Nalazite se na Forum-Najnoviji Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

Unesi rijec: Web slavicnet.com Submit search form

moje_price - 41482 - 17.09.2011 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽⁵⁶⁾

Miris duše

Sa prvim zadahom jeseni gorom Romanijom se razlije miris pečene paprike i kuvanog pekmeza, te zvukovi tupih udaraca sjekira i reskog cijuka motornih pila. Ovakva atmosfera u meni stvara nekakvu blagu jezu koja me podsjeća da su se nad Sokolac ponovo nadvile surove sjene zime. Sa prvim nagovještajima jeseni, zazvoni u meni nekakav alarm koji me tjera da razmišljam o drvima za zimu. Drva još nisam kupio, valjda zbog toga što u stanu imam centralno grijanje. Zato mogu da se opustim i uživam u mirisima pečenih paprika i pekmeza od šljiva, koji dopiru do mene čak i kada sam daleko na hiljade kolometara od rodnog kraja. Dobar domaćin ogrevno drvo za zimu nabavlja još u rano ljeto. Naše starine su govorile da ukoliko u septembar uđeš bez dobrih zaliha drva i nisi baš neki domaćin. Što se mene tiče, u šumu sam po drva išao samo jednom. Ovo je moja priča o tome.

Mislim da je to bilo u jesen 1994. godine. Drva se u toku rata nisu mogla kupiti u Šumarstvu, pa je svaki vojnik morao da sam sebi organizuje sječu. Doduše, komande su se te godine pobrinule za prevoz, ali smo se za sve ostalo morali snaći sami.

U šumu krenuh sa Radom Vukovićem iz Vlasenice i par njegovih saboraca iz čuvenih vlaseničkih jurišnika, koji su se proslavili u bitkama na Cerskoj. Vozač vojnog "Dajca" nam ujedno bješe i vodič, te nas odvede na nekakvu lokaciju, čini mi se u pravcu Stjenica. Po njegovim riječima na tom mjestu je bilo najlakše izvući drva na put.

Rado je bio pravi virtuoz na motornoj testeri. Za sat vremena je oborio nekoliko stabala, potkresao grane i počeo da debla reže na ćutke, koje smo kasnije kotrljali niz padinu i utovarali na kamion. Sve je išlo kao po loju, pa za trenutak pomislih da i nije tako teško biti drvosječa.

Odjednom, ugledah čovjeka kako nam se užurbano približava utabanim šumskim putem. Kada priđe dovoljno blizu, uzviknu nervozno:

"Ma šta to radite, ljudi? "

"Sječemo drva za ogrev!" - odgovori jedan o mojih prijatelja.

"A što, bolan, u mojoj šumi? "

"Kako tvoja, pa ovo je državna! " - umješa se i vozač kamiona.

"Ma nije državna, ušli ste desetak metara u moje imanje! Eno, tamo vam je međa! " - odgovori domaćin i pokaza na nekakav kamen koji se ni po čemu nije razlikovao od bilo kojeg drugog kamena u šumi.

Osjetih da je došlo vrijeme da se i ja umješam u razgovor i pokušam da smirim situaciju. Objasnih vlasniku šume da se radi o nesporazumu i da niko od nas nije imao namjeru da krade drva. Čovjek, očigledno veoma ljut, započe da objašnjava da je to već treći put u toj sedmici da mu vojska pustoši šumu tako da mu je svega preko glave. Zatraži da istovarimo ono malo drva što je već bilo nabacano na kamion i da ga više ništa ne pitamo.

Nakon što ispunismo starčevu zapovjest, izvadih flašu rakije i ponudih čovjeka da pokvasi grlo. On se zahvali, a zatim iz flaše povuče domaćinski gutljaj. Potom zadovoljno obrisa usne rukom, reče da se zove Slavko, a zatim me upita kako se zovem i ko mi je otac.

"A ti si Ljubov sin!? " - uzviknu iznenađeno - "Pa kako ti je otac? Čujem da je puno bolestan i da ne ustaje iz kreveta??? "

I tako, na moje veliko iznenađenje, narogušeni starkelja postade mnogo blaži prema nama. I dok sam mu ja pričao, potegnu Slavko još par gutljaja iz flaše, slušajući poluotvorenih usta opis zdravstvenih problema moga oca.

Nakon desetak minuta razgovora, i još nekoliko podizanja flaše iznad glave, Slavko se razmaha rukama pa uzviknu:

"E sad slušajte dobro! Hajde da ponovo utovarimo sva ova drva na kamion, a ti momčino upali tu motorku pa obori još nekoliko bukvi. Hoću da se porodica Tomić dobro ogrije ove zime! "

Nastupio je tajac! Svi su bili iznenađeni naglim preokretom situacije. Da bi nas uvjerio da se ne šali, Slavko i sam poče da nabacuje ćutke na kamion.

Nakon par sati "Dajc" je bio prepun drva. Kako se približavao trenutak rastanka sa Slavkom, sve više me je pritiskao kamen zebnje da ću otići iz šume a da od Slavka ne dobijem odgovor na pitanje: Zašto ovo činiš?

Izgleda da je i on, dok mi je u znak pozdrava čvrsto stiskao ruku, nekako dokučio moje misli pa reče:

"Znaš li ti momčino da smo tvoj otac i ja u zajedno u kafani popili na stotine litara rakije! Tvoj Ljubo bješe velika drugarčina i strašno dobar čovjek, pa nikada nije žalio da sa prijateljima potroši novac. Sjećam se dobro, dok je tvoja majka radila u Njemačkoj, pošalje ona njemu pare da kupi oluke za kuću a mi ih popijemo... Vinka ponovo pošalje devize, a mi opet u kafanu. E vidiš, prijatelju moj, došlo vrijeme da ti ja šumom oluke platim! Idi sa srećom i nemoj, molim te, zaboraviti da mi pozdraviš pobratima!"

Puno je hladnih zima prošlo od te moje poslednje sječe drva. Srećni dani života na Romaniji su postali daleka prošlost, a sadašnjost poprimila oblik zidova jednog toplog beogradskog stana. Iz komšiluka dopire miris pečene paprike. Neko priprema zimnicu. Ipak, nešto tu nedostaje! U ovom gradu sve je nekako čudno. U Beogradu su i poznati nekako nepoznati, a u nevolji ti neće pomoći čak ni oni koji su ti najbliža rodbina. Ovdje je i miris paprike nekako drugačiji od onog sa Romanije. Vjerovatno zbog toga što mu nedostaje malo duše, Slavkove ili nekog njemu sličnog.