fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ekshumacije - 38382 - 03.09.2011 : Zoran Janković Rogatica, Republika Srpska - best (2)

Sveti posao na svetome mjestu (1)


Lako je (ne)pisati

Pisati nije teško. Nimalo! Azbuka ima trideset slova; samo kombinujete slova u riječi, riječi u rečenice, interpunkcijskim znakovima rastavljate tekst na rečenice i rečenične dijelove i eto: tekstova, priča, knjiga. Još ako ste Crnogorac sad imate na raspolaganju trideset dva slova umjesto trideset (šta znam zbog čega, možda im je intencija bila da broj slova izjednače sa brojem zuba). Tehnički stvari sa pisanjem stoje tako. A suštinski?

Pisanje je stavljanje života na papir, slikanje riječima, prepisivanje od života, tako da kad čitalac pročita kaže: "Jeste, to je baš tako kako tu piše! To je živa istina! Tako jeste u životu!" E, baš to i jeste najteži dio kod pisanja: razumjeti život. I život i smrt. A to još niko nije uspio.

Pisati o životu mi je lakše. Volim to. Samo pažljivo pratim oko sebe, pokazujem prstom (mada kažu da to nije po bontonu) i velim: "Vidi, ovo je baš lijepo", ili: "Auuuu, što je to ružno"! Ono što ću ugledati i opisati određeno je objektivnom stvarnošću, ali i ličnom percepcijom i senzibilitetom; razlikovanjem dobra od zla. A bogami i onim što čovjek ponese iz kuće. Mene su učili da otvoreno pričam o svemu, da ukazujem na loše stvari. Ne zato da bih "ispao" pametan, nego što je to način da se loše stvari popravljaju. Zato češće pišem o onome što je loše nego o dobrim, životnim dešavanjima (iako me zbog toga stalno "gudalom po prstima biju").

Dobro je samo po sebi - dobro, to svi vide. Ako ga ima i kada ga ima. Njega ne treba ispravljati nego podržavati, umnožavati, širiti. E baš zbog toga latih se tastature da napišem nekoliko redaka (mada uvijek ispadne malo više) na dvije teme o kojima baš teško pišem; ali baš teško: o jednom dobročinstvu i ljudima koji više nisu sa nama.

O dobročinstvima pišem teško jer niti umijem da hvalim niti volim da me hvale. Čak se i unezgodim, uvijek mi bude neprijatno. O onima koji nisu više među nama ne umijem da pišem jer se bojim; bojim se da ću reći nešto što se njima ne bi svidjelo, a oni nisu u prilici da mi uzvrate; bojim se da ne umijem naći velike riječi koliko su velike njihove žrtve; bojim se, bojim se da sam grešan jer sam ja živ a oni nisu. Bojim se da su mi nekako veći, jači, ljepši, bolji u mome srcu (tamo gdje već jesu) nego što će biti u mojim riječima. Prihvatih se, dakle, pisanja na ovu temu samo iz jednog-jedinog razloga: ima nagovještaja da bi dobročinstvo o kome pišem moglo da izazove lavinu sličnih dobrih dijela.

Niko ne zna šta je rat ako u njemu sina nema!

Rat je užasna stvar, mrzim rat; to je najveća glupost koja se može dogoditi u životu jednog čovjeka. Ali kad se već dogodi! Šta onda? Veliki Ivo Andrić rekao je da u ratu "Pametni zaćute, budale progovore, a fukara se obogati! Negdje baš pred sami rat pročitao sam i da je hrabrost "bojati se rata, ali pred neprijateljem biti hrabar". Mnogi koji su ovako razmišljali, kad je već rat počeo, uzeli su pušku i branili svoj narod. Bilo im je teško, trpjeli su pogibije prijatelja i najrođenijih, strah, neizvjesnost, neprijateljske ofanzive, hladnoću, glad, nespavanje, nepravdu u nadi da će svojim žrtvovanjem izgraditi pravednije, poštenije društvo. Lično se nikad nisam ponadao da ću dobiti prvoboračku penziju, orden, privilegije. Sasvim bi mi dovoljna satisfakcija bilo to da mi neko naduvano govno zaposleno u državnoj administraciji u pošti ustupi mjesto u redu na račun moga učešća u ratu. Srce bi mi bilo veliko k'o Romanija i nikad i ništa više ne bih tražio za sebe. Časna riječ!

Danas imamo Republiku Srpsku i u njoj predsjednika RS i Vladu, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite, imamo Boračku organizaciju Republike Srpske i opštinske odbore ove organizacije (da ne ulazim u brojne, preplaćene, političke funkcije koje srpski bezobzirnici i bezobraznici obavljaju na nivou be-ha vlasti). Sve njihove funkcije "ponikle" su iz krvi boraca VRS-a; da nije bilo boračkog žrtvovanja ne bi imali gdje biti predsjednici entiteta, premijeri Vlade, ministri, predsjednici Boračke organizacije. Njihov posao je da preživjelim borcima omoguće dostojanstven život, a poginulim (nešto mi smeta kad čujem "pali borci"; pali su političari! I to su pali na ispitu " ljudskosti! Poginuli borci su se uzdigli na visine koje su nama, živima, nedostupne i nespoznajne) borcima dostojne sahrane, spomenike i brigu o grobljima, te posebno o njihovim porodicama. Međutim, da li je tako?

Gdje ste sada?

Mnogo je porodica čiji su članovi poginuli kao pripadnici VRS na sarajevskom ratištu, a danas žive razbacane (dejtonskim egzodusom i životnim nedaćama) širom Republike Srpske; koje nisu uspjele da ekshumiraju svoje poginule heroje i prenesu njihove kosti u RS za koju su i dali živote. Porodice se obraćaju na nadležne adrese i redovno "dobiju" obećanja koja se nikad ne ispune. U međuvremenu grobovi heroja Republike Srpske zarastaju u zelenu travu zaborava u Federaciji BiH. A mnogi od njih bivaju i skrnavljeni; dušmani i neljudi piruju po njima. U nas Srba za umrle se nema poželjeti šta drugo nego da "počivaju u miru". Mogu li heroji poginuli za RS "počivati u miru" u Federaciji BiH, čiji vojnici su ih i ubili!? A stanovnici Federacije ih ni mrtve ne ostavljaju na miru!

Nekoliko takvih porodica imalo je sreću da se za pomoć obrate pravim ljudima. Ali baš - pravim. Grobovi njihovih najmilijih propadali su u Federaciji a neki su zarastali do te mjere da ih je bilo teško i pronaći. Porodice su obilazile ova mjesta gdje su im počivali najmiliji, pokušavale ih održavati i uređivati ali - većina njih ne rade, podstanari su, školuju djecu (poginulih heroja). Čak i sam dolazak iz (npr. ) Bijeljine u Sarajevo za njih je znatan trošak. Maaa, ko ne razumije o čemu ovdje pričam ne vrijedi mu ni objašnjavati. "Sit gladnom ne vjeruje", rekao bi naš narod.

Čuvši za ovaj problem Željko Tomić, Sokočanin sa kanadskim državljanstvom (i sam učesnik rata), informatičar i vlasnik patriotskog portala http://www.slavicnet.com/ animirao je svoje prijatelje. I sa portala i iz realnog života. Krenulo se u skupljanje novca. Malo po malo, malo po malo, donacije su slali Srblji širom svijeta; uključila se i crkva u Željkovoj parohiji u Kanadi. Oni koji ovdje, u otadžbini, nisu mogli finansijski da pomognu pomogli su fizičkim radom: iskopom i ponovnim ukopom posmrtnih ostataka poginulih heroja, što je znatno pojeftinilo proces ekshumacije.

Nije mi namjera da ovdje, novinarskom preciznošću, nabrajam dobročinitelje i iznose koje su uplatili ili da ističem druge napore koje su dobri Ljudi, (da, veliko "LJ") Srbi i Srpkinje, podnijeli da bi završili ovaj sveti posao. Ni oni to ne bi voljeli. Možda bi se čak i ljutili na mene; znam ja njih. Nešto drugo hoću da kažem: kao posmatrač cijelog tog procesa svojim imenom i prezimenom, Zoran Janković, i imenima i mnogo boljih i poštenijih ljudi od mene garantujem da je svaki pfening potrošen baš za ono za šta jeste namijenjen; čak i da su dobročinitelji dodavali i iz svog džepa tamo gdje bi zapelo, ali da ne žele da se o tome priča niti da se to spominje!

Znam ja da su od devedesetih godina naovamo naši ljudi razbacani širom svijeta (kao cvijeće po livadi) milione i milione sakupili i poslali kao pomoć svome narodu u otadžbinu, a da su se tim parama brojni pojedinci-lopovi obogatili, da su danas "ugledni" bizMismeni i političari, međutim ne mora uvijek tako da bude. Evo, sa svega nekoliko hiljada evra, povjerenih u prave ruke, završen je posao koji država "nije mogla" da završi. Ovaj svijetli primjer ponukao je već Srbe u rasejanju i ima nagovještaja da bi, uskoro, mogle uslijediti i nove aktivnosti prenosa tijela poginulih heroja iz Federacije u RS. Tako biva kad se posao (i novac, ma koliko neznatan bio) povjeri pravim ljudima. Povjerenje je jedna od najskupljih riječi na svijetu!

Dakle: Božo Hart prenesen je na groblje u Miljevićima, a Predrag Žarković - Božur, Dragan Šorak i Branko Grabovac na Vojničko groblje Mali Zejtinlik na Sokocu, gdje počiva blizu hiljadu izginulih srpskih vitezova proteklog rata. (Slično svetilište iz novije istorije - ne postoji! To mnogi Srbi ne znaju, čak ni u RS. Zamislite samo hiljadu poginulih vojnika postrojenih na mrtvoj straži! I ne samo da su preneseni nego su im podignuti i mermerni, nadgrobni krstovi i uređene grobnice, isti kao što su i u ostalih sahranjenih heroja u Malom Zejtinliku. I ovo je učinjeno novcem Srba-donatora širom svijeta, jedino što je Republika Srpska obezbjedila jesu besplatna grobna mjesta (pa neće valjda to naplatiti, Bogom-brate!?).

Za one koji ne znaju Mali Zejtinlik na Sokocu, najveće je vojničko groblje u RS na kome je sahranjeno blizu hiljadu junaka izginulih u proteklom ratu, uglavnom na Sarajevskom ratištu, a ime je dobilo po Zejtinliku, čuvenom srpskom, vojničkog groblja u Solunu na kome su sahranjeni heroji Prvog svjetskog rata.

Oči pune tuge

Nedostojan rab božiji (kakav jesam) imao sam čast da, kao prijatelj ovog portala, budem pozvan da prisustvujem izlasku na groblje; da zapalim svijeće-paljenice pored novih krstova i grobova i odam poštu srpskim herojima koji konačno počivaju u miru; u zemlji za koju su poginuli, u Republici Srpskoj; mrtvi a u stroju među svojim saborcima. Bilo je to prvog dana po Preobraženju Gospodnjem, 2011. godine.

Četrdesetak članova porodica, pojedinci koji su učestvovali u aktivnostima ekshumacije i donatori kojima su prilike dozvolile, poklonili su se sjenima poginulih heroja; odali su im dužnu poštu. Prisutan je bio i predsjednik sokolačke Boračke organizacije. Regularan čovjek, i sam demobilisani borac. Da se s njime pričati, nije nadigao nos kao ostali funkcioneri Boračke organizacije. Atmosfera nevjerovatna. Neopisiva. Na licima porodica pomiješale se neizmjerna tuga i neka čudna sreća; poput one kad godinama gradite kuću, a onda se izmaknete pa gledate u nju. Gledate i gledate a nikako ne možete da se nagledate niti da povjerujete da je završena. Samo jednom od ekshumiranih heroja majka je dočekala da vidi kako joj je sin sahranjen u (svetu) srpsku zemlju. Ostali roditelji nisu bili te sreće. Poumirali su od beskrajne tuge, uglavnom prerano, i posahranjivani su daleko od djece. Ima li veće tuge na svijetu nego kad roditelj djecu svoju sahrane!!!




Idi na stranu - |listaj dalje|