fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

akcije - 24642 - 10.07.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)


Željkovo prijateljstvo, humanost i dobrota

Slučajno sam, lutajući po internetu, naišao na njegov sajt i odmah mi se dopao. Primijetio sam da su posjetioci ovog sajta ljudi koji pišu, uglavnom, o događajima iz Sarajevsko-romanijske regije. Naiđem na članak posjetioca koji je rekao da bi bilo dobro da neko napiše nešto o Kopanja Marku. Pošto ni nakon izvjesnog vremena niko nije ništa napisao, ja sam postavio članak o Marku Koponji koji je objavljen pod brojem 23215 od 06. 01. 2010. godine. Iz ostalih dijelova sarajevsko-romanijske regije je bilo posjetilaca koji su pisali, ali se sa ilijaškog ratišta do tada nije niko oglašavao. Kad sam se ja pojavio, Željko mi je odgovorio da mu se ispunila velika želja da se javi neko iz Ilijaša i da sam mu ja došao "kao šlag na tortu". Od tada redovno pratim ovaj sajt i čitam sve što drugi pišu pa sam i sam napisao preko 100 tekstova. Dopala mi se koncepcija sajta koji je dobro osmišljen, i ima ozbiljnu sadržinu u kojoj nema gluposti. Ovdje može svaki dobronamjerni posjetilac učestvovati. Od tada počinju i moja prva saznanja o samom Željku.

Ali, nije to ono glavno što ja želim reći. Čitajući Željkove članke i njegove komentare na tuđe članke, osjetio sam dušu tog čovjeka, a da ga do tada nikada nisam vidio niti sa njim razgovarao. Nametnuo mi se kao čovjek kakav se samo poželjeti može. U njemu sam pronašao velikog prijatelja. On će sa vama preko stranica svoga sajta razgovarati, a u tom pisanju vi ćete vidjeti njegov osmjeh, a da njega ne vidite. Ipak, činiće vam se kao da je ispred vas, da ga gledate.

Željko je radoznao čovjek, on želi da sve vidi i sve sazna. Ali samo dobronamjerno! Ispada kao da ništa ne može promaći njegovoj pažnji. Eto na primjer, prilikom vraćanja sa posjete babi Šimši u Knežini je iz auta sa lijeve strane puta ugledao čovjeka koji je vodio dva konja. Čovjek je bio u šubari, na kojoj je bila kokarda. Zaustavio je auto sa namjerom da ga slika. Kad je prišao čovjeku i s njim se pozdravio, prepoznao je u njemu njegovog bivšeg komšiju iz Sokoca. Onda je tražio da Srđan slika njega zajedno sa tim čovjekom i konjima, a zatim i samog njega. U Knežini je opazio i vojničko groblje. Tom prilikom nismo imali vremena da ga snimimo, pa je on kasnije došao i to uradio. Eto vidite, on ne propušta ni jednu priliku a da je ne registruje i prezentira. On jednostavno uživa u tome!

On će svako dobro djelo pohvaliti. Neće propustiti da na svaki naš članak da svoju opasku hvale i zapažanja. On je pun zadovoljstva što ljudi pišu na ovom sajtu. Pokloniće on dužnu pažnju svakom posjetiocu. Spomenuće on imena tih posjetilaca, ako treba i više puta. Toliko sam puta pročitao imena Vogošćanina Pravog, Minera, Struje, Nedeljka Žugića, Jove Pejića, Feniksa, Srđana Vukovića pa i moje ime... (neka mi oproste oni koje nisam spomenuo)... Nisam siguran da li lično poznaje sve te ljude, jer ih ja ni jednog ne poznajem. Vjerujem da su i ti ljudi osjetili u Željku isto ono što i ja osjećam.

Blago majci koja ga je rodila.

On je spreman uložiti sve svoje sposobnosti da organizuje neku humanitarnu akciju. Svjedoci smo u zadnje vrijeme aleksandrovačkih siročića i babe Šimše. Mogao je on kao i drugi biti gluv na te stvari i ništa ne poduzimati i ne bi mu niko ništa zamjerio. Ali njegova duša to njemu ne dozvoljava. U njemu je urođena humanost, dobrota i prijateljstvo i on želi svakome pomoći. On će pozvati u pomoć i zainteresovane, ali od akcije neće odustati, ako treba realizovaće je sam. On u tim akcijama uloži mnogo svog novca i ne prati koliko ga potroši, a potroši ga mnogo - ja sam svjedok tome. Međutim o uloženom novcu donatora on vodi strogo računa: o svakom dinaru, marki, evru ili dolaru podnosi detaljan izvještaj. Ne dozvoljava on sebi pravljenje greške. Ako je nenamjerno i učini, spreman je na dobronamjerno upozorenje da je ispravi i da se izvine.

Prvi put sam ga vidio 22. juna 2010. godine u njegovoj kući u Sokocu, a sutradan kod njegove kuće i Srđana Vukovića. Nas trojica smo se dogovorili da se tamo nađemo, odakle smo otišli do baba Šimše u posjetu. O toj posjeti sam napisao poseban članak, a vjerujem da će i Željko još nešto napisati i objaviti i filmske priloge.

Kad sam došao pred njegovu kuću i pozvonio na vrata, izašla je njegova majka, vesela i nasmijana žena. Prestavio sam joj se:

  • "Ja sam Velimir. "
  • "A to ste Vi sa kojim se Željko dogovarao. Izvolite, uđite! "

    Tu sam zatekao i njegovu sestru i sina. Željko još nije stigao sa puta. Razgovarali smo nas četvoro: srdačno, otvoreno i prijateljski, ili bolje reći komšijski, kao da smo se oduvijek poznavali. Meni je bilo vrlo prijatno.

    Kad sam odlazio i pozdravljao se, rekao sam da mi je bilo vrlo ugodno, da sam se osjećao komotno, a njegova mama mi je rekla:

  • "Pa i mi smo bili komotni i nismo se ništa ustručavali. Drago nam je bilo što smo se upoznali! "

    Tad sam u sebi pomislio:

  • "Pa nije ni čudo što je Željko takav kakav jeste, iz kakve porodice potiče! "

    Ja sam par puta pročitao njegove riječi i riječi Nedeljka Žugića: "Da te nije, trebalo bi te izmisliti! " E, moj Željko, da Te nije ja Te ne bih znao takvog izmisliti.

    Ja nisam mogao odoleti a da ne napišem ovo nekoliko svojih misli o njemu. Osjećao sam neko zaduženje. Kao da mi je neko rekao: "Veljo, moraš da napišeš par riječi o njemu! ", iako mislim da je sve ovo vrlo malo koliko on zaslužuje da se o njemu kaže. Jednostavno, drago mi je što sam upoznao takvog čovjeka. Volio bih čuti i druge da li isto misle.

    Drago mi je što sam bolje upoznao i Srđana. To je divan momak. Ja sam njega u toku rata viđao kod njegove kuće u Srednjem, ali on je tada bio vrlo mali jer je rođen 1979. godine.

    Meni se čini, svi ovi ljudi koje sam spomenuo, kao da su Željkova porodica. Željko, ja Ti želim puno zdravlja, sreće, zadovoljstva i dug život.

    Eto, tako se zove Tebi namijenjen moj "Orden želja i zasluga".




  • Idi na stranu - |listaj dalje|