fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

price_vase - 40502 - 13.09.2011 : Zoran Janković Rogatica, Republika Srpska - best (2)

Crne ovce, bijele vrane i lijevi navoji


  • Komšooo, "ajde da zapalimo! " pozva me čim me je ugledao.

    Imao sam nekog posla na imanju i nije mi se dangubilo, ali poziv prvog komšije se ne odbija. Obiđoh ogradu, prođoh na dvorišne vratnica, priđoh mu i sjedoh do njega, na jedan svježe odrezan ćokić. Osjetih neprijatnu vlagu sirove hrastovine na dijelu tijela koji pristojni ljudi ne spominju. I dalje praznim pogledom zagledan u piljevinu pod svojim nogama on mi ponudi kutiju sa cigaretama. Trže se, shvati da je pogriješio.

  • Izvini, moj dobri komšija, ja zaboravio da si ti bacio cigare. Koliko ono već ima?

  • U oktobru će biti tri godine.

  • Svaka ti čast, ja ne bih mogao. Prije bih se hljeba odrekao nego cigara. " reče i povuče duboko dim jeftine cigarete u pluća. Što bi se reklo "do peta" povuče. Nastavi da gleda u prazno.

  • Režeš drva? " upitah sasvim besmisleno i nepotrebno, tek da nešto kažem.

  • Aha! " odgovori kratko, ali očekivano. Opet zapade u duboko razmišljanje. I ja sa njim.

    Već treću generaciju živimo kuća do kuće. Znamo se u dušu. Zajedno smo rasli, igrali klikera i pola-cijela, izlazili u iste kafiće, ratovali" On se oženio prilično mlad za tadašnje vrijeme. Sa devetnaest godina. Ja sam otišao na studije. Njega roditelji zaposliše u državnu firmu, ali on ubrzo kupi kamion i ode u privatnike. Prilično rizična životna odluka za mladog čovjeka, ali se u njegovom slučaju pokaza kao dobra. Posla je bilo a komšo je bio "oćak" za radom; pravi ustalac. Bile su to one zlatne osamdesete. Porodica mu je pripadala tadašnjoj srednjoj klasi i nesebično mu pripomagala. Imalo se moglo se. Kome će drugom nego svome dijetetu pomoći, još kad hoće da radi. Za nepunu godinu dana kupio je on bolji kamion i već dobro zarađivao. Poče se kretati u krugu dobrostojećih ljudi naše varošice. Bog ga obradova sa dvoje zlatne, zdrave djeca. Idila prava. Ali" onda poče " rat.

    Odratovao je pošteno, muški, od prvog do posljednjeg dana.

    Godine provedene na liniji osiromašile su ga. Kamion, hranitelja porodice, morao je prodati. Pojele su ga gladne godine. No, nije se predavao. Pošto je trgovina bila jedino profitabilno zanimanje on, u jednoj napuštenoj muslimanskoj garaži, otvori trgovinsku radnju. Ponovo je vrijedno radio i dobro zarađivao. Otvori i drugu radnju. Kupi kombi pa onda i kamion. Kupi garažu u kojoj je držao radnju i na njoj podiže sprat; djeca su stasavala i mislio je i na njihovu budućnost. Pošto je posao cvjetao znalo mu se desiti da dnevno i po tri puta mora da ide u Bijeljinu, po robu. Samo istovari i opet nagazi po gasu. Više od hiljadu kilometara pravio je skoro svakoga dana. Nije se štedio. Trgovinsku radnju preregistrovao je u privatno preduzeće. Sve mu je napredovalo i množilo se. Kao u Relje Petra Kočića. Mnogo je radio i mnogo imao. Volio je i jedno i drugo. Naučio je tako iz mladih dana. A i roditelji su mu bili radni ljudi.

    A onda" onda opet kao kod Kočićevog glavnog junaka iz pripovijetke "Kroz mećavu", sve krenu nizbrdo: "Prijatelji" kojima je bio žirant prestali su da vraćaju kredite; on poče da plaća tuđu neozbiljnost a svoju dobrotu. Skupo da plaća! Nevolja nikad ne dolazi sama. Svako inspektorsko đubre koje je u radnje ulazilo sa aktovkom odnosilo mu je po par hiljada maraka; neki od njih čak su mu se i povjeravali da moraju da tolikoitoliko para dnevno napune u budžet inače će i sami ostati bez posla! Ali i to da su im šefovi naredili da njega moraju kazniti kako znaju i umiju. Uzaludna su bila uvjeravanja da će ga takvim ponašanjem dovesti do prosjačkog štapa. Nekoliko velikih, trgovinskih lanaca otvori svoje radnje u gradu. Zalihe robe postadoše mu manje od potraživanja povjerilaca. Sa devetnaest godina života bio je svoj čovjeka, gazda za tadašnja mjerila, a u četrdeset trećoj ponovo je bio go kao kad se tek rodio.

  • Znao sam ja da moram propasti, moj komšo! " progovori on kao da mi pogodi misli.

  • Znaš kako su, ono nekad dok je Bog po zemlji hodao, u Poljoprivrednom dobru Borike obilježavali ovce? Bilo ih je više od hiljadu: šturke, dviske, stare ovce, mladi ovnovi, dvogodci, trogodci" Jednom bojom bilježili su ovce za priplod, drugom za prodaju, trećom za klanje" e nas su ti, naše vlasti, nabilježile ovom bojom za klanje. Znao sam to još onda kad su mi tražili pare iz SNSD-a, još pred "one" izbore, a ja im nisam dao. Znao sam da su moje preduzeće i mene, tada, nabilježili nekom bojom, samo nisam znao koja će biti. Sve su oni nas nabilježili: jedne za podsticaj, druge za nepovratne kredite Vlade, treće za ekspresne kredite Investiciono-razvojne banke, a nas četvrte za " klanje. Zamisli kad nekom država da "nako" milion, kako da se ja nosim u poslu sa njim! ? To su ti one ovce nabilježene za priplod. E, pošto smo ti i ja nabilježeni bojom za klanje, nema nam spasa.

  • Ma, neka smo mi zdravo, moj komšija, to je najvažnije! " pokušah da mu odagnam negativne misli.

  • Jes" ja, nek" smo zdravo! Ne možeš biti ni zdravo bez para. Da je koja marka pa neka se pomalo i kašljuca. " progovori iz njega preduzetnik.

  • Nego, da te pitam, magistrira li ti? " upita on mene.

  • Nisam još. Nemam para da uplatim ostatak školarine. Položio sam sve ispite, prosječna ocjena 9, 00, trebao bih pisati magistarski rad, ali kako kad" " prekinuh rečenicu da ne bih bio kontradiktoran sa onim što kazah prije toga.

  • ... kad nemaš para! Kad nigdje ne radiš! Kad te nakon petnaest godina krvavoga rada smijenilo, a na tvome mjestu danas radi balavurdija iz vladajuće stranke. To ti je samo zato što si pis"o protiv Dode. Eto ti sad! Najgore mi je od svega što znam, kad bi se sve ponovilo, ja im opet ne bih dao para, a ti bi i dalje laj"o po medijima na SNSD i na Dodika. Ti si k"o i ja, crna ovca, bijela vrana, šaraf lijevog navoja. Politika i političari su nam došli glave, a da se mi nikad nismo bavili politikom. Samo smo, naivno, mislili kako može da se živi od svoga poštenoga rada i da se svakome kaže ono što se misli. Zar to nije žalosno, u kakvom ovo svijetu živimo? " reče više za sebe nego za mene, ugasi opušak nogom i poče da pali motorku, dajući mi do znanja da je njegova pauza u radu završena. A time i naš razgovor. Ustadoh i krenuh. On ugasi motorku.

  • Komšooo! " dozva me.

  • Molim!

  • Ti znaš da sam ja stari autoprevoznik, zapamti da i lijevi navoj ponekad zatreba. Rjeđe, doduše, ali kad zatreba bez njega se ne može. Desnog imaš koliko hoćeš, sve je njime zavrnuto, i na motoru i na šasiji. Ali lijevi, on je baš-baš rijedak. To što on može da drži i izdrži desni nikad ne bi mogao. Živi bili pa vidjeli, nema tog kamiona na svijetu kome neće, kad-tad, zatrebati lijevi navoj " reče i ponovo upali motorku. Poče da pila drva.

    "Kraducne" on tako (nadam se da šumari ne čitaju blogove!!! ), sedmično po jednom-dvaput, metar-drva-tri iz državne šume. Izreže, iscijepa drva i proda ih. Pošto nema svoje uzima svijetsku zemlju pod zakup i sije krompir. Tako sada izdržava porodicu. I još izdaje pod kiriju poslovni prostor. Ja, opet, radim teške fizičke poslove na svome porodičnom imanju. Izdržavam čeljad od poljoprivrede. I izdajem pod zakup imovinu koju sam od pokojnog mi oca naslijedio. Zajedno čekamo bolje i pravednije vrijeme kad će se glasno smjeti reći šta misliš o lopovima na vlasti. Posrnuli preduzetnik i propali intelektualac. Da li smo, u ovoj životnoj priči, posrnuli i u sunovrat krenuli mi ili društvo koje nas okružuje? Valjda će nekad doći i to dugo, dugo čekano vrijeme u kome ćemo moći normalno da živimo i mi koji smo lijevi navoj!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|