fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

mico_vlahovic - 26296 - 30.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Poslednji dani rjaba Božjeg Miće Vlahovića


O Mići Vlahoviću je na ovom mjestu napisano mnogo interesantnih priča, uglavnom onih sa prizvukom tuge jer je djetinjstvo ovog mladog čovjeka bilo jako oskudno u ljubavi. Uprkos tome, on je izrastao u junaka velikog srca koji ni jednog trenutka nije zažalio poginuti za svoju braću preko Drine. Njegovi sarajevski saborci su mu značili mnogo, jer kada si siroče prijatelji su ti jedina familija.

Kada je pao, pokošen rafalom iz nekakvog šumarka na Treskavici, Mići su u pomoć pritrčali njegovi saboci. Najprije su mu previli rane, a zatim su ga u najkraćem vremenskom periodu prenijeli do bolnice. A nosili su ga na šatorskom krilu čitav jedan sat, tumarajući kroz nepristupačne gudure ove surove bosanske planine. Njihovo odredište je bio asfaltni put za Trnovo, na kome je bio stacioniran sanitet.

Mićini saborci nisu posustajali ni jednog trenutka jer su znali da u ovoj trci sa vremenom svi mogu biti gubitnici, a najviše njihov komandir jer je na ruletu sudbine ulog bio njegov život. U tome ih je bodrio i Mića, uglavnom praveći šale na svoj račun.

I ovoga puta se potvrdilo ono staro pravilo da problemi uvijek dolaze u nizu. Put prema Trnovu bješe neprohodan pa je vozaču pincgauera trebalo više od dva sata da ranjenog Miću prebaci do bolnice.

Nakon što su Miću predali doktorima njegovi saborci su krenuli nazad na Treskavicu da pomognu borcima u rovovima da zaustave neprijateljske nasrtaje na srpske ognjšta i vjekovnu srpsku zemlju.

Kraj priče o Mići Vlahoviću bi za nas ostala nepoznata da sudbina nije ukrstila životni put jednog borca Ilijaške brigade sa Mićinim poslednjim danima života. Nekako u isto vrijeme i Branislava V. je od neprijateljske granate zadobio višestruke rane u predjelu stomaka, te je Mišu Vlahovića upoznao u bolničkoj postelji. Za razliku od Miće, Branislav je izvidao svoje rane i preživio rat. Petnaestak godina nakon što su topovi zaćutali nad Bosnom, on će na Guglu otkucati ime Miće Vlahovića, pronaći ovu stranicu i nas i tako nam omogućiti d saznamo i nastavak ove priče.

Branislavu je jedna od medecinskih sestara iz Trnova sa oduševljenjem ispričala da su par dana uoči njegovog dolaska u bolnicu imali ranjenika koji je usled prevelikog krvarenja kod njih došao klinički mrtav. Nakon brze "reanimacije" i "punktovanja krvi" mladić je povratio puls a sutradan se osjećao i mnogo bolje. Naravno, pogađate da je sestra pričala o Mići Vlahoviću i da je bila ponosna što su mu spasli život.

Bolnice u Trnovu je bila namjenjena za tretiranje hitnih slučajeva, a nakon toga su ranjenici prebacivani u Srbinje. Upravo tako se desilo i sa Branislavom.

U Srbinju su oba ova borca, vjerovatno zbog sličnih povreda u predjelu abdomena, smještena u istu sobu. I tako su se Branislav i Mićo upoznali u bolničkoj postelji, pa te je Branislav shvatio da je Mićo predmet prče one medicinske sestre iz Trnova.

Prvog dana zajedničkog boravka u Srbinju Mićo nije bio priključen ni na kakav aparat. Bio je komunikativan, dobro se osjećao a posjetila ga je i delegacija iz Vogošće, koju je on primio vidno raspoložen i sa njima je komunicirao bez ikakvih problema.

Međutim, sutradan je Mićo dobio bolove u stomaku pa su mu doktori stavili sondu na nos sa namjerom da iz stomaka izbacuju nepoželjne materije. Ta mu sonda nikako nije odgovarala, pa je stalno pokušavao da je izvadi. Bolovi su bili jaki, ali se Mićo junački držao. Nešto kasnije su ga priključili na monitor za praćenje pulsa i pritiska pa se i sam Mićo pomalo zabrinuo zbog naglog preokreta situacije.

Sledećeg dana su ga često odvozili na preglede, a kada bi se vratio u sobu nije bio raspoložen za razgovor. Te noći je imao strašne bolove, stalno je jaukao, a nakon ponoći je odvezen na operaciju.

Branislav je sledećeg dana prebačen sa intenzivne njege u bolesničku sobu pa je to za njega bilo poslednje viđenje sa Mićom Vlahovićem.

Uprkos tome da je u Srbinju bilo dosta kvalitetnih doktora oni bolesnicima nisu mogli da pruže odgovarajuću medicinsku pomoć. Branislav se, na primjer, prisjeća da je jednom dobio intravenski lijek za regulisanje rada želudca ali je on imao ublaženo dejstvo. Tom prilikom mu je i sestra iz te bolnice rekla da su lijekovi dobijeni od UNPROFORA veoma slabi, pa ih je davala u duploj dozi.

Sve u svemu, izgleda da bi Mićo Vlahović imao mnogo veće šanse da preživi da je iz Trnova prebačen direktno u Beograd. Nažalost, kada je stigao na VMA, za Miću je bilo već previše kasno.

Ostatak priče znate: Mićini saborci su ga posjetili i na VMA, i on ih je zamolio da ga sahrane u Velikim Livadama, jer je tamo "bio najsretniji".

Mićo Vlahović, spomenik Aleksandrovo, Velike Livade




Idi na stranu - |listaj dalje|