fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rogatica_politika - 30482 - 22.05.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

Referendum: dum, duum, duuum...


Prije posljednjeg rata čuo sam jedan vic" Međutim", evo me k"o one sasvim stare čike, počnem jedno pričati pa me razmišljanje odvede u drugom pravcu. A onda i u trećem. Samo da pojasnim ovo "posljednji rat" pa ću se vratiti vicu.

Dakle, posljednji rat na exjugoslovenskim prostorima nikad nije dobio ni karakterno određenje niti zvaničan naziv. Nekoliko je dijametralno suprotnih mišljenja. Mi, Srbi, zovemo ga "odbrambeno-otadžbinski rat". Nema šanse da to ostala dva naroda prihvate. Oni smatraju da smo mi napadali a oni da su se branili. Definiciju "agresija", opet, mi nikad nećemo prihvatiti. Da bi se oružani sukob smatrao agresijom neophodno je prisustvo oružane sile jedne države na teritoriji druge suverene države, te borbena dejstva usmjerena na ugrožavanje vitalnih interesa te zemlje. VRS nije bila oružana sila neke druge države niti je bila na tuđoj teritoriji. Dakle nije bilo ni agresije. Međunarodna zajednica operiše sa sintagmom "nesretni sukob u regionu". Ne bih se složio ni sa ovim određenjem. Preblago je, "premekano". Kao da definišu saobraćanu nesreću a ne rat u kome je, sasvim pouzdano se zna, poginulo više od sto hiljada ljudi. Zato ga jednostavno ja zovem: "posljednji rat".

Suštinska razlika između pojmova "zadnji" i "posljednji" vam je, vjerovatno, poznata. Zadnji je pojava, proces, događaj" kojim se završava jedan smisleni niz. Poslije njega " nema ništa. Kraj, the end. Odnosno ima, ali to mogu biti novi nizovi, redovi, poređenja" nevezani sa ovim prvim. Dok pojam "posljednji" ima sasvim drugačije značenje. On je posljednji, na kraju je samo u datom trenutku, a nakon njega uslijediće naredni članovi istog niza. Zato, dakle, rat nazivam "poslednjim" a ne "zadnjim". Nažalost, ponavljam " NAŽALOST, ali ubjeđen sam da sam sasvim upravu. Poučen sam iskustvenim činjenicama ličnog primjera.

Naime, moja starija kćerka, prvo tatino radovanje, rođena je na Ilindan 1992. godine u izbjeglištvu u Beogradu ("braća Srbi" ne dadoše joj čak ni dvojno državljanstvo što bi joj, po mjestu rođenja, u bilo kojoj drugoj, normalnoj državi " pripalo). Na drugoj strani moj pokojni otac bio je 1939. godište. Kao trogodišnja "makanja" u majčinom naručju, u proljeće 1942. godine, obreo se u zbjegu koji su pripadnici ustaške, Francetićeve "Crne legije" dotjerale do Drine. U zločinu koji istorija tog doba nigdje zvanično nije zabilježila pobijeno je više od 6. 000 srpskih izbjeglica. Nezaštićeni narod poklan je kao stoka i pobacan u Drinu. Moja pokojna baka sa mužem invalidom (bez desne potkoljenice) i četvoro djece, od kojih je moj otac bio najmlađi, stajala je pored Drine. Gledala je kako su desetine romanijskih ljepotica, obučene u nabrzinu ponijeto djevojačko ruho, skakale u zapjenušale talase Drine, da ne bi bile obeščašćene od strane neljudi u ustaškim odorama boje smrti. Baka je upravo razmišljala da baci moga oca u Drinu, jer je zbog brige o njemu u naramku zanemarivala ostalo troje djece koja su joj se držala za suknju, kad se pojavio čamac sa Srbijanske strane i prihvatio ih. Da je samo desetak minuta kasnije došao ne bi bilo ni moga oca, ni mene, ni moje djece, ni ove priče. A poslije posljednjeg rata jedna ulica u Mostaru dobila je ime monstruma Jure Francetića!!! Eto-zato, između ostalog, tvrdim da je rat bio posljednji a ne zadnji. I strahujem od narednog. Iskreno " strahuje. Veliko je pitanje da li će se i moja unučad rađati u izbjeglištvu u Srbiji. Nadam se da neće a, opet, uvjeren sam da hoće. Zbog tog uvjerenja (između ostalog) sam i započeo ovu priču. Da upozorim da je prizivanje referenduma ravno prizivanju đavola-rata. A sad da se vratim vicu iz prve rečenice teksta.

Vic ide ovako: Kad se priđe kakvom kanjonu i uzvikne: "Fašisti, komunisti, nacionalisti" " znate li kakav odjek se čuje??? Čuje se:"isti, "iistii, "iiistiii! I meni čak i danas kad čujem "referendum" odmah u ušima započne da odzvanja odjek "dum, "duum, "duuum.

Srpski Napoleon Bonaparta

Referendum se smatra jednom od najvećih tekovina demokratije. On je forma direktnog odlučivanje biračkog tijela (građana) o ustavu, zakonu ili nekom drugom aktu ili bitnom društvenom (državnom) pitanju. U političkoj teoriji smatra se jednim od oblika (takozvane) neposredne demokratije. Veoma mu je sličan " plebiscit, oblik neposredne demokratije nastao još u Starom Rimu. Uobičajeno je da organizator definiše referendumsko pitanje a građani se izjašnjavaju sa "za" i "protiv".

Iako najdemokratskiji oblik odlučivanja " referendum " su zloupotrebljavali razni nedemokratski autoritarni i totalitarni režimi od njegovog samog nastanka. Najčešće time pilatovski peru ruke i iza "volje naroda" kriju svoje nedemokratsko ponašanje i antidemokratska ovlaštenja. Da ne budem pogrešno interpretiran: nije sporan mehanizam referenduma sporno je ko ga, kako i za šta koristi. Tako je u XX vijeku, kad je najčešće i korišten, preko 95% izjašnjavanja rezultiralo sa "za" referendumskog pitanja. Dakle nije istina da organizator ne zna šta narod misli pa to provjerava referendumom. Zna on odlično, samo želi da svoju misao i nakanu može proklamovati kao "volju naroda", te "oprati" se od posledice koje mogu nastati. A posledice su najčešće " katastrofalne. Govori li ovaj čovjek istinu, pitate se sad vi? Ne znam da li vam je poznato da je u novijoj istoriji referendum prvi iskoristio Napoleon Bonaparta. Tri puta posezao je za ovim "vrhuncem demokratije". Prvo je 1799. godine ustavom proširio ovlaštenja Prvog konzula (svoja); i to mu je bilo malo pa je 1802. godine referendumom sebe postavio za doživotnog Prvog konzula; samo dvije godine kasnije, 1804. godine, referendumom je sebe proglasio za " cara! Benito Musolini je umjesto izbora za parlament organizovao referendum gdje su se građani glasali "za" ili "protiv" liste Velikog fašističkog savjeta. I ko mu je mogao osporiti da vlast nema legitimitet kad je on povjerenje fašistima provjerio na najdemokratskiji način " referendumom? I Hitler je rado zloupotrebljavao referendumom. Prvo je istupio iz Društva naroda, a zatim je "voljom naroda" "pokrio" svoju želju da pripoji Sarsku oblast Njemačkoj. Komunisti su, takođe, referendum često zloupotrebljavali.

Šta je kod nas posrijedi? Nije li i naš, srpski Napolen Bonaparta napalio raju na referendum sa krajnjim ciljem da bude proglašen za " cara! ? Kad je Milo(k)rad Dodik riješio da posegne za referendumom sav sam se naježio. Odjek referenduma ovdje uvijek bude: dum, duum, duuum. A kad je dum, duum ja ratujem i krvarim a on i njegova fela mlate pare. Za ovo razmišljanje nisam mogao naći istomišljenike. I ne tražim ih. Samo iznosim argumente. Vi sami ocijenite njihovu snagu. Prvo sam tvrdio da referenduma neće ni biti, da Milo(k)rad Dodik " blefira. Mada ne spadam u ljude koji vole da kažu: "Jesam li vam rekao" moram da kažem da sam u pravu. Da ne mislite da je ovo naknadna pamet evo šta me je opredijelilo.

PRVO, tri su opšta stuba svake vlasti. Zakonodavna, izvršna i sudska. Parlament, vlada i pravosudni sistem (tužilaštva i sudovi). Što se tiče zakonodavne vlasti Milo(k)rad Dodik ima takvu parlamentarnu većinu koja će, na njegov zahtjev, izglasati i da je mlijeko " crno. Vlada je njegova, privatna, a Džombić je tu samo na privremenom radu. Kroz Vladu Milo(k)rad Dodik može progurati i prijedlog zakona da je svim građanima RS koji nisu članovi SNSD-a zabranjeno da dišu, ministri će dići ruke za njega.

Dovoljno je samo da im Džombić poruči da "Šef" (da, da, da svi ga u "Banjoj Luci" tako zovu) to traži od njih. Poslanici će, takođe, dići ruke i mi, a(nti)politička manjina u RS, ostaćemo kao ribe na suvom. Vapićemo za kiseonikom ali ga za nas neće biti. Nedostaje tu samo još da i sudovi presude kako mi ne smijemo da dišemo. No, tu autoritarno-totalitarni režim Milo(k)rada Dodika sve vrijeme vladavine ima nepremostivu barijeru ličnom apsolutizmu. Pošto tužioce i sudije ne imenuje on nego Visoki sudski i tužilački savjet tužioci i sudije uopšte ne slušaju Milo(k)rada Dodika, što ga izluđuje. Nikako ne može da podnese da postoji neko u RS ko ne sluša Njegovo Veličanstvo Srpskog Napoleona Bonapartu. Po svaku cijenu Milo(k)rad Dodik želi da on imenuje i kontroliše tužioce i sudije kako bi imao apsolutnu vlast u RS, kao nekad Bonaparta u Francuskoj.

DRUGO, Sud BiH postoji već jedanaest godinama. Kad je on osnovan pisao sam za novine. Bila je to 2002. godina, ako me pamćenje služi. Jedva sam ubijedio tadašnjeg mi urednika da prihvati moj intervju sa ondašnjim predsjednikom Suda BiH Martinom Ragužem (nije to političar Raguž, ovaj Martin Raguž bio je prvi predsjednik Suda i otišao je u penziju). Teza moga urednika bila je da Sud treba ignorisati, a moja sasvim suprotna: da ga treba zatrpati sa deset hiljada validnih optužnica za ratne zločine počinjene nad Srbima, čime će se izbjeći da, kao Haški tribunal (čiji smo rad, takođe, pokušali ignorisati) sudi samo Srbima. Sami procijenite ko je bio u pravu.

TREĆE, kada je Sud BiH sudio Dodikovim političkim protivnicima, Mirku Šaroviću i Momčilu Mandiću, Milo(k)radu Dodiku rad ovog Suda ni malo nije smetao. Naprotiv, aplaudirao mu je.

ČETVRTO, prema mojim informacijama samo par mjeseci rada trebalo je još Tužilaštvu BiH da podigne optužnicu protiv Milo(k)rad Dodik. Referendumom on želi spriječiti podizanje ove 80% pripremljene optužnice za zloupotrebu službenog položaja i višemilionske pronevjere.

PETO, disciplinovanjem Suda BiH sve tužioce i sudije u Republici Srpskoj doveo bi u situaciju da ni slučajno ne pomisle da dovedu u pitanje zakonitost rada i pstupanja Milo(k)rada Dodika. Ni njega niti njegovih saradnika.

Da pokušam priču privoditi kraju. Referenduma, mislim, neće biti. Sud BiH neće biti ukinut. Priča o njemu biće aktuelizovana naredne godine, pred opštinske izbore. Od ishoda izbora zavisiće dalja sudbina priče o ukidanju Suda BiH. Samo priče jer od ukidanja nema ništa. Pričaće se, pričati i pričati i" priča će utihnuti. Potezanjem ovako važnog pitanja Milo(k)rad Dodik nametnu se strancima kao političar br. 1 u BiH. Nema tog suda, sudije i tužioca koji će se, poslije ovoga, usuditi da udari na banjalučkog "Šefa". Otvorena su mu velika vrata da radi šta hoće, a na kraju postane i monarh Republike Srpske.

Ne handrite mi priču

Jedan od desetak novinara u Republici Srpskoj čijem sam profesionalno sazrijevanju dao skroman doprinos jeste " Srđan Šekara. Njegov pokojni otac mnogo me je cijenio zbog toga. Volio je sa mnom proćaskati, a od Srleta je tražio da ćuti i sluša naše razgovore. Jednom, tako, dok mi je prepričavao neke ratne dogodovštine Srle mu upade u riječ. "Tata, nije tako bilo, ja sam bio tu""! "Prekini, ti mali, ne handri mi priču! Pusti me da čovjeku ispričam svoje viđenje, pa mu ti poslije pripovijedaj tri dana"!

Tako i onaj kome se ne sviđa ova moja priča, neka ne pljuje po njoj; neka mi ne handri priču! Neka napiše svoju a ja ću je uredno pročitati.




Idi na stranu - |listaj dalje|