fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas - 25343 - 29.10.2010 : Vukovarac - best (0)

Deponija iz Podlugova


Bilo je jutro, vjerovatno oko jedan sat ujutro. Biješe hladno. Jako hladno. Stojim u stroju ispred prostorija jedinice, pa onako bunovan slušam gdje idemo.

Ilijaš još uvijek ne poznajem. Došao sam prije dan-dva a već negdje idemo.

Do nas stiže neki kamiončić, crvena zastava sa sivom ceradom. Skorila se od leda, prekrivena snijegom. Pomislih: "Bože, gdje sam to došao? Pa nemaju ni vojni kamion nego ću morati ovom skalamerijom da negdje idem.

Priča u stroju se mijenja. Diskutuju o tome da li da i ja idem sa njima. Pošto sam tek došao, kažu da treba prvo da se malo priviknem. Ipak, Damir odluči da ipak idem, pa šta Bog da.

Čujem da se radi o nekoj noćnoj akciji. Ne pitam ništa previše, pomalo iz straha a pomalo da ne ispadnem idiot, a ponajviše i zbog toga da ako mi to i kažu ništa mi neće značiti jer su mi sva mjesta oko Ilijaša nepoznata. Ipak, zapamtih da Damir pomenu nekakvo mjesto koje se zove "Deponija".

Potom se vozimo, ili bolje reći truckamo se bez svjetala. Zima prodire do kostiju. U jednom trenutku kamion stade. Izlazim u mrak. Da me je u tom trenutku neko pitao u kom je pravcu Ilijaš, ne bi znao. Osjećao sam se kao guska u magli.

Kažu mi da idemo preko nekog klanca. Ide se pješke. Ide se kroz mrak... Nas dvanaest ili trinaest... Damir ide prvi. Veoma često priča sa nekim na motoroli... Idemo u koloni jedan po jedan, hodamo dobrih pola sata, a meni duša u nosu. Tempo je skoro polutrčeći, a ja totalno van kondicije. Bože gde sam to došao? Što ne ostadoh negdje gdje je fino, ravno?

Dolazimo pred neku zemunicu. Vidim da ima ljudi oko nje. Ono malo svjetla što izlazi kroz vrata kad neko uđe ili izađe iz nje omogućuje mi da shvatim gdje se nalazimo. Oko nas je šuma, zemunica locirana ispod nekog puta. U neposrednoj blizini, oko 250 do 300 metara zračne linije od nas, žestoko se puca. Udaraju mitraljezi.. kalaši.. čuju se i detonacije bombi. Izgleda da sam došao u pakao... Došao sam na Deponiju. Kako ćemo da pucamo u nekoga kada se ništa ne vidi?

Ušli smo u zemunicu.. U njoj ljudi.. Vidim da je tu i veza.. Shvatih da se nalazim u komandi čete... Druge podlugovačke čete!

Damir uzima još dvojicu u izviđanje. Ostatak grupe čeka u toploj zemunici. Priča se o tome da je Deponija pala. Jedni kažu da imamo i mrtvih. Drugi opet tvrde da nema šanse da to ostane naše. Treći su optimisti, tvrde da ćemo mi to povratiti i još im sve to višestruko naplatiti.

Čekamo. A čekanje se odužilo, pa i danas kada se sjetim svega toga dobijem nervozu u trbuhu.

Damir se napokon vratio. Kaže da je komadant naredio da ne idemo na Deponiju jer nema smisla ginuti kad će oni opet da udare kao mutavi.

Izlazimo van i idemo nazad do onog crvenog zastavinog kamiona, skroz dolje u tri materine. Ipak, nije tako strašno jer se ide nizbrdo. Kako ono kod nas kažu, "I govno se kotrlja nizbrdo pa može i Slavonac! " :-)

Nakon izvjesnog vremena, otišao sam da vidim tu famoznu deponiju. Izgledalo je strašno... Razmak imeđu naših i njihovih rovova je bio jedan dobar dobar muški piš. Kada pljuneš, nekoga ćeš sigurno pogoditi u neprijateljskom rovu.

P. S. Ovu priču posvećujem borcima iz Podlugova koji su ratovali na Deponiji. Koji su živjeli u tom rovovima. Drugari svaka vam čast!




Idi na stranu - |listaj dalje|