poltrona koji su u novim nacionalnim očevima vidjeli prilike za uspon u karijeri, dovelo je do situaciju do nepovrata. Da ne pominjem djelatnost onih budala sa početka teksta.

Tako dođe i dan za vatreno krštenje. Tog nedeljnog jutra, 3. maja 1992. g. probudio me je brat. Drmao me nekontrolisano i ponavljao je: "počelo je, počelo je... padaju granate na Ilijaš, padaju granate na Ilijaš! ". Zbunjen sam, bio sam u vojsci ne baš davno, znam šta je granata,..... kakve su to granate koje me ne mogu ni probuditi. Pogotovo kad se sjetim kako je odjeknula kašikara koju je stari Jovo onako 'ladno zavaljutao u kafiću koji dan prije. Svejedno, pakujem se i ne vjerujući odlazim u, ajmo reći štab. Tamo nam rekoše da je linija iznad Ljubnića probijena, ima poginulih i da idemo gore da vraćamo položaje (a granate stvarno padaju). Uh, znam dobro gdje su Ljubnići, ako su došli do tamo " nije dobro. Svejedno, potrpasmo se u neki kamion, nas tridesetak, zapravo teško mi je da sada ocijenim koliko nas je bilo. Bilo je tu i tipova pokupljenih sa jutarnje partije šaha u Piceriji, onako u bijelim farmericama sa usput pridodatpm PAP-ovkom i fišekom metaka. Strah me je naravno, očekujem pucanje već na Ljubnićkom mostu ali vozimo se još ohoho uzbrdo. Sredstva veze, tzv. motorole tada još nismo imali, tako da niko pojma nije imao šta se dešava. Napokon kamion stade, poiskakasmo u neredu. Dočekaše nas lokalni momci, izdeklamovaše nekoliko rečenica iz kojih zaključismo kako su oni uspostavili neku rezervnu liniju a da naprijed ima poginulih.

Ukratko nam pokazaše pravac i krenusmo. Bilo je neke pucnjave naprijed, ali kako smo prilazili mjestu gdje je bila linija (rovova, a kamoli tranšeja tada još nije bilo) sve se utišalo. Nastupali smo u strijelce kroz rijetku šumu. Nakon, recimo par stotina metara, komandir (da ga tako nazovem) nam je signalizirao (i pokazao vlastitim primjerom) da zalegnemo. U trenutku sam se začudio, pa se onda raščudih ugledavši na proplanku, malo ispod nas nekoliko mrtvih. Naši. Leže na čistini između vododijelnice koja je predstavljala liniju i neke zapuštene šupe. Vjerovatno su poubijani iz zasjede. Mi smo 50-tak metara od njih, u šumi malo iznad. Komandir je uporan u namjeri da čekamo, i da niko ništa ne preduzima prije njega. Ispostaviće se da je to bila ispravna odluka.

Nije strah niti bijes ono što mi je tada prolazilo kroz glavu: bez predumišljaja me obuze samo osjećaj zadovoljstva životom, ja živ " oni nisu. Bože me oprosti! Poslije malo dužeg čekanja neko sa lijevog krila dade znak da je vidio dvojicu njihovih u pravcu naše stare linije. Dok se mislimo da li da mu vjerujemo ili ne, neka vojska poče da se spušta baš odatle. Zaustaviše se na obodu šume, prema onim našima. Nama kao na dlanu " sad su oni u zasjedi. Gledam i ne mogu da vjerujem da nas ne vide. Komandir je već naredio da niko ne puca prije njega pa kroz onaj uski prostor između oboda šljema i nekog panjića koji izabrah kao zaklon, posmatram. Ima i njih svakakvih: sa šljemom i bez njega, u JNA uniformama, ima i plavih od civilne zaštite, naoružani AP-ovima, špaginima,.... , ljiljanima. Djeluju mi nekako jadno, je li moguće da su ovakvi, ili baš ovi pobili one naše? Udaljenost između nas je manja od 100 metara, mogu i lica da razaznajem. Čekanje traje možda minut. Dok jedan od njih sprema RB da gađa prema onoj šupi (veoma glupa odluka), počinje pucnjava. Nije komandir prvi zapucao. Svejedno, zabijam nos duboko u zemlju i povlačim obarač nekoliko puta. Očekujem da i oni pucaju prema nama. Sve pršti. Krajičkom oka gledam saborce desno od mene. I njima je nos u zemlji. Pošto pucnjava već jenjava usuđujem se da pogledam u pravcu pucanja: Još četvorica-petorica zamiču iza kose, jedan vuče nogu, jedan pridržava ruku. Svo oružje su pobacali. Neko od naših se dere: "drž'te gaće Turci! " ili tako neku glupost. Samo jedan leži mrtav. Od čijeg li metka?

Brzo smo zaposjeli staru liniju, još malo pucali, onako bezveze. Prišli smo onim našim jadnicima, zatekli jednog živog. Nisam se trudio da saznam kako su ih pobili. Ostali smo tu još par sati, dok nisu došli ljudi da popune liniju. Vratismo se u Ilijaš, ispadosmo junaci. Već je priča dobila guslarsku dimenziju. A mi nismo ni gledali gdje pucamo. Slabo osvetismo one naše. Nije mi žao, nije lako pucati u ljude, ali da nam se ovakva prilika pružila godinu dana poslije, slabo bi koji od njih ostao živ.

Slatko sam se nasmijao kada sam na internetu pročitao da junački Visočani ovu avanturu nazivaju "prvi pokušaj deblokade Sarajeva". Bojim se da ovi ne bi znali naći Sarajevo, sve i da smo ih pustili da ušetaju.




Idi na stranu - |listaj dalje|