fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rogatica_politika - 25533 - 10.11.2010 : Zoran Janković RS Rogatica - best (0)

Nova "Knjiga o Milutinu" (2)


Čak nisam ni želio rat. Naprotiv! U martu 1992. godine, svjestan šta se sprema, napustio sam stan i sa trudnom ženom izbjegao iz Sarajeva u rodnu mi Rogaticu. Stan je bio moje privatno vlasništvo, nije mi ga dala država i opremila okačivši mi čak i vodokotlić u WC-u. Kao nekima što jeste. Zato su ih i prodavali u bescjenje. Ne, meni su stan kupili moji roditelji pošteno zarađenim novcem; prodali zemlju i meni kupili stan, skućili me. Pošteno platili i stan i sve u stanu. A ja sve svoje, dakle, ostavio u Sarajevu, a nisam imao malo. Bio sam sin-jedinac iz domaćinske kuće, finansijski zbrinut. Uostalom, kao i moje sve tri sestre. Ja student-apsolvent na Političkim naukama, Odsjek ONO i DSZ, supruga na ekonomiji. Sve smo to, dakle, napustili u martu 1992. godine i vratili se u Rogaticu. Prije toga odslušao sam četvrtu godinu, položio predviđene ispite, odstažirao i imao čin rezervnog potporučnika. Svjež "stažo" objašnjavao sam usijanim glavama u Rogatici kako oni ne znaju šta je rat, kako je samo stajati u Pazariću na minus 15 i slušati predavanje ogroman napor, kako je bolje sto godina pregovarati nego dan ratovati ali" nisu me slušali. Govorili su da je moja škola komunistička. Tapšali su puške i govorili: "Ovim ćemo mi sa njima pregovarati, je*aćemo im mater"! Kad je zapucalo ti što su ovako govorili uhvatili su se benzinskih pumpi, postali su povjerenici preduzeća, članovi kriznih štabova" A ja, kud ću-šta ću, muško sam, školovani oficir, uhvatio sam za pušku. To mi je bila obaveza. Otadžbina i ono što mi je priroda dala u međunožju zahtijevali su od mene ovakav stav. A i osjećao sam da je sramotno drugačije činiti. Imao sam to negdje u genetskom kodu. Čovjek to ili ima ili nema; ili jeste ili nije patriota. Nema tu ništa između. Između je međa. Međa vrlo slična onoj iz romana "Nož" Vuka Draškovića. Moji su me odgovarali, nudili pare, slali u strane zemlje; jedinac sam, na meni je slavska svijeća, loza bi se ugasila sa mnom jer sam jedini muški potomak cijelog ogranka porodičnog stabla" Tccc, nisam htio ni da čujem razloge. Deda po ocu bio mi je invalid, bez noge, i nije moga učestvovati u Drugom svjetskom ratu. Đeda po majci, švercera duvanom, rat je zatekao u zatvoru; Nijemci preuzeli zatvor i on, greškom, sa političkim zatvorenicima ostao u "bajboku" sve do 1944. godine. Do početka devedesetih godina svi su se hvalisali kako su im đedovi bili partizani; onda su počeli da pričaju kako su im đedovi bili četnici. Ja sam uvijek saginjao glavu i prećutkivao temu rata, jer moji preci nisu bili ratnici. Riješio sam da to ispravim i da moja djeca i unuci (ako stignem da ih imam) ne saginju glavu kad se o ratu bude pričalo. Da pokušam skratiti ispovijest. U najkraćem, muški sam ratovao.

Uvijek mi je, za vratima u kući, bio spreman ranac i puška. Često su me dizali u tri-četiri sata ujutro: pukla linija na Nišićima, treba stabilizovati poljuljane položaje na Goraždu, neophodna ispomoć na Sarajevu, primijećeni pokreti neprijateljskih snaga u Žepi, pada Trnovo" Jedini sam u jedinici, od nas sedamdesetak, imao čin rezervnog oficira. Pored načelnika stanice jedini sam bio fakultetski obrazovan. Za inspektore, u "nedostatku kadra", imenovani su metalostrugari, za komandire policajci-kursadžije, za pomoćnike komandira šumari" A ja, gdje su se god gubile glave bio sam prvi. Svima je odgovaralo da zaginem, jer sam potencijalno ugrožavao njihova "teškom mukom" stečena radna mjesta. I tako tri pune godine. Čak sam permanentno vođen u statusu rezervnog policajca, jer su se bojali ako budem primljen u stalni radni odnos da ću, jednog dana, lupiti šakom od sto i tražiti tretman adekvatan mome zvanju i obrazovanju. I tako sve do 1995. godine. Nakon što sam, nekoliko puta, jedva izvukao živu glavu u borbi, postalo mi je jasno da sam "persona non grata" jer nisam član SDS-a. Kud ću, šta ću, ne može Gospod Bog ni mene paziti non-stop, ima i drugih u opasnosti!?

Jednom na TV-u pročitah telop (oglas) da se traže novinari sa fakultetom društvenog smjera na SRT-u. Jedva mi u stanici dadoše slobodan dan da odem da se prijavim na konkurs. Kad tamo, ja jedini prijavljeni kandidat. Nemadoše kud, primiše me na probni rad na mjesec dana. Radio sam vremensku prognozu. Dopalo im se kako radim. Mislili su da će biti problem da iz jedinice dobijem otpust za radnu obavezu. Hee, heeee, u stanici jedva dočekaše da me se riješe. Mnogi od njih su rekli kako su tek tada "prodisali". I tako, desi se kuriozitet možda i nezapamćen u istoriji ratovanja: u rat sam ušao sa činom rezervnog oficira, pošteno i muški ratovao, bez degradiranja, a iz ratne jedinice otišao sa "činom" rezervnog policajca! I samo još ovo o ratu: i sva tri mi zeta učesnici su rata. Najstariji je poginuo u borbama oko Rogatice, a sin mu je danas heroinski zavisnik. Druga dvojica su u Americi. Jedan je legalno iselio (za sva vremena naravno) skupa sa sestrom i moja dva sestrića, dva bića koja sam, poslije svoje djece, najviše volio na cijelom svijetu. I drugi je zet, takođe demobilisani borac, u Americi. Ilegalno tamo boravi, zarađuje koru hljeba da bi mogao da školuje izuzetno nadarenu djecu. Sve rečeno je živa istina, živa k'o živa rana. Tako mi Bog pomogao! A vjerujući sam čovjek.

Elem, obreh se ja na SRT-u, studio Pale. Pokojni Ilija Guzina, direktor, otvoreno je protežirao Hercegovce. Takvi su oni, hercegovci: dobri Srbi, dobri ljudi, a pomažu jedan drugom čak i kad ne govore. A ja? Ja opet ni kog' s lijeva ni kog' s desna. Ipak za tri godine sam od novinara-saradnika II (najniže zvanje u novinarstvu) napredovao do samostalnog urednika (jedino više zvanje je komentator). U novinarstvu se zvanja dobijaju slično kao činovi u vojsci: dobijate ih redovnim ili vanrednim unapređenjima. Bila su to burna vremena i jasno je da su se zvanja sticala mnogo brže nego u mirnim vremenima. Novinarski sam pratio događaje od najvećeg entitetskog značaja, sjednice Vlade RS i zasjedanja NSRS. Vodio sam i uređivao informativno-političku emisiju "Srpska danas" i "Hronika Srpskog Sarajeva" te, bez ikakve štele, veze, i korupcije, zahvaljujući isključivo ličnim kvalitetima, bio planiran za urednika "Trećeg dnevnika".

Tada Biljana Plavšić i Milorad Dodik preuzimaju vlast od Radovana Karadžića. Meni se nudi da idem u Banjaluku da uređujem "Banjalučku hroniku". Odatle mi "stižu glasi" da me smatraju "Radovanovim piskaralom" i da tamo neću biti dobro došao! Čuj ja Radovanov novinar a nikad nisam bio ni član SDS-a! ? Čak sam progonjen od SDS-ove političke oligarhije!

Već godinama sam bio odvojen od porodice. Djeca, žena i roditelji u Rogatici ja na Palama. Otac već ozbiljno bolestan. U to vrijeme dobih ponudu od "Radio Rogatice" za radno mjesto glavnog i odgovornog urednika. Što bi rekao Đole Balašević: "zamislih se nad životom, rekoh sebi: Kući stari moj. " I pogriješih! Grdno pogriješih! Grdno da grdnije ne može biti!




Idi na stranu - |listaj dalje|