fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

radovan_karadzic - 27189 - 07.03.2011 : Zoran Janković Rogatica - best (1)

Radovan Karadžić (1)


"O svojima mogu da govorim, ali ne želim da čujem! "
(jevrejska poslovica)

Ponekad se uplašim da o sebi ne emaniram mišljenje ravno onom u crtanom filmu o Dušku Dugoušku: "Ujka Duško ti, izgleda, nisi bio jedino još na mjesecu"! Da ne budem svakom loncu poklopac a jelu mirođija" dežurni pametnjaković. No, sjeda mi brada i posao koji sam radio godinama valjda će biti dovoljno pokriće da se tako ne pomisli.

Naime, ovdje se pisalo o Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. O tome je pisao i Nedeljko Žugić. Ne znam da li mi je to prednost i ili nedostatak ali" činjenica je da lično poznajem i jednog i drugog i trećeg spomenutog čovjeka. Sa svakim od njih nekad sam popio kafu. Istina, nikad u četiri oka, toliko blizak nisam niti sa jednim. Ali u "desetak očiju" " jesam. Pročitao sam ovdje različita mišljenja o njima. Neka su na istom "fonu" kao i moja, a druga su dijametralno suprotna. Ima i onih sa relativnim stepenom korelacije. I baš to mi je drago. Ugledni američki novinar Valter Lipman, još dvadesetih godina prošlog vijeka, napisao je : "KAD SVI MISLE ISTO TO ZNAČI DA NIKO NE MISLI DOVOLJNO"! A i nismo mi SNSD niti je Željko Tomić Milo(k)rad Dodik pa da "po difoult-u" svi moramo da mislimo isto. Je li tako?

Sa Radovanom Karadžićem sam, kao novinar Srpske Radio Televizije (SRT), današnje Radio televizije Republike Srpske (RTRS), napravio zaista mnogo televizijskih priloga. Novinarski prateći sastanke raznih nivoa i povoda bio sam u prilici da ga djelimično upoznam. Kad bi gostovao u našim emisijama znao je doći u redakciju i neformalno popričati sa nama. Odavao je utisak inteligentnog, obrazovanog, vaspitanog i vrlo tolerantnog čovjeka. Ispričaću vam par događaja koji su ga, u mojim očima, učinili velikim čovjekom.

Pratio sam sjednicu Vlade na kojoj je, kao predsjednik RS, bio prisutan i Karadžić. Predsjedavao je potpredsjednik Vlade Velibor Ostojić. Bila je i neka "škakljiva" tačka dnevnog reda. Ne sjećam se koja. Ostojić je zatraži da novinari izađu dok traje rasprava o toj tački. Bilo nas je troje: TV, radio i "SRNA". "Ne, Velibore, nemoj tako", usprotivio se Karadžić, "ovo su sve srpski novinari. Oni znaju bolje od tebe i od mene šta od ovoga jeste a šta nije za uši javnosti! " (sad već pokojnom) Ostojiću to je bilo strašno nepravo jer je on godinama prije rata radio na TVSA. A i bio je ministar informisanja. Samo nas je mrsko pogledao i "otresao ušima". Mnogo lakše bi mi bilo da sam izašao. Sad sam lično bio odgovoran šta ću pustiti u etar a šta neću. A bila su to, što bi rekao Gojko Đogo "vunena vremena". Tim gestom, priznajem, Karadžić je "kupio" moje simpatije.

Događaj drugi. Na sjednici GO SDS-a Karadžića upozoravaju da Joja Tintor uzima i šakom i kapom; da kalja obraz i stranci i njemu lično, jer je zvanično bio Karadžićev savjetnik. "Ma nije moguće, pa znate koliko je Joja svojih ličnih para potrošio dok smo pravili stranku, ne mogu da vjerujem da, bi on nešto tako uradio"" Dugo se vajkao oko toga da se Tintor upozori na svoje ponašanje, bojeći se da ga ne uvrijedi. Meni je Karadžić, u tim trenucima, izgledao sasvim iskreno. Naravno da je moguće njegovo ponašanje objasniti i drugačijim motivima.

Riba iz Hadžića i stan za bratića - najveća srpska briga

Događaj treći. (Oprosti Gospode Bože za sve grijehe što počini moja duša grešna, ali ovo ispričati moram, jer je živa istina kao što je istina da sunce izjutra izlazi na istoku a navečer zalazi na zapadu).

Potpisan je Dejtonski sporazum. Dugo je narod zamajavan time kako će ako dođe do iseljavanja "ponijeti i saobraćajni znak" sa sobom. Došlo je do dejtonskog egzodusa Sarajlija, najvećih paćenika i heroja u Srba u proteklom ratu. Tu su svaka baba i svako malo dijete, koji su živjeli i umirali četiri godine udaljeni (ponegdje) samo desetinama metara od neprijatelja, dali veći doprinos stvaranju RS nego pola "boraca" VRS koji su grudi zakitili odlikovanjima na nekim drugim ratištima. I poslije svega, kad su odbranili svoje, sve odbranjeno ostavili su neprijatelju dajući posljednji pečat na tapiju o Republici Srpskoj. Elem, tog dana, što je bilo pametnih glava u RS sakupili su se u "Panorami" da izvjećaju kako za kratko vrijeme iseliti oko stotinu hiljada ljudi i njihovu imovinu. Satima se raspravljalo o nekakvom (je*enom) ribnjaku iz Hadžića. Doajen srpskog novinarstva, novinarčina i ljudska gromada Duško Oljača, više nije mogao slušati tu i takvu raspravu. Sišao je sprat niže, u bife, da trgne dvije-tri ljute s nogu, a mene je zamolio da mu nastavim voditi bilješke. Otvorio sam rokovnik i preko cijele dvolisnice pročitao napisane samo tri riječi: "Riba najveća briga"! I zaista je tako i bilo. Nakon jalovih priča riječ je uzeo Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit dabrobosanski gospodin Nikolaj. Nastade muk u Sali, jer je radna tišina sastanka odavno već bila narušena. Svi su očekivali mudre riječi od duhovnog oca, u trenucima kad sto hiljada Srba napušta svoja ognjišta. Ne mogu staviti pod znake navoda jer se ne sjećam tačno riječi. Ali suštine rečenog sjećam se i peče me, sve ove godine. Nakašlja se naš duhovni otac i unjkavim glasom konstatova kako se njegov bratić u Višegradu oženio te ne može više živjeti u dvosobnom stanu sa svojim ocem. Jer to su sada, faktički, dvije porodice. Reče i kako je to prioritetno pitanje čije se rješenje ne smije odugovlačiti. Zavlada opšti muk i nevjerica! Mogla se muva čuti u Sali u kojoj je bilo više od sto ljudi. U takvim trenucima, takve riječi, od takve ličnosti!!! Karadžić je preblijedio. Pozlilo mu je, samo što se nije onesvijestio. Morao je izaći iz sale.

Ja gladan a oni mi prijetili

Kćerka Radovana Karadžića, Sonja, bila je šef Međunarodnog press centra. Ona mi je potpisivala press-iskaznicu bez koje se (npr. ) nije moglo ući u salu i pratiti sjednice Narodne skupštine Republike Srpske. Neki od kolega pričali su mi svoja negativna iskustva sa Sonjom. Ja ih lično nisam imao. Čak mi je jednom izašla u susret. Naime, bio sam prvi žurnalista koji je napravio za novine priču sa Sonjom i Liljanom Karadžić o tome kako im je SFOR upao u kuću i vršio premetačinu.

Sa Sašom Karadžićem sam, pak, imao veoma, veoma neprijatno iskustvo. Kao urednik "Srpske danas" objavio sam vijest da je sarajevski CJB raspisao potjernicu za Njegom Vukadinom zbog nekog razbojništva. Bilo je to zvanično saopštenje CJB-a. Odmah nakon realizovane emisije jedan kolega mi je reko kako me traži Saša Karadžić, sav bijesan, jer sam objavio da je raspisana potjernica za njegovim kumom. Jedino Sašu od cijele porodice Karadžić nisam lično poznavao. Otišao sam do radnog stola, još jednom pročitao vijest" nisam pogriješio nigdje. Sve što sam pustio u program pisalo je u saopštenju. Tada mi je i jedna kolegica "prijateljski savjetovala" da se sklonim sa Pala jer me prije par minuta tražio Saša prijeteći da se neću dobro provesti. Kad mi je i treći kolega rekao isto, pukao mi je film. Posebno što je ovaj mi kolega privatno bio blizak sa Karadžićima, pa sam pretpostavljao da je baš on i bio zadužen da pusti "probni balon", da vidi moju reakcija. A ja lud kakav sam uvijek i bio, podviknuh: "Kako to da Saša nalazi vas ali ne i mene. Ja mogu biti samo na dva mjesta: na poslu, u zgradi SRT-a ili u "Sandru" gdje smo jeli i spavali. Nego, pošto si ti jaran sa Sašom, reci ti njemu ovo: ako me traži da me prepadne, ja sam se jada u ratu nagledao i straha mi pod kožu više ne može stati; ako me traži da me ubije, bogami nek vodi računa da potegne prvi, jer ako li samo uperi cijev prema meni ubiću ga da je tri puta Radovanov"! Nikad više Saša me nije tražio. Niti tražio niti našao. Nikad se nismo ni upoznali. Možda je i najbolje tako. Ovo je moje lično viđenje i poznavanje Karadžića. Što se, pak, političkog sistema iz tog vremena tiče o njemu mogu reći - sve najgore. Kao urednik SRT-a platu sam dobivao možda svakog trećeg mjeseca. Kada sam još i porodicu doveo na Pale finansijski sam preživljavao samo zahvaljujući tome što mi stanodavac, Mišo Cvijetić, nije redovno tražio stanarinu. Hvala mu zbog toga. Neizmjerno mu " hvala. Inače, nisam imao para ni za cigarete. Tako sam "dobro" zarađivao. Kupovao sam duvan i papir na pijaci i motao. Dok su oni pušili "Marlboro". Kad bih se "slikao" (vodio emisije uživo) sako sam pozajmljivao od Duška Oljače, a kravatu od Vedrana Škore. Imati za pivo i smoki bio je praznik. Dok su milioni prolazili kroz Pale mi smo živjeli u krajnjoj materijalnoj bijedi. Pravili smo državu i "državnu televiziju" dok su se drugi bogatili na nesreći vlastitog naroda. Ima Onaj Odozgo on sve vidi i njegov sud je posljednji!

Jednom mi se desilo da nemam jedne-jedine marke u kući niti bilo šta za jelo u frižideru. Samo frtalj "unproforskog" ulja. Dvoje djece, supruga i ja. Dvanaestog septembra 1996. godine. Taj osjećaj nikada, dok sam živ, zaboraviti ne mogu. Čak i dok ovo pišem neka mi težina pritišće grudi; davi me kao da mi neko na prsima sjedi. Ne znam kako je naša kuma-Rada, izbjeglica iz Sarajeva u Bijeljini, saznala za našu situaciju. Nazvala je telefonom stanodavca i zamolila ga da nam prenese poruku (ni telefon imali nismo): da izađemo tad-i-tad pred autobus. Ima nešto za nas. Gladan toliko da sam jedva hodao otišao sam na stanicu u zakazano vrijeme. Stigla nam je vreća brašna. Za mene u tim trenucima većeg blaga na ovom svijetu nije bilo. Tri dana jeli smo samo uštipke. Trećeg dana stigao nam je novac od mojih roditelja. I oni su nekako doznali i poslali nam "DM-ova". Bilo je to jedino validno platežno sredstvo tih godina. Eto, tako smo stvarali današnji RTRS. Dok su se sadanašnji "veliki urednici" manekenisali po Banjaluci i ne primjećujući da je rat. Vidi li me iko danas? Kaže li mi iko " hvala? E pa možete onda zamisliti koliko je meni "drag" politički sistem iz devedesetih godina prošlog vijeka. I koliko sam ja bio "režimski novinar".




Idi na stranu - |listaj dalje|